Dok se u Bosni i Hercegovini ovih dana svi bave postizbornim slagalicama, osluškujući ili nagađajući ko će s kim u nove koalicije a ko s kim nipošto neće, dvojica izbornih pobjednika – prvi među Bošnjacima Bakir Izetbegović i prvi među Srbima Milorad Dodik – dali su potencijalno znakovite izjave u televizijskim intervjuima. Izetbegović je rekao kako će “svi u Bosni i Hercegovini morati prihvatiti određene realnosti – Bošnjaci da neće ukinuti Republiku Srpsku, Srbi da neće ukinuti Bosnu i Hercegovinu, a Hrvati da neće napraviti treći entitet: unutar tih realnosti svi ćemo, živeći s druga dva etniciteta i snažnom grupom ostalih građana, morati praviti neka srednja rješenja”. Dodik izjavljuje kako će nastojati “da riješimo neka racionalna pitanja, kao što je presuda Sejdić-Finci i mehanizam koordinacije, da ponudimo Evropi naš dogovor o tome i da se dođe do statusa kandidata i da se prekine omalovažavanje napora koji se ovdje čine”. Prvi među Hrvatima Dragan Čović pokušao je – takođe u izjavi za TV – da tim naznakama dobre volje i sam doprinese objašnjavajući kako je prijedlog o tzv. hrvatskoj izbornoj jedinici u Federaciji “virtualni projekt koji nema granica i traje samo jedan dan: vrijedi 24 sata, onoliko koliko traje prebrojavanje glasova za člana Predsjedništva”.
Sa iskustvima prevlađujuće bosanskohercegovačke politike u proteklih više od dvije decenije, sa dominacijom “konstitutivnih plemena” i diskriminacijom “ostalih” – uključujući i srpsku manjinu u Federaciji i bošnjačku i hrvatsku u Republici Srpskoj – lako je i u ovim izjavama, kakve se nisu mogle čuti u izbornoj kampanji, pronaći “đavola u detaljima”: može li Izetbegović realnost trajnosti Republike Srpske prodati i onima u bošnjačkoj politici koji su sav politički imetak gradili na obećanju njenog ukidanja ili i onom dijelu bošnjačke javnosti koji njegovu izjavu doživljava kao izdaju; može li Dodik pristati i na “mehanizam koordinacije” koji bi ispunjavao evropski kriterijum da Bosna i Hercegovina u poslovanju s Evropom “govori jednim glasom”; i može li Čović podmiriti želje svoje baze tek virtualnim entitetom umjesto geografski zaokružene Herceg-Bosne?
Dodik i Čović, osim uzajamnog razumijevanja za potrebu ustavnih garancija “konstitutivnosti” u kojem su već postigli saglasnost o koaliciji na svim nivoima vlasti, u ovim postizbornim danima imaju još jednu zajedničku temu. Obojica se zalažu za domaće dogovaranje i protive se miješanju stranaca u bosanskohercegovačke poslove.
Proteklih godina to je bila konstanta Dodikove politike: kritikovao je i odbacivao strano miješanje i mešetarenje, odbijao međunarodnu kritiku i savjete i pozivao na ukidanje institucije i ovlašćenja visokog predstavnika nastojeći istovremeno – opstrukcijom bilo kakih reformskih inicijativa – da dokaže kako je Bosna i Hercegovina nemoguća a budućnost Republike Srpske u njenom otcjepljenju.
Te dvije Dodikove želje, za ukidanje međunarodnog nadzora i otcjepljenje srpskog entiteta, imale su paralizirajuće djejstvo: što je više eskalirala Dodikova opstrukcionističko-separatistička retorika, to je više jačalo uvjerenje međunarodnih sponzora nad mirnom Bosnom da nikako nije vrijeme za povlačenje. Čak i oni u Evropi koji su neko vrijeme bili skloni ukidanju visokog predstavnika privatili su američku logiku: to se može dogoditi samo onda kad Bosna i Hercegovina bude nepovratno na evropskom putu jer – ako dođe do preuranjenog zatvaranja – u nekoj dramatično pogoršanoj situaciji neće biti moguće postići konsenzus o ponovnom otvaranju ureda i ovlašćenja visokog predstavnika.
Od tada je međunarodna pozicija usaglašena: prvo proevropske reforme pa onda popuštanje međunarodnog nadzora.
To je – u oproštajnoj poruci pred odlazak na novu diplomatsku dužnost – na neki način potvrdio i dosadašnji predstavnik Evropske Unije u Sarajevu kad je ukazao na tri prioritetne obaveze novih vlasti: prvo – unapređenje života građana putem ekonomskih i socijalnih reformi; drugo – koordinacija u ispunjavanju obaveza u evropskim integracijama jer će Evropa prihvatiti Bosnu i Hercegovinu isključivo kao jedinstvenu državu i to se neće promijeniti; i treće – ispunjavanje međunarodnih obaveza, uključujući i presudu Sejdić-Finci.
Sada kad je, tješnjom većinom nego ranije, osigurao još četiri godine na čelu Republike Srpske, Dodik se pojavljuje u ulozi obnovitelja proevropskih nastojanja u Bosni i Hercegovini. Sada zagovara praktičan dogovor o provođenju presude Sejdić-Finci i mehanizmu koordinacije u pregovorima s Evropom kako bi onda provjerio i koliko je Evropa iskrena u prihvatanju kandidature Bosne i Hercegovine onda kad ona ispuni zadate uslove.
Iako tu spremnost za postizanje saglasnosti o povratku na evropski put i dalje prati naglašena netrpeljivost prema međunarodnom angažmanu – od optužbi za američko i evropsko miješanje u izborni process i nezakonite odluke bivših visokih predstavnika pa do ruganja dvojici visokih britanskih diplomata – Dodik bi mogao biti koristan partner Izetbegovićevoj partiji u ispunjavanju njenog postizbornog obećanja o “deblokadi evropskog puta”.
U nagovještajima postizborne saradnje predstavnika tri po samoj prirodi nepomirljive krajnosti na bosanskohercegovačkoj sceni podsjećam se koliko je u bio pravu moj vašingtonski prijatelj Daniel Serwer kad je govorio: “Vas Bosance može ujediniti samo zajednički neprijatelj, recimo u vidu – međunarodne zajednice”.
