Sve države u regiji imaju relativno dobru zakonsku regulativu o pravima nacionalnih manjina, ali praksa je daleko od zakona i potpisanih međunarodnih obveza, istaknuto je u Zagrebu na dvodnevnoj regionalnoj konferenciji pod nazivom 'Manjine za manjine' s primjerima dobre prakse u međuetničkim odnosima.
Potpredsjednik hrvatske Vlade Slobodan Uzelac, i sam pripadnik srpske manjine u Hrvatskoj, slaže se da su, u formalnom smislu, u svim novostvorenim država u regiji dosegnuti visoki standardi, ali u praksi se, kaže Uzelac, pod krinkom tih visokih kriterija događa 'ono što se događa':
„Pogledajte kako se svaka država hvali da je dosegla najviše standarde u zaštiti manjina, a 'krvi do koljena' i nepovjerenja koliko god hoćete, i dan-danas.“
Dr Uzelac ističe da je u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina učinjeno puno dobroga u poboljšanju položaja manjina, a u najtežoj situaciji su osobito novonastale manjine, i proces njihovog formiranja je, kaže, bolan, začinjen, naravno, kontekstom u kojem su nastale:
Slobodan Uzelac„A taj kontekst je bio 'stvori državu bez onih drugih'! I, taj proces nije prestao. On je prestao biti proklamiran, ali on traje, on je kao potres kad prestane, a na onim drugim razinama i dalje se trese. I dalje mi imamo preseljavanja u tim smjerovima, pa i značajnija nego povratak onih koji su prije iselili. I mi u tome asistiramo, na ovaj ili onaj način, i o tome valja govoriti. Osobno ću tražiti računicu da se vidi koliko su države potrošile za povratak 'svojih' iz drugih zemalja, ili za prihvat 'svojih' iz drugih zemalja k sebi i tko je to radio i zašto. To su istine, to nigdje ne piše, niti je to proklamirana politika. I o tome moramo govoriti.“
Regionalnu konferenciju su organizirali Centar za mirovne studije iz Zagreba, u suradnji s Centrom za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda, Mirovni institut iz Ljubljane i Biro za ljudska prava Tuzla.
Slađana Prica iz Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije:
„Svaka država je dužna da zaštiti svoju vlastitu manjinu. Srbija nema pravo da govori da su to 'naše manjine u Hrvatskoj' ili negde drugde. To su vaše manjine, a mi imamo, također, naše manjine.“
Najteže Romima
Prica se ne slaže s tezom reciprociteta, u svakoj državi, kaže, manjine trebaju imati jednaka prava, tako je potpisano i u bilateralnom sporazumu između Hrvatske i Srbije o zaštiti Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji. Taj Sporazum, pojašnjava Prica, ne prepoznaje kategoriju 'manjih prava' za Hrvate u Srbiji zbog njihovog manjeg broja, u odnosu na Srbe u Hrvatskoj:
„Znači, njihova prava su potpuno jednaka i to je ono što jedino priznaju i poznaju sve evropske norme, standardi i sve konvencije kojima je i Srbija i Hrvatska pristupila. U rešavanju manjinskog ili bilo kojeg drugog pitanja ne može se tražiti 'reciprocitet' jer to onda ide i u onu drugu krajnost, oni čine loše prema 'našima', pa ćemo i mi prema 'njihovima', tako da je, zapravo, najbolji način da se ne traži 'reciprocitet' nego da se garantuju prava na osnovu onih normi i standarda koje prepoznaje čitava demokratska Evropa.“
Saliha ĐuderijaPomoćnica ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Saliha Đuderija naglašava da su, po pitanju manjina, u Bosni i Hercegovini u najtežem položaju Romi, jer 95 posto ih nema redovna mjesečna primanja niti zdravstveno osiguranje. Vlada u Sarajevu je, ističe Đuderija, po prvi put, u 2009. usvojila i budžet za pomoć Romima, od milijun i pol eura:
„U BiH znamo da u ovoj godini država mora osigurati pomoć za 4 500 romskih porodica, bilo da je riječ o stanovanju, obrazovanju ili zapošljavanju.“
