Direktor Kancelarije Nacionalnog saveta za saradnju s Haškim tribunalom, Dušan Ignjatović, za naš program kaže da je u ovom trenutku teško davati bilo kakve prognoze u vezi s eventualnim izručenjem haških begunaca, ali iznosi uverenje da bi optuženi bili uhapšeni ukoliko bi ih službe bezbednosti locirale, bez obzira na politički trenutak u kome se nalazi Srbija:
„Ono što mogu da kažem jeste da je Srbija do sada od 46 zatraženih lica Tribunalu predala 42 lica. To sve ukazuje da postoji jasna politička volja da se završi saradnja sa Haškim tribunalom. I ja sam siguran da ukoliko bi u ovom trenutku službe bezbednosti mogle da otkriju bilo kojeg od ove četvorice preostalih haških begunaca da bi one zaista, bez ikakve sumnje, bilo koga od njih uhapsile i ispunile obavezu i transferisale u Hag.“
Političari u Srbiji doživljavaju hapšenje haških optuženika kao veliki politički rizik, posebno u vreme izborne kampanje, smatra predsednica Komiteta pravnika za ljudska prava, Biljana Kovačević - Vučo, i dodaje da odgovornost za to ne snose građani Srbije:
„Mislim da niko neće da rizikuje hapšenje. Ja ne bih zbog toga optuživala nikakvo javno mnenje ni građane Srbije - da su oni krivi zbog toga, nego je ista ta politička elita koja je upravo i kreirala tu atmosferu da hapšenje haških optuženika zapravo predstavlja neki politički trik koji se obično dešava posle izbora zato što ljudi u Srbiji nisu u stanju da podnesu. Da se na vreme vodilo računa o tome i da se na vreme napravila distanca u odnosu na Miloševićev period, period zločina, da se na vreme govorilo o tome da nema nikakvog ni patriotizma niti zaštite srpskih nacionalnih interesa u činjenici da štitimo ljudi koji su ubice, ne bismo ni došli u ovu situaciju.“
U međuvremenu, evropski komesar za proširenje, Olli Rehn, poručio je u intervjuu banjalučkom „Glasu Srpske“ da Srbija može da potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom, ali da će ratifikacija tog sporazuma zavisiti od saradnje sa Haškim tribunalom.
A glavni tužilac Serge Brammertz poslaće svoj prvi izveštaj Savetu bezbednosti UN-a sredinom maja, a u njega će biti uključena i ocena saradnje sa Srbijom. Ali, postoje nagoveštaji da bi Brammertza mogli konsultovati i čelnici Evropske unije u vezi s eventualnom odlukom o potpisivanju Sporazuma sa Srbijom 28. aprila. Portparol Haškog tužilaštva, Olga Kavran, nije mogla ni da potvrdi, ni da demantuje ove informacije:
„On je u onim normalnim kontaktima sa svima koji se bave tim pitanjima, tako da ne mogu da špekulišem unapred zaista. Ali ono što je najbitnije - da je odluka na Evropskoj uniji. Ne mogu ništa zaista da vam kažem, osim da će on napraviti svoj izveštaj i da će taj izveštaj uključivati, naravno, analizu svih elemenata te saradnje.“
Ako je suditi po tonovima koji stižu od zvaničnika iz Brisela, izručenje optuženika, a pre svih Ratka Mladića, ostaje ključni uslov kako bi Srbija u dogledno vreme zaista i faktički, a ne samo formalno, napredovala ka Evropskoj uniji.
Dušan Ignjatović, direktor Kancelarije Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom, smatra da se eventualno hapšenje haških optuženika ne može dovoditi u vezu sa predizbornom kampanjom i navodi sledeći primer:
„To pokazuje i poslednja akcija u kojoj je lociran jedan od tih begunaca, gospodin Župljanin. Apsolutno ne verujem da postoje bilo kakve ideje o tome da bilo ko stopira istrage i hapšenje i potrage za beguncima, bez obzira što je politički trenutak ovakav kakav jeste. I prosto ne verujem da bi neko sada kada je već predat Milošević, kada je predat Milutinović, kada su predati Perišić, Pavković, Stanišić, da će neko ovde praviti probleme oko Župljanina ili oko Hadžića.“
Biljana Kovačević - Vučo, međutim, zaključuje da je bilo previše neuspešnih akcija hapšenja haških optuženika da bi se ovi pokušaju mogli uzimati kao dokaz spremnosti srpskih vlasti da sarađuju sa Haškim trubunalom:
„Sve te propale akcija su već postale cirkuske igre u Srbiji koje zaista nemaju nikakve veze niti sa pravim raščišćavanjem sa prošlošću u Srbiji, niti sa stvaranjem novog, evropskog vrednosnog sistema.“
Sudske nagodbe u procesima za ratne zločine
