Jedini barski kalafat Petar Pero Bokovac i u svojoj osmoj deceniji života svako jutro odlazi u radionicu gdje gradi nove drvene barke po starim, tradicionalnim nacrtima. Sa sinom je ojedrio "arsenalke" latinskim jedrom kako bi se sačuvali kao dio mediteranske kulturne baštine.
Oku primorca nista ljepše nije od krila jedara na razmeđi neba i mora. Zato u sedamdeset osmoj godini Petra Bokovca svako jutro počinje ljepotom horizonta barske luke, gdje gradi drvene barke. Isključivo drvene.
"Ona je kao seka, stabilna. A plastična barka je isto kao kora od jajeta, i stalno se njiha. A kod nas je vazda more nemirno, maestral je, on samo ljuska i kako nju baca, baca i tebe kroz nju. A dočim, drvena barka ima svoj podvodni dio, teška je i pedeset posto mirnija no plastična barka".
Iako je barka oduvijek za primorce bila dio svakodnevice, danas je plovila u portima sve manje, posebno onih drvenih.
"To je zato što za drvene barke treba skupo održavanje. Malo je majstora, i njihova zarada je mala, jer recimo ako 'oćete da kompletno remontujete neku drvenu barku, treba da uložite oko tri hiljade eura,a ona se ne može prodati ni za dvije. A drugo, nije ka' što je nekad bilo: ako barka ne doprinosi familiji, bolje je nemati je. Ona guta samu sebe jer su umjesto porata tu sad marine, naplaćuju se vezovi, registracije, svako oće da zaradi na tim malim barkama, i zato ih je danas sve manje", objašnjava kalafat.
U svojoj radionici Bokovac preko pola vijeka izrađuje, popravlja, krpi drvene barke. Radi po žegi, buri, neveri. Težak je to posao, kaže, ali i uman, jer život cijeli treba da bi se naučilo sve o drvetu.
"Najbolje drvo za barke ima u dolini Tare. Malo ga ima, a to je drvo mulika. Ono je dugotrajno, puno je masti koju ne ispušta, kao borovina. Borovina ispušta mast i trune, a mulika ne. I mulika može da izdrži osamdeset godina, samo ako se čuva kako treba. To je za oplatu broda, a za kostur koji nosi brod tu su hrastovine, brijest, murva. Ali mora se vodirti računa da je recimo na cijelom Balkanu brijest uhvatila neka bolest pa on više nije kao nekad dugotrajan, nego kroz kratki vijek trune. A moraš pošteno raditi i ne smiješ preskakati ono što treba zamijeniti na barci. Ono što ne valja u barci, ne valja ni gazdi, ni meni, i mora se micat. Ali, došla su neka luda vremena - kad pošteno radiš, tu zarade nema! Ja mislim da je pošteni rad dosta puta danas najkraći put do siromaštva", kaže Pero Bokovac.
Stari drveni brodovi su u mnogim zemljama, ali ne i u Crnoj Gori, kulturno dobro. Francuzi su tako proglasili najstarije kalafate državnim majstorima, dok je u Crnoj Gori brodogradnja izbačena iz škola, kaže jedini barski kalafat. Da bi se sačuvao djelić tradicionalne brodogradnje, Petar Bokovac je sa sinom Nenadom ojedrio stare arsenalke latinskim jedrom i zaštitio njihov modifikovani nacrt.
"Svako podneblje i more iziskuje svoje barke. Evo, ja i sin mi smo uzeli jedini crnogorski kalup, to su bile arsenalke koje je nekada vojska radila u tivatskom Arsenalu. Vojska ih je projektovala, izradila ih je oko 180, i one su pri izdisaju, a pola ih je uništeno. Ali, mi smo ih iznova izgradili i dodali latinska jedra", pojašnjava.
U osmoj deceniji života, Petar Bokovac ne koristi naočare, i ima mirnu ruku kojom iscrtava novi nacrt za staru drvenu ljepoticu. Pitamo ima li vremena da ponekad sa njom isplovi.
"Imam vremena, ali me nekako ne vuče volja. Nijednoga primorca ne vuče. Prođe mu ljeto da se ne okupa ni dva puta u more", kaže Petar Bokovac.
