Iako su potrebu lustracije zagovarali samo marginalna desna Hrvatska stranka prava i pojedini desni intelektualci, naši sugovornici saglasni su da „pročišćavanje“ hrvatskog društva nije napravljeno jer je najrepresivniji dio nekadašnjeg socijalističkog sistema ušao i u sve pore takozvanog novog hrvatskog establišmenta. Osim toga, kada bi bila lustracija i sprovedena, onda bi prvi na udar došao Franjo Tuđman. Ipak, oca domovine ne dira se tako lako.
Lustracija nije slanje u zatvor onih koji su počinili kaznena djela u autoritarnom sustavu, upozorava profesor politčke filozofije na zagrebačkom Sveučilištu i politički analitičar Žarko Puhovski.
„Lustracija nije kažnjavanje u sudstvenom smislu riječi jer to treba, po pretpostavci, obaviti na drugim mjestima. Lustracija bi trebala značiti javnu i moralnu diskvalifikaciju ljudi koji su podržavali, a da pri tom nisu bili životno ugroženi, režime koji su pronosili zlo. Nema dvojbe o tome da je bilo ljudi koji su bili dobri kandidati za lustraciju u bivšoj Jugoslaviji kada se raspala 1990, 1991. godine, pa i u Hrvatskoj, prije svega ljudi koji su svoje kolege, prijatelje, susjede i rođake prijavljivali policiji“, kaže Puhovski.
Žarko Puhovski
Marginalna desna Hrvatska stranka prava u dva je navrata, 1998. i 1999. godine, predložila zakon o lustraciji, ali bez uspjeha, kaže tadašnji predsjednik, a sada počasni predsjednik te stranke Anto Đapić i dodaje:
„Od samog usvajanja dnevnog reda u Saboru, i HDZ i tadašnja oporba jedinstveno su nastojali da to skinu sa dnevnog reda uopće. Mi nismo čak imali ni priliku raspraviti o tome u jednoj demokratskoj proceduri. To samo pokazuje stanje duha koje je vladalo u hrvatskoj politici i u Saboru. Političke stranke, koje su bile dominantne, su se protivile takvom zakonu.“
Njihov prijedlog zakona odnosio se na spriječavanje nekadašnjih visokih dužnosnika u Savezu komunista, UDBA-i i KOS-u da i danas budu državni dužnosnici. Upravo taj dio prijedloga je bio sporan, obzirom da je suprotan Ustavu i drugim zakonima Republike Hrvatske koji brane diskriminaciju po političkoj osnovi. Slična zakonska rješenja u niz drugih postkomunističkih zemalja osudilo je i Vijeće Europe u svojoj Rezoluciji 1.096, kojom lustraciju dozvoljava samo protiv onih koji su svojim djelovanjem kršili ljudska prava, a ne protiv svih dužnosnika prethodnoga političkog sustava.
Đapić tvrdi da oni koji su trebali biti lustrirani sada u Hrvatskoj drže 80 posto političke, financijske i medijske moći, ali prilično je usamljen u takvom stavu.
„Nije realno očekivati, u ovakvoj postavi snaga, u ovakvim strukturama stranaka HDZ-a i SDP-a, da je moguće i razmišljati o donošenju zakona o lustraciji.“
Sa sličnim zahtjevima javlja se i Katolička crkva, ali ne toliko sa zahtjevima za lustracijom, koliko sa zahtjevima da se pronađe i kazni počinitelje zločina počinjenih od strane komunističkih vlasti od 1944. do 1990. godine.
Nakon pada komunizma bilo je potrebe za lustracijom u Hrvatskoj, slaže se u izjavi za naš radio i povjesničarka Andrea Feldman, ali je ona izostala:
Andrea Feldman
„Ključni je problem u Hrvatskoj bio u tome što se pod krinkom rat provukao i veliki broj onih koji su sudjelovali u represiji za vrijeme komunističkog perioda. Oni su se u jednom velikom dijelu infiltrirali u administraciju nove države.. Franjo Tuđman je među svojim najbližim suradnicima imao ljude koji su pripadali represivnom aparatu komunističkog vremena.“
Do lustracije u Hrvatskoj nije moglo doći jednostavno zbog biografije prvog hrvatskog predsjednika i njegovih najbližih suradnika, kaže profesor Puhovski.
„Franjo Tuđman je kao general JNA, kao čovjek koji je bio u samoj personalnoj službi, skupa sa svojom suprugom, bio upravo upleten u one tipove aktivnosti, funkcioniranja i napredovanja koje se lustracijom smatraju nedopustivia. Zbog toga ne bi mogao dobiti dopusnicu za javnu djelatnost“, smatra Puhovski.
Izostanak lustracije u Hrvatskoj ima i imat će loše posljedice, upozorava Andrea Feldman.
