Prošlo je 30 godina otkad je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) homoseksualnost sklonila s liste psiholoških poremećaja i proglasila da biti gej nije nešto što se može izliječiti, te da se seksualna orijentacija sama po sebi ne može smatrati poremećajem, ali takozvana "terapija konverzije gej osoba" i dalje je rasprostranjena širom svijeta.
Takvom terapijom nastoji se promijeniti seksualna orijentacija psihološkim, duhovnim, a ponekad i fizičkim sredstvima, a široko je označena kao neetička i potencijalno štetna.
Stigmatizacija i diskriminacija gej osoba mogu dovesti do problema s mentalnim zdravljem – ali homoseksualnost sama po sebi nije problem mentalnog zdravlja, stav je SZO.
Iako je SZO 1990. godine skinuo homoseksualnost s liste bolesti, ostali oblici diskriminacije i dalje ostaju, kaže Susan Cochran, psihologinja i epidemiologinja s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu (UCLA).
"Iako biti gej ili lezbijka više nije klasificirano kao poremećaj, na to mjesto pojavile su se nove kategorije bolesti vezane uz gej. Na primjer, homofobija može učiniti da se tinejdžeri zbog maltretiranja i diskriminacije osjećaju beznadežno – a to može dovesti do simptoma kliničke depresije", kaže Cochran u izvještaju SZO-a.
Tabu tema
Seksualna orijentacija i dalje je tabu tema. Zemlje poput Saudijske Arabije, Irana, Ugande i Rusije donijele su anti-LGBT+ zakone. Ta stigmatizacija i rezultirajuća diskriminacija mogu dovesti do problema s mentalnim zdravljem, piše Development and Cooperation.
U Jordanu BBC Arab News razgovarao je ljekarom koji nudi tzv. liječenje homoseksualnim osobama, ali i s osobama koje su prošle kroz takve procedure.
Psihijatar Muhamed al-Dabas ispričao je da terapiju tzv. konverzije počinje tako što pacijente prvo treba uvjeriti da je homoseksualnost pogrešan i "da nisu osuđeni na nju", te da će im to utjecati na budućnost.
Osoba koja je prošla terapiju ispričala je da je tokom seansi naučio da su za njegovu homoseksualnost krivi njegovi roditelji, što ga je još više udaljilo od njih.
I u pojedinim europskim zemljama homoseksualnost ili interseksualne osobe smatraju se vrstom bolesti. Izvještaj Agencije Europske unije za temeljna ljudska prava (FRA) iz 2020. godine pokazao je da 29 posto ispitanika smatra da su interseksualne osobe bolesne.
I 30 godina nakon uklanjanja s popisa bolesti, terapije konverzije primjenjuju se u brojnim zemljama. Zakonodavci širom svijeta predložili su novo zakonodavstvo kojim se ovakve terapije pokušaja promjene seksualne orijentacije ili rodnog identiteta osobe zabranjuju.
Human Rights Watch (HRW) piše da je u Kanadi, premijer Justin Trudeau rekao da je zabrana terapije konverzije "glavni prioritet" njegove vlade, dok su zastupnici u Australiji, Francuskoj, Irskoj, Novom Zelandu i Španjolskoj također zatražili zabranu.
Specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda rekao je da u nekim slučajevima terapija konverzije "može dovesti do teške i doživotne fizičke i duševne boli i patnje i može predstavljati mučenje i loše postupanje".
Prema Američkom psihološkom udruženju, "konverzija" ili "reparativna terapija" za LGBT+ osobe povezana je sa slučajevima depresije, tjeskobe i samoubistva.
Napori da se terapije konverzije zabrane
Godine 2018. Europski parlament pozvao je države da zabrane te prakse – iako nije dao smjernice kako terapiju konverzije treba definirati ili suzbiti.
Zemlje čine ispravnu stvar regulirajući prisilne i štetne "gej terapije", piše HRW.
Ali ti se zakoni moraju temeljiti na ljudskim pravima i ponuditi smislena rješenja za ljude koji trpe štetu – a ne fokusirati se gotovo isključivo na kazne za praktičare, tj. one koji provode tzv. liječenja, što je put koji mnoge zemlje slijede.
