Primjere nasilja na ulicama Splita i Kruševca moramo jasno okarakterizirati kao zločine iz mržnje i snažno društveno osuditi, ali valja imati na umu i da su istupi direktnog nasilja često zapravo manifestacija strukturnog nasilja, kažeLana Jurman iz zagrebačkog Centra za mirovne studije za 'Zašto?'.
Okruženje
Primjere nasilja na ulicama Splita i Kruševca moramo jasno okarakterizirati kao zločine iz mržnje i snažno društveno osuditi.
Ipak, valja imati na umu da su istupi direktnog nasilja često zapravo manifestacija strukturnog nasilja i činjenice da se sustavno ne zadovoljavaju potrebe mladih i ne dopušta im se da na drugačije načine ostvaruju svoje potencijale.
U tom kontekstu, ponašanje ovih mladića i u Srbiji i u Hrvatskoj treba jasno osuditi, ali isto tako trebamo razmisliti i o tome što im kao društvo pružamo i kakvo okruženje stvaramo.
"Krivica žrtve"
Osvrtati se senzacionalistički na slučajeve nasilja što je većina medija napravila i svrstavajući osobe koje su počinile nasilje samo u kontekst huliganstva nije način kojime možemo pokrenuti neku pozitivnu promjenu, nego mi se čini možemo samo dodatno dići ruke od tih ‘nasilnika’ i ‘huligana’ te tako doprinijeti njihovom samoispunjujućem proročanstvu.
Intervencija je potrebna na svim razinama: kroz obrazovanje moramo sustavno razvijati vještine komunikacije, transformacije sukoba i nenasilja; moramo jasno sankcionirati i društveno osuditi slučajeve nasilja iz mržnje, moramo na odgovornost pozvati i vladajuće političke elite koje apsolutno ne zauzimaju jasan stav protiv nasilja.
Primjerice, poražavajuće je da splitski gradski vijećnik Martin Pauk iz redova stranke Neovisni za Hrvatsku koju vodi Bruna Esih, objavio je status na Facebooku u kojem za fizički obračun okrivljuje – žrtve, jer su navodno provocirale noseći svoje dresove.
Multikulturno društvo
Što se pak reakcije građana tiče, nije dokraja jasno to je i/ili nije reagirao, ali možemo povući paralelu s nedostatkom solidarnosti i okretanjem glave od stvari koje nas se direktno ne tiču.
Ipak, u promatračima je najveći potencijal promjene, a zajedno kao društvo moramo naći načina kako ih osnažiti za reagiranje i nenasilno djelovanje.
Istraživanje Centra za mirovne studije koje periodično provodimo, prvi put 2013., a zatim I 2017. godine o zastupljenosti diskriminacijskih i ksenofobičnim stavova među građanima RH općenito gledajući, pokazuje da građani Republike Hrvatske deklarativno ne podržavaju diskriminaciju stranaca, podržavaju multikulturalizam i prosječno nemaju izrazite ksenofobne stavove.
S obzirom na to da se u većini ispitivanih stavova barem polovica ispitanika odredila u smjeru prihvaćanja multikulturalnog društva te prihvaćanja nacionalnih manjina i doseljavanja stranaca, kao i poštivanja njihove ravnopravnosti u odnosu na građane Hrvatske, u CMS-u smatramo kako Hrvatska ima potencijala da se uspješno bori protiv diskriminacije.
Ksenofobija
S druge strane, istraživanje je otkrilo i nezanemariv stupanj ksenofobije prema određenim skupinama, odnosno nezanemariv udio stanovništva koje osjeća da neke etničke, vjerske i druge skupine predstavljaju opasnost za Hrvatsku i njene građane.
U prvom redu, to se odnosi na stavove prema Romima, tražiteljima azila, Srbima, muslimanima, Kinezima i Arapima.
Iako su u svim slučajevima postoci ksenofobnih stavova usmjerenih prema ovim skupinama manji od 50 posto, ovakvi postoci ksenofobije prema tim skupinama moraju se shvatiti ozbiljno i treba raditi na njihovom uklanjanju.
Strukture
Premalo je konkretnog rada usmjereno na smanjivanje diskriminatornih stavova te iako zakonski okvir postoji, na osnovnim se uzrocima diskriminacije (stereotipi, strahovi, predrasude) nedovoljno radi.
Prema istraživanju, gotovo polovica građana/ki Hrvatske nema ksenofobične stavove te se u tome vidi dobar potencijal da Hrvatska krene prema otvorenijem društvu.
Kroz različite strukture (obrazovne, pravosudne, medije) moramo početi sustavno graditi kapacitet društva za nenasilje, moramo osnaživati građane da reagiraju na nasilje.
