Peter Preston (Guardian); prevela: Biljana Jovićević
Uzmite dvije zemlje u dubokoj tranziciji. Jedna je Turska sa armijom brojčano jačom nego Britanija, Francuska i Njemačka zajedeno. Druga je Egipat, u kojoj je armija dominantna i vladajuća.
A onda prateći ih iz daljine slijedi Izrael, zemlja u kojoj se tranzicija ni približno nikada nije dogodila. Šta to znači? Naravno, ovdje ne govorimo o ratu nakon nekoliko okršaja i mnogo ljutite retorike? Ne! Ali govorimo o realnosti.
U stvarnosti, Turska bi mogla biti vjerna, vitalna članica NATO-a, iskreno posvećena članstvu u Evropskoj uniji. Ali to zaboravite. U Evropi, punoj slatkih obećanja ispred kuće i kukavičluka u pozadini, nema ništa od toga.
Tako je Turska, koja je nedavno ponovo izabrala vladu, islamsku u sekularnoj državi, morala ići u lov za alternativnom ulogom: onom u kojoj je Kairo važan jednako kao Berlin ili Brisel. Premijer Redžep Tajip Erdogan nije slučajno bio u Kairu u ponedjeljak.
Što se tiče samog Egipta, tranzicija izgleda kao slabašna riječ. Zbogom Mubaraku, i decenijskoj autokratiji, pozdrav svitanju demokratije, uz milione na ulicama i izlivima gnjeva mase, što ovih zadnjih nekoliko dana mogu vidjeti i u Izraelskoj ambasadi na koju su se obrušili, dok se vojnici bore za kontrolu.
Možda demokratija i nasilni protesti nijesu uvijek loši saputnici, ali ovaj put postoji veza - jer sada masa može doći spontano da jasno iskaže svoje osjećaje.
"Tkanina mira" protkana dolarima
Toj masi se ne sviđa što je pet egipatskih graničara ubijeno kao nesretni nusprodukt još jedne izaraelske odmazde-napada, ništa više nego što se Anakara sviđa da ostane nijema na to što je devet Turaka ubijeno u pokušaju prolaza kroz blokadu Gaze.
Upitani, u okrutnim okolnostima, da biraju između nepopustljivog Izraela i kontinuiranih muka Palestinaca, Arapska ulica instiktivno zna na čijoj je strani. Arapsko proljeće je bila dodatana prilika da to kažu, čak i prije nego što UN ove sedmice glasa o priznaju palestinske države.
To naravno ne znači da se poruka čula. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu, izražavajući žaljenje sa prašinom na usnama, upozorio je da su demonstracije u Kairu "nanijele štetu tkanini mira".
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu nakon sastanka sa Kongresom na Kapitol Hilu u Vašingtonu, 24. maj 2011.
Izraelske diplomate mrgodno aludiraju na Iran 1979., ne na Tunis 2011. Izraelski generali predviđaju da će se "Arapsko proljeće pretvoriti u muslimansku zimu".
Izraelski komentatori razmišljaju o "politici bodljikavog praseta" dok opasnost ne prođe. Tu nema pomoći za grčeve Baracka Obame koji pokušava da jaše dva teška konja.
Ipak, u osnovi, uski pogled Izralea ne može se održati. Demokratske zemlje, Margaret Tačer je jednom na tome insistirala, rijetko, ako uopšte ikad, idu u rat jedna sa drugom.
Njena teza nije imala šansi za provjeru u istoriji Bliskog istoka. Izrael je dugo bio u mogućnosti da sebe prikaže kao usamljnog stražara slobode okruženog dikatorskim prijetnjama kojeg jedino Vašington može kupiti ili uplašiti. Netanjahuova "tkanina mira" je protkana dolarima.
Izraelska zima
No nizanje revolucija ove godine, od Tunisa preko Kaira i Tripolija pa do Damaska, čini Bliski istok pokretačem promjena.
One su prodrmale kaveze svih onih, uključujući i iranske ajtolahe, koji se drže starih metoda. One nagovješatavju širu revoluciju diljem islamskog svijeta.
I automatski one Izrael čine sporednim pitanjem. Ne glavnom temom debate, već "bodljikavim prasetom" nasukanim na sredini prometne saobraćajnice.
Godine nemijenjanja su sada postale strašan hendikep. Godine instinktivne odbrane i automatska odmazde su izgubljene godine.
Turska postaje regionalni lider. Na Egipat, u demokratskim uslovima, se mora računati. Izrael bi također trebao glasati za priznavanje palestinske države ove nedjelje i pomiriti se s promjenama prije nego što ga promjene progutaju.
No, ima li bilo kakvog znaka da su svjesni toga u bunkerima ukopane samoiluzije? Da li govorimo o Arapskom proljeću? Ne, trebate se plaštiti Izraelske zime.