Na primjer, 2016. godine, Malta je postala prva zemlja koja je zabranila neke oblike terapije konverzije. Praktikanti se suočavaju s kaznama do 5.000 eura ili šest mjeseci zatvora, uz strožije kazne za licencirane stručnjake.
Njemački je parlament nedavno odobrio zabranu promicanja ili pružanja terapije konverzije za mlađe od 18 godina i učinio je svoju praksu kaznenim djelom kažnjavanim zatvorom.
Irska, Novi Zeland i Francuska razmatraju kriminaliziranje oglašavanja ili provođenje konverzijske terapije za djecu i odrasle, uz kazne za počinitelje.
U Ekvadoru prakse pretvorbe u terapiji usporedive s mučenjem mogu se kazniti s trinaest godina zatvora.
Premda su ovi odgovori novi, terapija konverzije nije. Popularnost ovakve terapije porasla je u '60-im i '70-im, kada su homoseksualnost i transrodni identitet smatrani mentalnim poremećajima, a "izlječenje" je uključivalo savjetovanje, fizičko kažnjavanje, pa čak i hiruršku intervenciju.
Ključni izazov za zakonodavce koji žele zabraniti ove prakse je taj što uključuju širok spektar aktivnosti, uključujući verbalno i emocionalno zlostavljanje, ograničenja kretanja, fizički i seksualni napad, razgovornu terapiju i vjersko savjetovanje.
Predložene zabrane u Irskoj i Novom Zelandu ne razlikuju različite oblike "terapije", i svi bi trebali biti kriminalizirani.
Od Stounvola do Skoplja: Višedecenijska borba za LGBT prava širom sveta
Podržavatelji zabrane u Francuskoj također su nagovijestili da namjeravaju to učiniti i izričito regulirati vjersko savjetovanje.
Ti su potezi potencijalno problematični. Da bi bile u skladu s načelima ljudskih prava, takve zabrane moraju sadržavati zaštitne mjere izražavanja, tako da govor koji nije nasilnički ne bude kriminaliziran. Kazne poput zatvorske kazne trebaju biti strogo proporcionalne nanesenoj šteti.
Na prvom mjestu temeljna ljudska prava
Pristup terapiji konverzije s ljudskim pravima ne bi bio isključivo usmjeren na kažnjavanje. Usredotočio bi se na delegitimizaciju prakse konverzijske terapije, pronalazak odgovornih i podršku preživjelima.
Iako je kazneno pravo jedno sredstvo, zakonodavci također mogu proširiti građansku odgovornost za fizičku ili duševnu bol i patnju koje terapija konverzije može nanijeti.
Tajvan, naprimjer, novčano kažnjava stručnjake i oduzima im profesionalne dozvole, a slične kazne izrečene su u Brazilu. Većina američkih država koje su zabranile terapiju konverzije nameću profesionalne disciplinske mjere praktičarima, a ne kazne.
Eliminiranje diskriminacije u praksi, kao i politici i zakonu, bilo bi važan faktor za smanjenje broja klijenata koji obavljaju usluge pretvorbe.
Konačno, najučinkovitiji pristup koji poštuje prava jest stvaranje svijeta u kojem su napori na promjeni seksualne orijentacije i rodnog identiteta široko prepoznati i odbačeni kao štetna prevara.
Dok svijet obilježava 30 godine otkako je homoseksualnost deklasificirana kao bolest, i dalje je protuzakonito biti LGBT+ u 70 zemalja, a smrtnu kaznu za isto moguće je dobiti u 12.
U Iranu, Saudijskoj Arabiji, Jemenu i Sudanu smrtna kazna se redovno izriče širom zemlje, dok se u Somaliji i Nigeriji smrtna kazna može izreći samo u nekim provincijama.
Šest zemalja ima zakonske ili vjerske odredbe koje također omogućavaju smrtnu kaznu za sporazumne istospolne seksualne radnje između odraslih, riječ je o Afganistanu, Brunejima, Mauritaniji, Pakistanu, Kataru i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, za koje zakon postoji, ali malo je dokaza da se smrtna kazna zaista provodi.
Facebook Forum