Puno se toga u svijetu promijenilo od terorističkih napada na SAD 2001.godine. Nanovo su iscrtane i geoplotičke i ekonomske karte.
Interesantno je međutim koliko te promjene malo duguju 11.septembru, piše u današmnjem komentaru Philip Stephens u Financial Times-u.
Možda će nekom ovakva ocjena zvučati nesuvisla nakon svih turbulencija kroz koje smo prošli u posljednjem desetljeću.
Rat u Afganistanu i Iraku, radikalni islamisti koji su Amerikancima promijenili pogled na svijet, ali i pogled svijeta na SAD.
Sve izgleda kao da još uvijek traje Bushov "rat protiv terorizma", da je al Kaida još uvijek tu, a samim tim i Guantanamo.
Philip Stephens se prisjeća svoje posjete Washingtonu u proljeće 2003, kad je čuo visokog američkog dužnosnika kako je invazija na Irak neophodna kako bi se uspostavila nova pravila međunarodnog igre.
Zaboravite svu tu "žvaku" o multilateralizmu, kazao je tada taj član Vlade publici koja je uglavnom bila sastavljena od evropskih predstavnika tog istog multikulturalizma.
Bilo je to doba jedne supersile koja se ponašala po principu: ili si s nama u osveti za rušenje blizanaca Svetskog trgovačkog centra ili protiv nas.
Napisao sam tada, sjeća se Philip Stephens, da sam prisustvovao uništavanju multilateralnog poretka.
Nestao "rat protiv terora"
Ipak, danas, deset godina jasno je da nova geopolitika nema veze s 11.septembrom.
U deseteljeću dok je bin Laden bio prva vijest svjetskih medija, budućnost je pisana u Pekingu, Delhiju, Riu i drugdje.
Paralelno s tim procesom, Bushova administracija je zacrtala da Bliski istok preuredi u zapadnu liberalnu demokratiju.
Tako ustanovljena trajna hegemonija, mislili su Bushovi planeri, ustanovila bi doktrinu prevencije ratova.
Cilj kodificiran u nacionalnu strategiju iz 2002.godine, odbačen je multikulturni pristup, bez obzira što će iko na to reći. SAD mogu djelovati jednostrano.
Pakistanski islamista drži poster Osame bin Ladena za vreme protesta u predgrađu Quetta, 06. maj 2011.
Šok i strahopoštovanje koje je zavladalo i u medijima nakon 11.septembra, pretvorili su SAD u stari Rim 21. stoljeća.
Komentaori su brojali grupe vojnika koji su prebacivani na novootvorena ratišta, nevidljive bombardere i krstareće rakete, proglašavali su Ameriku nepobjedivom, lagano prelazeći preko svih ranjivih mjesta.
No, vrijeme jednoumlja je prošlo, bin Laden je mrtav, SAD napuštaju Irak, a Afganistan je vraćen Afganistancima.
Onaj čudni pojam "rat protiv terora" tiho je nestao. Islamistički ekstremizam je nedvojbeno ozbiljna prijetnja – dokaz su Pakistan, Jemen i Somalij.
No to ni u kom slučaju nije biblijska borba kako ju je volio nazivati Tony Blair.
Dve hiljade milijardi dolara gubitka
Bliski istok se doista pokazao zrelim za demokraciju, ali ne u trenutku kad su svjetlile američke krstareće rakete.
Arapi su vlastitu budućnost uzeli u svoje ruke, bez obzira na stajališta američkih neokonzervativaca ili pod uvjetima al Kaidinih sljedbenika.
Amerikanci su umorni od jednostranih i preventivnih ratova. Odluka Baracka Obame da borbu proitv Gadafija pomogne pozadinski presudna je za drugačiji pristup svijetu.
SAD se lagano vraćaju u normalu, što je poslije pada Bagdada skoro bilo nezamislivo.
Primjera radi, kada je u Kongresu nedavno ponuđen izbor između očuvanja smanjenje poreza i održavanje odbrane, Republikanci su se opredijelili za porezne olakšice.
Svijet se zaista izvrnuo naglavačke, ali Afganistan, Irak i Waziristan samo su dimna zavjesa koja skriva glavnu priču proteklog desetljeća.
Strateški izazov za SAD ne dolazi od dugo izvikivanog islamskog ekstremizma, nego iz brze preraspodjele moći. Globalni poredak više ne pripada zapadu.
Procjene o razvoju istoka odavno postoje, ali niko nije mislio da će se to desiti tako brzo.
Dok su se zapadni lideri zabavljali traženjem stvarnih ili u strahu nacrtanih islamskih terorista, Kina je učinila sve da ekonomijom prestigne SAD, ne kako se ranije predvidjalo 2050, nego već 2020.
George Bush mladji izabrao je izuzetno skupo odgovoriti na 11.septembar. Ratovi u Iraku i Afganistanu koštaju SAD više od 1.000 milijardi dolara u gotovini i isto toliko u svjetskom prestižu.
