Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić podnio je apelaciju Ustavnom sudu BiH u kojem traži ukidanje mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
Komšić je dodatno zatražio da ukinu odredbe prema kojima se da svaka odluka ili zakon moraju usvojiti u oba parlamentarna doma, Zastupničkom i Domu naroda, i to u istovjetnom tekstu.
Šta je vitalni nacionalni interes?
Komšić je od Ustavnog suda BiH zatražio da proglasi neustavnim odredbe Ustava entiteta Federacije BiH (FBiH) i Ustava Republike Srpske (RS) koje isključivo konstitutivnim narodima (Bošnjacima, Hrvatima i Srbima) daju mogućnost da u okviru Doma naroda Parlamenta FBiH i Vijeća naroda RS svako pitanje proglase vitalnim nacionalnim interesom.
Ovaj mehanizam, zamišljen kod potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine kojim je zaustavljen rat, trebao bi osigurati da se nijedna odluka “od vitalnog nacionalnog interesa” ne donese protivno interesima bilo kojeg od tri konstitutivnog naroda u BiH.
Ustav BiH, koji je dio Daytonskog sporazuma, ne definira ovaj pojam i ne objašnjava što su "vitalni nacionalni interesi" u BiH i ostavljeno je Ustavnom sudu BiH da ga tumači.
Posljednju odluku po pozivu na "vitelni nacionalni interes, ovaj je sud donio 26. maja.
Ustavni sud BiH je utvrdio da Prijedlogom zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH nije povrijeđen vitalni interes bošnjačkog naroda u BiH.
Prijedlog tog zakona sad ponovno ide na dnevni red u Dom naroda, a ako bude usvojen, za što je potrebno da za njega glasa većina u Klubu Hrvata i Srba, upućuje se u Zastupnički dom PS BiH gdje je potrebna prosta većina te većina glasova zastupnika iz oba entiteta.
Ustavima entiteta FBiH i RS definirani su pak vitalni nacionalni interesi, a odluku o tome jesu li protivni interesima tri naroda donose ustavni sudovi FBiH i RS-a.
U entitetskim ustavima se navodi da su vitalni nacionalni interesi "ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti, jednakost u donošenju odluka, identitet jednog konstitutivnog naroda, da su to pitanja obrazovanja, vjeroispovijedi, jezika, kulture, tradicije, sistema javnog informiranja".
To mogu biti i “druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa ako tako smatraju dvije trećine jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda FBiH ili Vijeću naroda RS.
Klubovi “Ostalih” nemaju to pravo.
Ovlasti Doma naroda Federacije BiH
U zahtjevu za ocjenu ustavnosti ustava dva entiteta u BiH, Komšić je zatražio i da se utvrdi i da li su u skladu s Ustavom BiH i odredbe prema kojima se svaka odluka/zakon mora usvojiti u oba parlamentarna doma, Zastupničkom i Domu naroda i to u istovjetnom tekstu.
Usvajanje zakona i drugih propisa u FBiH može se zaustaviti i ako protiv njih glasa dvotrećinska većina u jednom od klubova naroda – bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog (u Parlamentu FBiH postoji i Klub Ostalih).
Pri tome se ne mora pozvati na mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa. Time je Dom naroda FBiH u procesu donošenja zakona jednak Zastupničkom domu Parlamenta FBiH.
U Republici Srpskoj Vijeće naroda nema istovjetne ovlasti kao Narodna skupština. Vijeće naroda se sastaje i izjašnjava samo ako više od jednog predsjedavajućeg ili potpredsjedavajućeg tog zakonodavnog doma ili dvije trećine jednog od klubova naroda smatra da zakon ili propis koji donese Narodna skupština spada u pitanja od vitalnog nacionalnog interesa.
Ako većina u nekom od klubova na sjednici glasa protiv, formira se zajednička komisija Narodne skupštine i Vijeća naroda. Ako komisija ne postigne suglasnost o tekstu odluke ili zakona, konačnu riječ da li zakon ili propis krši Ustav RS-a ima Ustavni sud entiteta RS.
Dodatno, apelaciju o bilo kojem zakonu (ili ustavima) donesenom na bilo kojem nivou mogu podnijeti i član Predsjedništva BiH, što je u ovom slučaju učinio Komšić.
Tu mogućnosti ima i predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući ili njegov zamjenik bilo kojeg doma državne Parlamentarne skupštine, jedna četvrtina članova ili delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog od dva entiteta.