Uzmite dvije zemlje u dubokoj tranziciji. Jedna je Turska sa armijom brojčano jačom nego Britanija, Francuska i Njemačka zajedeno. Druga je Egipat, u kojoj je armija dominantna i vladajuća.
A onda prateći ih iz daljine slijedi Izrael, zemlja u kojoj se tranzicija ni približno nikada nije dogodila. Šta to znači? Naravno, ovdje ne govorimo o ratu nakon nekoliko okršaja i mnogo ljutite retorike? Ne! Ali govorimo o realnosti.
U stvarnosti, Turska bi mogla biti vjerna, vitalna članica NATO-a, iskreno posvećena članstvu u Evropskoj uniji. Ali to zaboravite. U Evropi, punoj slatkih obećanja ispred kuće i kukavičluka u pozadini, nema ništa od toga.
Tako je Turska, koja je nedavno ponovo izabrala vladu, islamsku u sekularnoj državi, morala ići u lov za alternativnom ulogom: onom u kojoj je Kairo važan jednako kao Berlin ili Brisel. Premijer Redžep Tajip Erdogan nije slučajno bio u Kairu u ponedjeljak.
Što se tiče samog Egipta, tranzicija izgleda kao slabašna riječ. Zbogom Mubaraku, i decenijskoj autokratiji, pozdrav svitanju demokratije, uz milione na ulicama i izlivima gnjeva mase, što ovih zadnjih nekoliko dana mogu vidjeti i u Izraelskoj ambasadi na koju su se obrušili, dok se vojnici bore za kontrolu.
Možda demokratija i nasilni protesti nijesu uvijek loši saputnici, ali ovaj put postoji veza - jer sada masa može doći spontano da jasno iskaže svoje osjećaje.
"Tkanina mira" protkana dolarima
Toj masi se ne sviđa što je pet egipatskih graničara ubijeno kao nesretni nusprodukt još jedne izaraelske odmazde-napada, ništa više nego što se Anakara sviđa da ostane nijema na to što je devet Turaka ubijeno u pokušaju prolaza kroz blokadu Gaze.
Upitani, u okrutnim okolnostima, da biraju između nepopustljivog Izraela i kontinuiranih muka Palestinaca, Arapska ulica instiktivno zna na čijoj je strani. Arapsko proljeće je bila dodatana prilika da to kažu, čak i prije nego što UN ove sedmice glasa o priznaju palestinske države.
To naravno ne znači da se poruka čula. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu, izražavajući žaljenje sa prašinom na usnama, upozorio je da su demonstracije u Kairu "nanijele štetu tkanini mira".
Izraelske diplomate mrgodno aludiraju na Iran 1979., ne na Tunis 2011. Izraelski generali predviđaju da će se "Arapsko proljeće pretvoriti u muslimansku zimu".
Izraelski komentatori razmišljaju o "politici bodljikavog praseta" dok opasnost ne prođe. Tu nema pomoći za grčeve Baracka Obame koji pokušava da jaše dva teška konja.
Ipak, u osnovi, uski pogled Izralea ne može se održati. Demokratske zemlje, Margaret Tačer je jednom na tome insistirala, rijetko, ako uopšte ikad, idu u rat jedna sa drugom.
Njena teza nije imala šansi za provjeru u istoriji Bliskog istoka. Izrael je dugo bio u mogućnosti da sebe prikaže kao usamljnog stražara slobode okruženog dikatorskim prijetnjama kojeg jedino Vašington može kupiti ili uplašiti. Netanjahuova "tkanina mira" je protkana dolarima.
Izraelska zima
No nizanje revolucija ove godine, od Tunisa preko Kaira i Tripolija pa do Damaska, čini Bliski istok pokretačem promjena.
One su prodrmale kaveze svih onih, uključujući i iranske ajtolahe, koji se drže starih metoda. One nagovješatavju širu revoluciju diljem islamskog svijeta.
I automatski one Izrael čine sporednim pitanjem. Ne glavnom temom debate, već "bodljikavim prasetom" nasukanim na sredini prometne saobraćajnice.
Godine nemijenjanja su sada postale strašan hendikep. Godine instinktivne odbrane i automatska odmazde su izgubljene godine.
Turska postaje regionalni lider. Na Egipat, u demokratskim uslovima, se mora računati. Izrael bi također trebao glasati za priznavanje palestinske države ove nedjelje i pomiriti se s promjenama prije nego što ga promjene progutaju.
No, ima li bilo kakvog znaka da su svjesni toga u bunkerima ukopane samoiluzije? Da li govorimo o Arapskom proljeću? Ne, trebate se plaštiti Izraelske zime.