Predstavnik romske nacionalne manjnine u Savjetu za nacionalne manjine pri Parlamentarnoj skupštini BiH Nedžad Jusić, osim katastrofalnog ekonomskog stanja, upozorava i na potpunu isključenost Roma iz političkog života BiH:
„Na višim nivoima vlasti u BiH nema Roma, što je potvrdila i sama presuda Evropskog suda za ljudska prava, jer se Romima i drugim nacionalnim manjinama u BiH zabranjeno i kandidovati na više pozicije, a kamoli da budu izabrani. S druge strane, imamo neke odbornike u općinama, ali bitna je državna razina jer ovako nismo direktno uključeni u kreiranje ukupnih politika koje se tiču nacionalnih manjina, nego nam to, jednostavno, drugi kreiraju, za same nas.“
Potpredsjednik hrvatske Vlade Slobodan Uzelac, i sam pripadnik srpske manjine u Hrvatskoj, slaže se da su, u formalnom smislu, u svim novostvorenim država u regiji dosegnuti visoki standardi, ali u praksi se, kaže Uzelac, pod krinkom tih visokih kriterija događa 'ono što se događa':
„Pogledajte kako se svaka država hvali da je dosegla najviše standarde u zaštiti manjina, a 'krvi do koljena' i nepovjerenja koliko god hoćete, i dan-danas.“
Dr Uzelac ističe da je u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina učinjeno puno dobroga u poboljšanju položaja manjina, a u najtežoj situaciji su osobito novonastale manjine, i proces njihovog formiranja je, kaže, bolan, začinjen, naravno, kontekstom u kojem su nastale:
Regionalnu konferenciju su organizirali Centar za mirovne studije iz Zagreba, u suradnji s Centrom za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda, Mirovni institut iz Ljubljane i Biro za ljudska prava Tuzla.
Slađana Prica iz Ministarstva vanjskih poslova Republike Srbije:
„Svaka država je dužna da zaštiti svoju vlastitu manjinu. Srbija nema pravo da govori da su to 'naše manjine u Hrvatskoj' ili negde drugde. To su vaše manjine, a mi imamo, također, naše manjine.“
Najteže Romima
Prica se ne slaže s tezom reciprociteta, u svakoj državi, kaže, manjine trebaju imati jednaka prava, tako je potpisano i u bilateralnom sporazumu između Hrvatske i Srbije o zaštiti Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji. Taj Sporazum, pojašnjava Prica, ne prepoznaje kategoriju 'manjih prava' za Hrvate u Srbiji zbog njihovog manjeg broja, u odnosu na Srbe u Hrvatskoj:
„Znači, njihova prava su potpuno jednaka i to je ono što jedino priznaju i poznaju sve evropske norme, standardi i sve konvencije kojima je i Srbija i Hrvatska pristupila. U rešavanju manjinskog ili bilo kojeg drugog pitanja ne može se tražiti 'reciprocitet' jer to onda ide i u onu drugu krajnost, oni čine loše prema 'našima', pa ćemo i mi prema 'njihovima', tako da je, zapravo, najbolji način da se ne traži 'reciprocitet' nego da se garantuju prava na osnovu onih normi i standarda koje prepoznaje čitava demokratska Evropa.“
„U BiH znamo da u ovoj godini država mora osigurati pomoć za 4 500 romskih porodica, bilo da je riječ o stanovanju, obrazovanju ili zapošljavanju.“
Predstavnik romske nacionalne manjnine u Savjetu za nacionalne manjine pri Parlamentarnoj skupštini BiH Nedžad Jusić, osim katastrofalnog ekonomskog stanja, upozorava i na potpunu isključenost Roma iz političkog života BiH:
„Na višim nivoima vlasti u BiH nema Roma, što je potvrdila i sama presuda Evropskog suda za ljudska prava, jer se Romima i drugim nacionalnim manjinama u BiH zabranjeno i kandidovati na više pozicije, a kamoli da budu izabrani. S druge strane, imamo neke odbornike u općinama, ali bitna je državna razina jer ovako nismo direktno uključeni u kreiranje ukupnih politika koje se tiču nacionalnih manjina, nego nam to, jednostavno, drugi kreiraju, za same nas.“
