Lord (Paddy) Ashdown, bivši Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini u periodu od 2002. do 2006. godine, vodio je prošle sedmice debatu u Gornjem domu britanskog parlamenta o situaciji u BiH nakon nedavnih izbora. Prenosimo dio njegovog izlaganja.
Nekoliko mjeseci prije posljednjih izbora u posljednjim mjesecima 2009. godine, moj prijatelj William Hague i ja smo napisali zajednički članak za britanske i strane medije o Bosni i Hercegovini. Sa goričinom smo se žalili da Bosna tapka u mjestu, da je napredak koji smo ostvarili prethodnih deset godina krenuo unazad, da se nacionalistička retorika pojačala, da je to opasno i da je Bosna zaglavljena u nefunkcionalnosti i korupciji.
Taj smo članak završili ovim riječima:
„Danas je Radovan Karadžić konačno na suđenju u Hagu, optužen za genocid i ratne zločine u Bosni. Kako su on i drugi pozvani na odgovornost zbog svoje uloge u strašnim događajima iz devedesetih godina, bilo bi zaista ironično kada bi njihovi planovi za podjelu Bosne i Hercegovine bili ostvareni jednostavno zbog nebrige međunarodne zajednice.“
Tako je bilo tada, a moram reći da je i sada, jer se Bosna nije pomakla ni dva centimetra naprijed – zaista je nazadovala. To se desilo uprkos činjenici da je ovo bio ključni član u koalicionom dogovoru, jednom od rijetkih u dijelu ugovora koji se odnosio na vanjske poslove i koji je odabrao prioritete Vlade; uprkos činjenici da smo u gospodinu Hagueu imali ministra vanjskih poslova dok nije sišao sa te dužnosti, koji je bio iskreno zainteresovan za Bosnu i Hercegovinu. Uprkos činjenici da je znao šta mora biti urađeno; uprkos činjenici da je imao nekoliko politika koje je gurao u procesu pravljenja funkcionalne države u Bosni i Hercegovini; uprkos svemu tome, mi smo i danas tačno tamo gdje smo bili 2009. godine.
Kontradikcije
Ne, mi smo u goroj poziciji nego smo bili 2009. godine, jer Bosna nije išla naprijed već nazad na najopasniji mogući način, uprkos činjenici da u Bosni i Hercegovini danas imamo više instrumenata utjecaja i moći nego u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu. Trošimo stotine miliona eura svake godine u Bosni i Hercegovini. Imamo policijsku misiju Evropske unije; imamo EUFOR pod Evropskom unijom; imamo najveću misiju Evropske unije; ali uprkos svemu, zbog apatije u drugim Evropskim centrima i zbog neuspješne politike Brisela posljednjih sedam dugih godina, Bosna je nazadovala.
Nije mi drago što moram reći ove stvari. Ovo je sada tragedija, a situacija postaje sve opasnija. Prvo ću govoriti o tragediji.
Prvih deset godina napretka Bosne, država je bila primjer post-ratne rekonstrukcije. Napredovala je više od bilo koje druge zemlje. Imali smo milion izbjeglica koje su se vraćale čak i u golgotu Srebrenice – muslimani su se vraćali u Srebrenicu. Imali smo istinsko građenje institucija funkcionalne vlade. Imali smo slobodne izbore koje su sproveli sami Bosanci u skladu sa najvišim mogućim standardima. U moje vrijeme u Bosni smo od dvije vojske napravili jedinstvene oružane snage pod kontrolom Predsjedništva. Uzeli smo tri obavještajne službe i sklopili ih u jednu pod nadzorom Parlamenta. Uspostavili smo istinski PDV sistem brže nego bilo gdje drugdje umjesto slomljenog i korumpiranog sistema poreza na promet. Ujedinili smo carinske službe; počeli smo polagati temelja za ujedinjenje grada Mostara. Ne tvrdim da su ovo bili uspjesi onih koji su radili kao visoki predstavnici u Bosni i Hercegovini, jer je naša uloga bila dosta mala.