Iako niko ne spori da je bin Ladena trebalo uhvatiti, deset godina poslije potpuno je jasno da promjene u svijetu nisu posljedica al Kaidine mreže, piše Philip Stephens u Financial Timesu.
Interesantno je međutim koliko te promjene malo duguju 11.septembru, piše u današmnjem komentaru Philip Stephens u Financial Times-u.
Možda će nekom ovakva ocjena zvučati nesuvisla nakon svih turbulencija kroz koje smo prošli u posljednjem desetljeću.
Rat u Afganistanu i Iraku, radikalni islamisti koji su Amerikancima promijenili pogled na svijet, ali i pogled svijeta na SAD.
Sve izgleda kao da još uvijek traje Bushov "rat protiv terorizma", da je al Kaida još uvijek tu, a samim tim i Guantanamo.
Philip Stephens se prisjeća svoje posjete Washingtonu u proljeće 2003, kad je čuo visokog američkog dužnosnika kako je invazija na Irak neophodna kako bi se uspostavila nova pravila međunarodnog igre.
Zaboravite svu tu "žvaku" o multilateralizmu, kazao je tada taj član Vlade publici koja je uglavnom bila sastavljena od evropskih predstavnika tog istog multikulturalizma.
Bilo je to doba jedne supersile koja se ponašala po principu: ili si s nama u osveti za rušenje blizanaca Svetskog trgovačkog centra ili protiv nas.
Napisao sam tada, sjeća se Philip Stephens, da sam prisustvovao uništavanju multilateralnog poretka.
Nestao "rat protiv terora"
Ipak, danas, deset godina jasno je da nova geopolitika nema veze s 11.septembrom.
U deseteljeću dok je bin Laden bio prva vijest svjetskih medija, budućnost je pisana u Pekingu, Delhiju, Riu i drugdje.
Paralelno s tim procesom, Bushova administracija je zacrtala da Bliski istok preuredi u zapadnu liberalnu demokratiju.
Tako ustanovljena trajna hegemonija, mislili su Bushovi planeri, ustanovila bi doktrinu prevencije ratova.
Cilj kodificiran u nacionalnu strategiju iz 2002.godine, odbačen je multikulturni pristup, bez obzira što će iko na to reći. SAD mogu djelovati jednostrano.
Šok i strahopoštovanje koje je zavladalo i u medijima nakon 11.septembra, pretvorili su SAD u stari Rim 21. stoljeća.
Komentaori su brojali grupe vojnika koji su prebacivani na novootvorena ratišta, nevidljive bombardere i krstareće rakete, proglašavali su Ameriku nepobjedivom, lagano prelazeći preko svih ranjivih mjesta.
No, vrijeme jednoumlja je prošlo, bin Laden je mrtav, SAD napuštaju Irak, a Afganistan je vraćen Afganistancima.
Onaj čudni pojam "rat protiv terora" tiho je nestao. Islamistički ekstremizam je nedvojbeno ozbiljna prijetnja – dokaz su Pakistan, Jemen i Somalij.
No to ni u kom slučaju nije biblijska borba kako ju je volio nazivati Tony Blair.
Dve hiljade milijardi dolara gubitka
Bliski istok se doista pokazao zrelim za demokraciju, ali ne u trenutku kad su svjetlile američke krstareće rakete.
Arapi su vlastitu budućnost uzeli u svoje ruke, bez obzira na stajališta američkih neokonzervativaca ili pod uvjetima al Kaidinih sljedbenika.
Amerikanci su umorni od jednostranih i preventivnih ratova. Odluka Baracka Obame da borbu proitv Gadafija pomogne pozadinski presudna je za drugačiji pristup svijetu.
SAD se lagano vraćaju u normalu, što je poslije pada Bagdada skoro bilo nezamislivo.
Primjera radi, kada je u Kongresu nedavno ponuđen izbor između očuvanja smanjenje poreza i održavanje odbrane, Republikanci su se opredijelili za porezne olakšice.
Svijet se zaista izvrnuo naglavačke, ali Afganistan, Irak i Waziristan samo su dimna zavjesa koja skriva glavnu priču proteklog desetljeća.
Strateški izazov za SAD ne dolazi od dugo izvikivanog islamskog ekstremizma, nego iz brze preraspodjele moći. Globalni poredak više ne pripada zapadu.
Procjene o razvoju istoka odavno postoje, ali niko nije mislio da će se to desiti tako brzo.
Dok su se zapadni lideri zabavljali traženjem stvarnih ili u strahu nacrtanih islamskih terorista, Kina je učinila sve da ekonomijom prestigne SAD, ne kako se ranije predvidjalo 2050, nego već 2020.
George Bush mladji izabrao je izuzetno skupo odgovoriti na 11.septembar. Ratovi u Iraku i Afganistanu koštaju SAD više od 1.000 milijardi dolara u gotovini i isto toliko u svjetskom prestižu.
Iako niko ne spori da je bin Ladena trebalo uhvatiti, deset godina poslije potpuno je jasno da promjene u svijetu nisu posljedica al Kaidine mreže, piše Philip Stephens u Financial Timesu.