„Jako je teško graditi novi sustav sa starim kadrovima. Ljudi koji su bili pripadnici starog režima, na različit način ušli su i izgradili novi, na svoju sliku i priliku. Činjenica je da je malo tko od njih razumio što je demokracija, a još manje je željelo znati na koji način se demokracija razvija i gradi.“
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
Kome ne odgovara lustracija u BiH
Mahmutčehajić: Bez političkog osvješćenja nema evropske budućnosti
Crna gora nije se suočila s "mrljama" iz prošlosti
O lustraciji u Srbiji niko ne razmišlja
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)
Lustracija nije slanje u zatvor onih koji su počinili kaznena djela u autoritarnom sustavu, upozorava profesor politčke filozofije na zagrebačkom Sveučilištu i politički analitičar Žarko Puhovski.
„Lustracija nije kažnjavanje u sudstvenom smislu riječi jer to treba, po pretpostavci, obaviti na drugim mjestima. Lustracija bi trebala značiti javnu i moralnu diskvalifikaciju ljudi koji su podržavali, a da pri tom nisu bili životno ugroženi, režime koji su pronosili zlo. Nema dvojbe o tome da je bilo ljudi koji su bili dobri kandidati za lustraciju u bivšoj Jugoslaviji kada se raspala 1990, 1991. godine, pa i u Hrvatskoj, prije svega ljudi koji su svoje kolege, prijatelje, susjede i rođake prijavljivali policiji“, kaže Puhovski.
Marginalna desna Hrvatska stranka prava u dva je navrata, 1998. i 1999. godine, predložila zakon o lustraciji, ali bez uspjeha, kaže tadašnji predsjednik, a sada počasni predsjednik te stranke Anto Đapić i dodaje:
„Od samog usvajanja dnevnog reda u Saboru, i HDZ i tadašnja oporba jedinstveno su nastojali da to skinu sa dnevnog reda uopće. Mi nismo čak imali ni priliku raspraviti o tome u jednoj demokratskoj proceduri. To samo pokazuje stanje duha koje je vladalo u hrvatskoj politici i u Saboru. Političke stranke, koje su bile dominantne, su se protivile takvom zakonu.“
Njihov prijedlog zakona odnosio se na spriječavanje nekadašnjih visokih dužnosnika u Savezu komunista, UDBA-i i KOS-u da i danas budu državni dužnosnici. Upravo taj dio prijedloga je bio sporan, obzirom da je suprotan Ustavu i drugim zakonima Republike Hrvatske koji brane diskriminaciju po političkoj osnovi. Slična zakonska rješenja u niz drugih postkomunističkih zemalja osudilo je i Vijeće Europe u svojoj Rezoluciji 1.096, kojom lustraciju dozvoljava samo protiv onih koji su svojim djelovanjem kršili ljudska prava, a ne protiv svih dužnosnika prethodnoga političkog sustava.
Đapić tvrdi da oni koji su trebali biti lustrirani sada u Hrvatskoj drže 80 posto političke, financijske i medijske moći, ali prilično je usamljen u takvom stavu.
„Nije realno očekivati, u ovakvoj postavi snaga, u ovakvim strukturama stranaka HDZ-a i SDP-a, da je moguće i razmišljati o donošenju zakona o lustraciji.“
Sa sličnim zahtjevima javlja se i Katolička crkva, ali ne toliko sa zahtjevima za lustracijom, koliko sa zahtjevima da se pronađe i kazni počinitelje zločina počinjenih od strane komunističkih vlasti od 1944. do 1990. godine.
Nakon pada komunizma bilo je potrebe za lustracijom u Hrvatskoj, slaže se u izjavi za naš radio i povjesničarka Andrea Feldman, ali je ona izostala:
„Ključni je problem u Hrvatskoj bio u tome što se pod krinkom rat provukao i veliki broj onih koji su sudjelovali u represiji za vrijeme komunističkog perioda. Oni su se u jednom velikom dijelu infiltrirali u administraciju nove države.. Franjo Tuđman je među svojim najbližim suradnicima imao ljude koji su pripadali represivnom aparatu komunističkog vremena.“
Do lustracije u Hrvatskoj nije moglo doći jednostavno zbog biografije prvog hrvatskog predsjednika i njegovih najbližih suradnika, kaže profesor Puhovski.
„Franjo Tuđman je kao general JNA, kao čovjek koji je bio u samoj personalnoj službi, skupa sa svojom suprugom, bio upravo upleten u one tipove aktivnosti, funkcioniranja i napredovanja koje se lustracijom smatraju nedopustivia. Zbog toga ne bi mogao dobiti dopusnicu za javnu djelatnost“, smatra Puhovski.
Izostanak lustracije u Hrvatskoj ima i imat će loše posljedice, upozorava Andrea Feldman.
„Jako je teško graditi novi sustav sa starim kadrovima. Ljudi koji su bili pripadnici starog režima, na različit način ušli su i izgradili novi, na svoju sliku i priliku. Činjenica je da je malo tko od njih razumio što je demokracija, a još manje je željelo znati na koji način se demokracija razvija i gradi.“
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Pred licem pravde:
Kome ne odgovara lustracija u BiH
Mahmutčehajić: Bez političkog osvješćenja nema evropske budućnosti
Crna gora nije se suočila s "mrljama" iz prošlosti
O lustraciji u Srbiji niko ne razmišlja
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)