Sedam dugih godina
Toliko toga je nestalo. Stajali smo i dozvolili da se to desi. Jer smo dozvolili Miloradu Dodiku da se počne koristiti starom retorikom podjele, imamo jednaku i suprotnu reakciju Bosanaca na drugoj strani
Ništa od ovoga nije urađeno, kako sada postoji legenda, upotrebom bonskih ovlaštenja ili prisilom; sve je napravljeno ubjeđivanjem. Sve je napravljeno tako što smo imali koordiniranu politiku Evropske unije i Washingtona u sprovođenju procesa za funkcionalniju državu. Sve to nisam uradio ja, već hrabri bosanski političari kao što su Adnan Terzić i Dragan Čović, koji su bili moji partneri u danima kada sam bio tamo i koji su dosta sami rizikovali jer su vjerovali u bosansku državu. To su bila postignuća bosanskih političara; usvojena su u bosanskim državnim demokratskim institucijama; nije ih nametnuo neko izvana. I onda 2007. godine, nažalost, Evropska unija je usvojila politiku prema kojoj će se držati po strani i neće sprovoditi daljnje aktivnosti. Prepustila je sve politici vlasništva.
Sedam dugih godina Bosna ide unazad. Sedam dugih godina, baronica, moja dobra prijateljica, Cathy Ashton, je predsjedavala Evropskim servisom vanjskih poslova i njihovim aktivnostima u Bosni, i vidjeli smo, bez poduzimanja koraka prevencije, kako napredak tih deset dugih godina polako nestaje, počevši u Republici Srpskoj sa Miloradom Dodikom. Ako je ikada postojao primjer kako Bosna nije uspjela da ide naprijed, na izborima održanim prošle sedmice, Bosna je dobila istu grupu političara koji je su vladali prethodnih godina: to su isti ljudi koji su vodili rat, isti oni opstrukcionisti.
Želim da se malo prisjetimo prošlosti. Naredne godine će biti 20 godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, ali u tih 20 godina, uprkos prednostima, uprkos utjecaju, nismo uspjeli uspostaviti funkcionalnu državu koja bi mogla pružiti budućnost građanima Bosne i Hercegovine, jedinu budućnost koja im pruža prosperitet i sigurnost kao dio Evropske unije.
Izbori Lady Ashton
Plemenitu baronesu, lady Ashton, su njeni savjetnici čak uvjerili da posjeti Miliorada Dodika kao da je šef države, ne šef entiteta, i sjedne sa njim za njegovim stolom na kojem su se nalazile karta i zastava Republike Srpske i zastava Evropske unije, ali ne i zastava Bosne i Hercegovine. Ne treba vam jasniji primjer da Evropska unija nije bila zainteresovana za državu. Naravno, tvrdi da jeste, ali nije tako ispalo. Svaki je Bosanac znao da od tada naglasak neće biti na funkcionisanju države, već entiteta. Sva politička aktivnost u Bosni je sada fokusirana ne na izgradnju funkcionalne države sposobne da se pridruži Evropskoj uniji, već na stare institucije podjele: entitet i federaciju. To su glavni sastojci koji su doveli do rata.
To je tragedija. Toliko toga je nestalo. Stajali smo i dozvolili da se to desi. Jer smo dozvolili Miloradu Dodiku da se počne koristiti starom retorikom podjele, imamo jednaku i suprotnu reakciju Bosanaca na drugoj strani; tako je retorika podjele u porastu posljednjih sedam godina u Bosni i Hercegovini, dok se retorika jedinstva gasi.
Današnje raspoloženje u Bosni potvrđuje staru balkansku poslovicu: „Da komšiji crkne krava“, što znači „čini me sretnim što je mom komšiji krava uginula“. Takvo je raspoloženje u Bosni danas: ne jedinstvo, već dezintegracija; ne gradnja funkcionalne države, već investiranje političke moći u entitete. Šta nam je raditi? Ne možete imati gori primjer dugoročne propasti javne politike od našeg neuspjeha da gradimo na temeljima Bosne i Hercegovine i izgradimo funkcionalnu državu neophodnu za pristupanje Evropskoj uniji.
