Nekada se smatralo da institucije pružaju sve što treba osobama s intelektualnim i duševnim poremećajima. Sada znamo da smo svi jednaki i da svi imamo pravo živjeti u zajednici. Iako praksa smještanja u zajednicu postoji u Hrvatskoj već gotovo dvije decenije, još ima prijepora, i neki se protive tome da njihovi najbliži iz relativnog mira i sigurnosti institucije odlaze u zajednicu. .
Centar za rehabilitaciju Zagreb pred godinu je dana počeo sa decentralizacijim i sada imaju 17 stanova širom grada sa 68 korisnika za koje skrbi šezdesetak zaposlenika.
„Žive životom kao svi mi. Oni imaju priliku - neki od njih po prvi puta - primiti u ruke mikser ili usisivač za prašinu, dakle živjeti onako kako žive druga djeca ili odrasli ljudi. Podrška je prema potrebama korisnika – negdje je to 24 sata, negdje je manja, ovisno o potrebama pojedinca. Pruža mu se podrške koliko treba – netko ne može biti sam ni po noći, netko može biti sam i dio dana. Nekome je potrebna podrška samo oko raspodjele novca, jer nikada nije imao takva iskustva“, navodi ravnateljica Centra Ružica Stipčić.
Ljiljana Malnar Ivanković jedna je od tridesetak roditelja i članova obitelji koji se protive prebacivanju njihovih najbližih iz zagrebačkog doma Orlovac u stanove, odnosno u zajednicu. „Izgubila bi se redovita medicinska skrb, a osobama koje vrlo teško podnose promjene život u stanu bio bi konstantan šok“, nabraja ona samo neke od brojnih primjedbi, naglašavajući kako nije protiv zajednice kao jedne od opcija za svog brata smještenog na Orlovcu.
„Mi želimo da se kvalitetna usluga očuva, zadrži i nastavi tako dalje, jer Hrvatska ima kvalitetne stručnjake koji su čitav život nešto dobro radili, i zašto to sada samo odjednom proglasiti da je grozno i užasno samo zato što se zove – ustanova?! I – ono što je bitno – dati više oblika socijalne skrbi: ustanove, stanovi, udomiteljstvo. Znači - da se svakom štićeniku omogući izbor“, naglašava Malnar Ivanković.
U Centru za rehabilitaciju Zagreb vjeruju da će se uspjeti naći rješenje koje će sve zadovoljiti.
Iskustva su različita. U tri stambene zajednice Udruge za psihosocijalnu pomoć „Susret“ u Zagrebu ljudi su došli sa raznih strana, kaže predsjednica Udruge Radmila Stojanović Babić.
„Mi pružamo podršku osobama s poteškoćama mentalnog zdravlja na način da oni žive u zajednici uz podršku. Neki s k nama došli iz obitelji, neki iz udomiteljskih obitelji, neki su došli iz institucija, neki su bili beskućnici... Nekada su samo sjedili i gedali u jednu točku, a danas su to ljudi koji imaju i svoju socijalnu mrežu, i neke radne aktivnosti, koji su se ponovo povezali s obitelji – samo je važno imati podršku“, pojašnjava Stojanović Babić.
Udruga za autizam je udruga roditelja koji je imala djecu s autizmom kod kuće i koji su se zapitali – što će biti s našom djecom kada umremo? Sada imaju dvije zajednice sa deset korisnika - sedmero koje je došlo iz obiteljskih domova i troje iz institucija.
„Mogu vam reći da smo zadovoljni načinom na koji su naši korisnici prihvatili život u jednoj manjoj izvaninstitucionalnoj sredini koja je nekako više imitacija jednog obiteljskog života. Nemamo niti jedan prigovor u ovih četiori godine kako korisnici zajedno žive, a kvaliteta života je neusporediva u odnosu na instituciju“, kaže predsjednica Udruge Slavica Dujmović.
Interes je toliki da planiraju formiranje još jedne zajednice za osobe s autizmom, ali gospođa Dujmović kaže kako potpora grada Zagreba i države njihovim aktivnostima nikako nije dostatna.
Smještanje osoba a intelektualnim i psihosocijalnim poteškoćama u zajednice umjesto u ustanove praksa je koja u Hrvatskoj postoji još od 1997. godine. Posljednjih je godina to pojačano, u sklopu projekta transformacije i deinstitucionalizacije socijalnih usluga u Hrvatskoj, što ga provodi resorno ministarstvo, pa je otprilike četvrtinu od 46 ustanova za skrb za te osobe počelo svoje štićenike premještati u zajednice, odnosno u organizirano stanovanje. Očekuje se da će ih do kraja godine u zajednice biti smješteno njih oko 1.500, a proces se nastavlja.