Komšić u apelaciji navodi da je to pravo koje se daje isključivo konstitutivnim narodima “nespojivo s principom demokratije, obavezom primjene principa međunarodnog prava, zabranom diskriminacije i zaštitom ljudskih prava uopće, koji su sastavni dio Ustava BiH kao njegov Aneks I”.
Iz Komšićevog kabineta kažu i da su u apelaciji naveli da ne mogu samo konstitutivni narodi biti adekvatno zastupljeni u izvršnim i pravosudnim organima vlasti, utjecati na ustavne amandmane, a time i ustavne reforme.
Dalje se navodi da samo konstitutivni narodi (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) mogu odlučivati kada je u pitanju organizacija organa javne vlasti, te da jedino oni odlučuju o sistemu javnog informiranja.
Iz Komšićevog kabineta navode i da je to diskriminatoran način u kojem pripadnici Ostalih/manjina i građana BiH nemaju nikakva prava u tom procesu.
Smatraju da je takav sistem neodrživ te da dovodi do daljnjih podjela u društvu, a od BiH pravi državu u kojoj ne postoji potpuna demokratija jer postoje “samo konstitutivni narodi, a svi drugi su u podređenom položaju”.
“Zastupnike u Zastupnički dom biraju građani na slobodnim izborima, dok delegate u Dom naroda ili Vijeće naroda imenuju političke stranke u okviru političkog dogovora. Ti gornji domovi vrše udar na temeljnu demokratiju jer ne predstavljaju legitimnu volju glasača, što mora biti promijenjeno”, navode iz Komšićevog ureda.
Presude iz Strasbourga
Evropski sud za ljudska prava je proglasio dijelove Ustava BiH diskriminatornim, najprije 22. decembra 2009. u predmetu“Sejdić-Finci”, te kasnije u presudama u predmetima “Pilav”, “Zornić”, “Šlaku” i “Pudarić”.
BiH su naložene izmjene Ustava BiH, pošto se prema postojećem, na za člana Predsjedništva bih mogu kandidirati i biti izabrani samo pripadnici konstitutivnih naroda i to Bošnjak i Hrvat isključivo iz entiteta Federacija BiH i Srbin isključivo iz entiteta Republika Srpska.
Ustav je sastavni dio Daytonskoga mirovnog sporazuma iz 1995. čijim potpisivanjem je završen rat koji je počeo 1992.
Drugi “nekonstitutivni narodi” (npr. Jevreji i Romi), kao i građani koji se ne žele nacionalno izjasniti ne mogu se kandidirati niti za delegate u državnom Domu naroda PS BiH u kojem u tri kluba sjedi po pet Bošnjaka, Hrvata i Srba.
Presude iz Strasbourga može provesti Parlamentarna skupština BiH gdje je za izmjene Ustava BiH potrebna dvotrećinska većina koja bi podržala neki od prijedloga, nakon čega bi se morao mijenjati i Izborni zakon BiH.
Takve većine koje dosad nije bilo i nijedna od presuda Suda iz Strasbourga nije provedena. Predstavnici stranaka iz Republike Srpske nisu ni sudjelovali u posljednjim pregovorima.
Predstavnici bošnjačkih stranaka iz FBiH tražile su brisanje etničkih prefiksa kod izbora članova Predsjedništva te reduciranje ovlasti Doma naroda FBiH na ovlasti kakve ima Vijeće naroda RS. Predstavnici hrvatskih stranaka protive se i jednom i drugom prijedlogu.
Formiranje parlamenata i vlasti
Centralna izborna komisija BiH raspisala je opće izbore za 2. oktobra.
Na općim izborima građani BiH biraju tri člana Predsjedništva i 42 zastupnika u Parlamentarnoj skupštini BiH (28 iz FBiH i 14 iz RS-a). Biraju i 83 zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske i 98 zastupnika u Parlamentu Federacija BiH te zastupnike u deset kantona u Federaciji BiH.
Nakon izbora, zastupnici u Narodnoj skupštini RS i ad hoc odbornici iz lokalnih skupština opština neizravno biraju 28 delegata u Vijeće naroda RS (po osam iz tri konstitutivna naroda i četiri iz reda Ostalih)
Zastupnici u kantonalnim skupštinama između sebe biraju delegate u Dom naroda PFBiH (po 17 iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i sedam iz reda Ostalih).
Delegati u Domu naroda PFBiH potom neizravno imenuju deset delegata (po pet Bošnjaka i Hrvata) u državni Dom naroda PSBiH koji ima iste ovlasti kao i Zastupnički dom. Pet delegata (Srba) u tom domu imenuje Narodna skupština RS.
Parlamenti potom biraju izvršnu vlast.
