Tvrtko Jakovina, istoričar iz Zagreba, za ‘Zašto?’ objašnjava -- dan poslije prekida posjete delegacije Hrvatskog Sabora Beogradu nakon još jednog ispada ultranacionalističkog političara i ratnog zločinca Vojislava Šešelja -- zbog čega su odnosi Srbije i Hrvatske opterećeni čestim nesporazumima, sporovima i incidenatima.
- Odnosi
Ja iz ove daljine (Riga, Litvanija) nisam iz prvog reda gledao što se događalo, ali koliko sam vidio, hrvatsko izaslanstvo je čulo nekakve uvrede, tako da mislim da je ta jednoznačna reakcija svih njih bila, rekao bih, dogovorena na licu mjesta.
Tesko mi je zamisliti da je bilo nešto drugo, međutim moram reći da bi, s jedne strane, ovo moglo odgovarati svima, osim naravno dobrim odnosima Srbije i Hrvatske, jer ponovo se dogodilo nešto na temelju čega možete graditi politiku kao i do sada.
Naime, odnosi su i dalje loši, ti odnosi se i dalje neće popraviti, barem u ovom času, za to je krivac netko ko je mogao biti, i ko je krivac jednim dijelom i prije 25 godina i prije 15 godina i prošle godine i vi zapravo nastavljate po starom.
Mislim da je osiguranje u Parlamentu u Beogradu moralo reagirati drugačije na taj incident, ako su ga bili svjesni, ili, s druge strane, hrvatsko izaslanstvo je trebalo razmisliti o potezu ako toga nije bilo.
Mada ja nekako ne mogu zamisliti da su svi oni reagirali samo na govorkanja ili na samohvalu bilo koga ili bilo kakvih priopćenja koja su izdana.
- Vjerski epitet
Međutim, ono što mi se čini da je stalno je odnos sukoba.
Ili, ako baš hoćete, stanje je kao i dosad -- sve je normalno, i dalje se svađamo.
Očito nema pravih rješenja ili očito je nemoguće donijeti razrješenja koja bi pomaknula naš uobičajeni obrazac ponašanja.
Naime, ako pogledate kakve su bile reakcije oko, inače, vrlo nesporne Istanbulske deklaracije u Hrvatskoj i ovo je sad sigurno pojačalo kredencijale hrvatskih političara u nacionalnom smislu.
Kao što smo vidjeli iz uspješnog izglasavanja Istanbulske konvencije, puno su snažniji još uvijek nacionalni epiteti nego što su vjerski epiteti, tako da se tu stvar pojačala.
Ja bih rekao da se ona više vratila u nekakvo ležište gdje je bila jako dugo.
- Civilizacijski pad
U Srbiji je to slična stvar, vi znate gdje trebate pritisnuti da bi se odnosi pogoršali, odnosno preko noći možete zaoštriti odnose, i to smo mi u Hrvatskoj gledali i sa Ivo Sanaderom i Janezom Janšom kad je bila riječ oko Piranskog zaljeva.
Mi na prostoru gdje svi govorimo jezik kojim se možemo međusobno sporazumijevati, ili jezike koji se međusobno ne moraju prevoditi, u 25 godina sa zemljama sa kojima najviše ekonomski surađujete, koje možete pratiti bez da vodite prevoditelje i posrednike, ne možemo uspostaviti čak niti pristojne odnose, koja god vlast bila na čelu, bila to bivša radikalska, umjerenija HDZ-ova, SDP-ova i tako dalje.
Mislim da je to ukupni civilizacijski poraz političke kaste koja je na vlasti u svim bivšim jugoslavenskim republikama, ali i jedne čitave generacije.
Sutradan, govorim kao povjesničar, kad se to bude analiziralo -- nemogućnost pronalaska odgovora u Evropi koja se ujedinjavala jedno dugo vrijeme kako smo mi postajali neovisne zemlje -- to će biti jedan civilizacijski pad kojeg će analizirati oni koji možda budu preostali na prostorima iseljavanja s evropskog istoka i jugoistoka.
- Mir i prosperitet
Mislim da ulazak Srbije ili, nadam se prije toga, Crne Gore, tako male zemlje koja se toliko trudi, u evropske integracije, bi mogao dati nadu svima da proces nije gotov, a 600.000 Crnogoraca ne bi Evropska unija osjetila kao opterećenje.
Kako god bilo, i kako god bilo duboko i veliko razočaranje, taj evropski projekt vjerojatno je u jednoj svojoj negativnoj ili manje sretnoj fazi sada ali on bi ipak, s obzirom na karte koje imate podijeljene, osigurao i veću stabilnost BiH i, ja bih rekao, mogao bi osigurati i nešto bolju startnu poziciju za neke grupe između Srbe i Hrvata koji su zainteresirani za suradnju.
U najmanju ruku da lakše putujete ili da lakše prijavljujete zajedničke projekte.
To što se Evropa pokazala nesposobnom zaustaviti nevjerojatne pojave u Poljskoj, a naročito u Mađarskoj, ne znači da u Evropi ne postoji još jedan veliki broj zemalja koje pokazuju koliko je ta ideja ipak donijela i mir i prosperitet i koliko u ovakvom svijetu gdje, s jedne strane, imate predsjednika Trumpa, a s druge strane imate ovo što se zbiva u Turskoj, u Rusiji, u mnogim azijskim zemljama, a i u nekim evropskim zemljama, mislim da je još uvijek to sretniji izbor, da je to još bolji izbor, bolji put, da nemamo puno toga gdje možete dalje krenuti.
A to što su razočaranja postala velika još uvijek nije razlog da se okrenete i kažete ‘ah, pa onda ćemo ući u arapsko proljeće‘.