Tu situacija postaje opasna. Sada imamo nestabilnost u Bosni. Imamo secesionizam u Republici Srpskoj i duboko, duboko razoračenje među muslimanskom zajednicom – najvećoj muslimanskoj zajednici u bilo kojoj evropskoj zemlji; staroj muslimanskoj zajednici staroj 400 godina koja shvata da islamske i evropske vrijednosti nisu kontradiktorne. Osjeća se zapostavljenom, baš kao što se osjećala i 1992. godine.
Opasna vremena
Prijatelj mi je rekao prije nekoliko dana, „Nije li dobro da se dva najveća vanjskopolitička izazova našeg vremena – kriza u Ukrajini i kriza fundamentalističkog džihadizma – nikada nisu spojila?“. O da, jesu; spajaju se u Bosni i Hercegovini. Rusija se sada igra sa Srbima u Republici Srpskoj. Nudi im lažne zajmove da bi osigurala njihov izlazak iz aranžmana sa MMF-om. Igra se sa ukrajinskom krizom pravo u srce Evrope. Mi samo mirno stojimo i posmatramo.
Ove ljude nije lako radikalizirati, ali sada postoji značajan broj, ne samo iz Bosne, već iz Sandžaka, Crne Gore i Albanije, onih koji se pridružuju ISIL-u jer ne vide nadu u zemlji kojoj se mi ne posvećujemo dovoljno politički da bismo stvorili funkcionalnu državu.
Istovremeno, hvala Bogu, bosanske muslimane je nevjerovatno teško radikalizirati – žene nastavljaju nositi svoje kratke suknje na Ferhadiji u Sarajevu kao što bi ih nosile u bilo kojem drugom gradu u petak navečer. Ove ljude nije lako radikalizirati, ali sada postoji značajan broj, ne samo iz Bosne, već iz Sandžaka, Crne Gore i Albanije, onih koji se pridružuju ISIL-u jer ne vide nadu u zemlji kojoj se mi ne posvećujemo dovoljno politički da bismo stvorili funkcionalnu državu.
Znam da će mi moj poštovani prijatelj kazati da je Vlada podržavala nastavak misije EUFOR-a. Drago mi je zbog toga, to je dobar potez; ali EUFOR sprječava neuspjeh da postane nešto gore; to nije plan koji će voditi Bosnu naprijed. Znam da Vlada navodi da postoji približavanje stavova između nas i Njemačke koje će dovesti do nekog plana za ekonomski i socijalni napredak, ali to nije bit. Ne možete stvoriti jaku ekonomiju ako ne stvorite funkcionalnu državu. Ako ne to ne riješimo i ne predstavimo više koordiniranih planova i procedura da bismo to ostvarili, Bosna će ostati gdje je i sada.
Ovo su opasna vremena; zaista su opasna. Ne vjerujem da postoji prijetnja da će se Bosna i Hercegovina okrenuti konfliktu. Hvala Bogu, niko nije raspoložen za to u Bosni i Hercegovini, ali po prvi put tu opciju ne mogu u potpunosti isključiti. Ne znam šta će se desiti ako granata bude bačena na džamiju u Doboju u petak navečer. Najveća prijetnja Bosni i Hercegovini jeste da će, dok ostatak Balkana napreduje, zemlja upasti u crnu rupu korupcije i nefunkcionalnosti iz koje mi nećemo imati volje da je izvučemo, i koju možda nikada neće napustiti zbog svog destabilizatorskog utjecaja na čitav region. Tu ćemo se naći ako ne promijenimo brzinu.
Žao mi je što sam u našem Domu, gdje tradicija zahtijeva usklađenije govore od mog današnjeg, morao govoriti ovako otvoreno, ali sam nezadovoljan i uplašen onim što se događa u Bosni. Zaprepašten sam neuspjehom politike koja nas je dovela do toga. Vlada ima pravo ponijeti veći teret; uradili su mnogo, ali ne dovoljno u ovom procesu. Žao mi je ako sam bio oštriji u svom govoru nego je običaj, ali jednostavno ne znam drugi način da pošalejm poziv na uzbunu.
Prevela: D.F.