Vijeće Suda BiH u Sarajevu proglasilo je, u utorak 22. aprila, Dušana Fuštara (1954.) krivim za djela zločina protiv čovječnosti i osudilo ga na devet godina zatvora. Presudom je utvrđeno da je Fuštar u periodu 1992. godine bio jedan od trojice vođa smjene straže u logoru Keraterm. Sudsko vijeće je ranije prihvatilo sporazum o priznanju krivnje između Tužiteljstva i Fuštara, a prethodno, je krivični predmet protiv Dušana Fuštara izdvojilo iz predmeta ''Mejakić i drugi''. Ovaj slučaj skrenuo je pozornost na praksu nagodbe u procesima za ratne zločine koji se vode pred bosanskohercegovačkim pravosuđem. Iz Sarajeva Dženana Halimović:
Dušan Fuštar, vođa jedne od tri smjene straže u logoru Keraterm u Prijedoru, osuđen je pred Sudom BiH na 9 godina zatvora za zločin protiv čovječnosti. Fuštar, jedan od četvorice optuženih za zločine u prijedorskim logorima u predmetu „Željko Mejakić i drugi“, nakon više od godinu dana suđenja priznao je učešće i premlaćivanja Bošnjaka i Hrvata, te sa Tužilaštvom BiH sklopio sporazum o priznanju krivice. Portparol Suda BiH, Manuela Hodžić:
„Optuženi je, između ostalog, oglašen krivim što u periodu od kraja juna do 5. augusta 1992. godine, kao vođa jedne od tri smjene straže u logoru Keraterm, nije spriječio ili zaustavio njemu podređene stražare i druge posjetioce da zlostavljaju zarobljenike. U navedenom periodu određeni broj zarobljenika je podlegao kao posljedica premlaćivanja, dok su stražari i posjetioci druge zatvorenike redovno zlostavljali. Optuženi se, također, oglašava krivim što nije iskoristio svoja ovlaštenja kao vođa straže kako bi zaštitio zatočenike i popravio njihove svakodnevne uslove života dok je bio na dužnosti.“
Presuda Dušanu Fuštaru treća je izrečena po sporazumu o priznanju krivice u Sudu BiH, a predložena je sa Odjelom za ratne zločine državnog Tužilaštva. Boris Grubešić, portparol Tužilaštva BiH:
„Prvi takav sporazum desio se početkom ove godine u predmetu protiv Idhana Sipića koji je sporazumno priznao krivnju i osuđen je na kaznu od 8 godina zatvora. Također, sporazumno priznanje krivnje se desilo i u predmetu protiv Vejiza Bijelića, nakon čega je osuđen na 6 godina zatvora.“
Sva tri sporazuma pred Sudom BiH sklopljena su 2008. godine. Inače, sporazumi o priznanju krivice u predmetima ratnih zločina su rijetkost pred domaćim pravosuđem, kaže Nebojša Milanović, član nevladine organizacije Inicijativa za vladavinu prava. Radeći na publikaciji u okviru američke advokatske komore, u periodu od 1992. do 2006. godine, zabilježene su tri nagodbe na nižim sudskim nivoima u ovim predmetima:
„Od tih nekih 54 predmeta koje smo stavili u tu publikaciju samo su 3 predmeta ratnih zločina završena sudskom nagodbom, i to odmah 2003. pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, i, koliko je meni poznato, postignut je jedan sporazum pred pravosuđem u Brčkom, i evo sad pred Sudom BiH, znači negdje pet do šest slučajeva. A prema nekim procjenama, mislim da ima oko stotinjak predmeta koji su okončani u predmetu ratnih zločina.“
No, bh. pravosuđe ne bi smjelo žuriti sa korištenjem instituta nagodbe u slučajevima ratnih zločina jer još nije u potpunosti spremno. Također, više računa bi trebalo povesti i o žrtvama, smatra Milanović, te obrazlaže:
„Još uvijek nije razjašnjeno - u smislu da ako neko hoće da se nagodi sa tužilaštvom, odnosno da sud da zeleno svjetlo, on u većini slučajeva mora da da određeno svjedočenje u nekim drugim predmetima. Pitanje je zaštićenih svjedoka - da li ti ljudi zaista imaju zaštitu od države nakon svjedočenja? Znate kako to kod nas ide - daj mi sad izjavu, a poslije šta bude. Isto tako, pitanje je odštetnih zahtjeva koji je oštećeni postavio - da li odštetni zahtjev treba uopšte da bude sastavni dio nagodbe ili, pošto prema zakonu, kako sada stvari stoje, ne treba nikakva saglasnost oštećenih, bi trebalo voditi računa da barem oni imaju određenu satisfakciju ili kompenzaciju, ili da se barem taj oštetni zahtjev, odnosno imovinsko - pravni zahtjev uključi kao sastavni dio sudske nagodbe? Nažalost, to još uvijek nije praksa. I kako su bili žrtve u toku rata, izgleda da su i dan-danas, ta ista populacija, žrtve pravnog sistema. Nisu zadovoljni zato što se pravda ne vrši, a druga stvar, ne mogu da ostvare ni ta svoja materijalna prava koja im objektivno pripadaju po zakonu.“
Prema izvorima Balkanske istraživačke mreže, pred Sudom BiH mogao bi se uskoro naći još jedan sporazum o priznanju krivice - i to u slučaju Paška Ljubičića, bivšeg zapovjednika IV. bojne Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane, optuženog za zločine nad Bošnjacima u Operativnoj zoni središnja Bosna (OZSB) HVO-a.
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa iInstitut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
