Bivši visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Paddy Ashdown u utorak je, otvarajući debatu o Bosni i Hercegovini u Domu lordova britanskog parlamenta, rekao kako ta zemlja ide unazad i opisao je tu situaciju kao "tragičnu i opasnu".
"Žao mi je ako sam bio oštriji nego što bih inače bio, ali ja nemam načina da šapatom pozivam na buđenje", rekao je Ashdown.
On je u toj raspravi rekao i kako je Bosna i Hercegovina imala vrijeme uspona, kad se million prognanih vratilo kućama i gradile se državne institucije, brže nego i u jednoj zemlji, a početak nazadovanja pripisuje odluci Evropske unije iz 2007. godine da proglasi "politiku vlasništva" samih Bosanaca i Hercegovaca nad reformskim procesima i da ih posmatra stojeći po strani.
Ashdown smatra kako je Evropska unija, odustajanjem od aktivnog angažmana u Bosni i Hercegovini, umjesto da doprinosi daljoj izgradnji funkcionalne države, prepustila teren opstrukcionistima i nosiocima politike podjele.
Naveo je, kao primjer tog evropskog ohrabrivanja secesionističke retorike, odlazak doskorašnje šefice evropske diplomatije Catherine Ashton u posjetu Banjaluci gdje je razgovarala s Dodikom "pred zastavom i mapom Republike Srpske" kao da se radi o kakvoj državi što je protumačio kao znak evropske nezainteresovanosti.
Svoju tezu o "tragičnom i opasnom" zaostajanju Ashdown je potkrijepio procjenom kako su i na najnovijim izborima prevladale stranke koje su predsjedavale nad ratom i pozvao je na obnovu međunarodnog angažovanja u stvaranju funkcionalne države.
Kada je predstavnica vlade u toj debati, rekavši kako Velika Britanija priznaje suštinski značaj funkcionalne države upotrebila standardnu liniju evropske politike kako "promjene zahtijevaju da bosanske vođe rade za zajedničko dobro", Ashdown je reagovao:
"Pogrešno - uvijek krivimo bosanske političare a nikad spoljne faktore što ne koriste ovlaštenja koja imaju."
Rasprava u Domu lordova ilustrativan je primjer narastajuće frustracije - i očekivanja - u evropskim prijestonicama da nakon izbora Bosna i Hercegovina najzad počne da se vraća na put euroatlantskih integracija, ali i odsustva zajedničke evropske strategije poticanja bosanskohercegovačkih partnera na tom poslu.
U očekivanju formiranja nove vlasti u skladu s rezultatima ovomjesečnih izbora, i uz podsjećanje kako je za to poslije prošlih izbora 2010. godine trebalo više od godinu dana, zanimljivu analizu ponudio je prestižni nedjeljnik "The Economist" u tekstu pod naslovom "Bosanski izbori - Vjetar promjena: Bosna stagnira ali njeni izbori otkrivaju želju za reformom".
Ovaj magazin kaže: "Lako je otpisati Bosnu kao disfunkcionalnu zemlju sputanu nepotrebnim slojevima vlasti u kojima ništa ne funkcioniše. Zapravo, uprkos nepotrebno složenom sistemu vlasti, što je bila cijena za okončanje rata u 1995., Bosna funkcioniše - ali loše".
Pa gdje onda The Economist nazire "promjene u vazduhu"?
Magazin zapaža kako je u Federaciji BiH nakon teškog poraza socijaldemokrata osnažila nacionalistička bošnjačka partija, ali je značajan dio urbane populacije podržao potpuno novu stranku, Demokratsku frontu, "koja bi mogla igrati ulogu u novoj vladi".
Isto tako - zapaža i narastanje opozicije u Republici Srpskoj i neke njene simbolične pobjede koje nagovještavaju da se Dodikova "dugotrajna dominacija nad politikom bosanskih Srba približava kraju".
The Economist - u skladu s reputacijom jedne od najautoritativnijih ekonomskih publikacija - "pogađa u sridu" u prepoznavanju dominantnog motiva borbe za vlast u Bosni i Hercegovini: riječ je o podjeli plijena u vidu dodjele hiljada radnih mjesta u administracijama i kompanijama u vlasništvu države srodnicima i sljedbenicima izbornih pobjednika.
"U zemlji od samo 3,8 miliona stanovnika ta radna mjesta daju mnogima očit interes za očuvanje sklerotičnog sistema", zaključuje The Economist podsjećajući, takođe, na februarske nemire i zahtjeve građana koje nove vlasti ne mogu ignorisati.
Iskustvo iz proteklih najmanje osam godina "klizanja unazad", od odbacivanja paketa ustavnih promjena sračunatih na postepeno jačanje države u aprilu 2006., pokazuje kako krajnosti - "stopostotne" Bosne i Hercegovine, otcjepljenja srpskog ili formiranja "trećeg entiteta" - vode, uglavnom, blokadi bilo kakvog napretka.
Ono takođe pokazuje da zagovornici tih krajnosti na bosanskohercegovačkoj sceni proizvode, uglavnom, efekte potpuno suprotne svojim objavljenim namjerama: guranje projekta "stopostotne" države vodilo je samo njenom slabljenju kao što je i secesionistička retorika - nasuprot željama njenih protagonista za ukidanjem ovlašćenja i funkcije visokog predstavnika - samo utvrdila osjećaj najuticajnih svjetskih partnera kako je dalji međunarodni nadzor vitalno potreban.
To nas vraća debati u britanskom Domu lordova.
U njoj je spomenuta i jedna simbolična epizoda iz ratnog Sarajeva - ona kad u predstavi "Čekajući Godoa" u režiji Susan Sontag u trenutku napete tišine glasnik na sceni kaže: "Gospodin Godo rekao mi je da vam kažem da on neće doći večeras, ali će sigurno doći sutra".
Susan Sontag je tada reporteru The New York Timesa rekla kako ona u Sarajevu i ne čeka Godoa nego Clintona.
Čekanje Evrope jednako je frustrirajuće, a potreba za domaćom saglasnošću i partnerstvima - utoliko veća.
