Završen je deseti po redu tuzlanski TKT festival, regionalna teatarska smotra alternativnih pozorišta. O estetskim i kulturološkim dometima razgovaramo sa osnivačem, Vladom Keroševićem, istaknutim glumcem i pozorišnim pedagogom iz Tuzle.
RSE: Minuo je deseti po redu Teatar fest. Kako bi se mogao ocijeniti posljednji regionalni „festival festivala”?
Kerošević: Mislim da je ovaj festival napravio izuzetno veliki uspjeh, kada je u pitanju umjetnički sadržaj onoga što je prikazano za publiku u Tuzli, a posebno kada je u pitanju sumiranje rezultata u proteklih deset godina. Ovaj TKT fest je skupio najoprečnije, najdistinktivnije predstave koje su se mogle skupiti u regionu, da bi mogao ispričati jednu priču koja je bila u motu ovog festivala, a to je - zlostavljanje kao način života i princip komunikacije.
RSE: Koliko se sjećam, uz osmi festival si u našem razgovoru rekao – samo da mi je doživjeti jubilarnu smotru. Čini mi se da ipak nisi sumnjao da će to biti. Kako si sada ispunjen, samozadovoljan, tim prije što je bilo previše nevjernih Toma kada je projekt počeo?
Kerošević: Moram priznati da sam ponosan na ovo što smo mi uspjeli preživjeti, tako da i to što sam rekao 2008. godine nije bilo bez pokrića. Bez obzira na to što je i tada nada bila ogromna i što je želja i upornost stajala nasuprot tom zaključku. Međutim, teatar je jedan žilav, skoro neuništiv mehanizam. On živi u čovjeku i čovjek u sebi gaji tu disciplinu kao potrebu za svojim, i profesionalnim i umjetničkim izrazom.
Imam oko sebe ekipu mladih ljudi kojima je izuzetno stalo do toga da se predstave, da ono što gaje u sebi pokažu publici i da se stalno upoređuju sa sebi sličnima ili jačima od sebe u regionu, kako bi popravljali nišanske sprave kada je u pitanju estetika umjetnosti teatra. To je ono što nas je sve vrijeme, ovih deset godina vodilo.
Bio bih neskroman kada bih rekao da nakon ovog desetog festivala nisam uzbuđen. Uzbuđen sam naravno jer deset godina je jedan historijski period koji je referentan i relevantan za znanstvena istraživanja. Ovo ostaje kao činjenica koja će vjerovatno buditi interese i zadovoljavati određene znatiželje uposlenika u teatru, teatrologa i onih koji se budu bavili teatrom. Teatar Kabare je za posljednjih deset godina uspio realizirati vlastitih 55 premijernih projekata, znači 5,5 premijera godišnje, i na deset TKT festova prikazano je još 100 premijernih predstava naših gostiju, gostujućih teatara, koji su uzeli učešće na TKT festu. Tu je i oko 1.250 repriznih izvođenja naših predstava, što u Teatru Kabare u Tuzli, što širom regiona. od Triglava do Đevđelije i šire naravno.
To su činjenice koje mi ne možemo prešutjeti, bar u ovom trenutku, kada obilježavamo ovaj jubilej i kad smo dogurali dotle uz velike napore. Mi i dalje imamo nadu. Mi se već sada nadamo da ćemo preživjeti i sljedećih deset godina, ako nas posluži zdravlje i ako budemo dovoljno istrajni i uporni i ako, makar malo, ovi političari što odlučuju o sudbini teatra, političari koji sjede u instancama vlasti, koji mogu ovakav jedan alternativni, profesionalni organizam malo kvalitetnije suportirati. Bilo bi dobro ako nas budu razumjeli, da nas maknu sa margine i stave u fokus kakvih-takvih redovnih budžetskih snadbijevanja.
RSE: Šta je zapravo osnovna značajka ovakvog načina okupljanja umjetničkih istomišljenika, estetskog bratstva?
Kerošević: Osnovni motiv ovakvog okupljanja je potreba za prikazivanjem jedne nove osjećajnosti koje nose sa sobom ti mladi ljudi koji se školuju na Akademiji dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli, koji u toku četverogodišnjeg školovanja kultiviraju svoj talent pod određenim kriterijima. Oni jedva čekaju da to prezentiraju javnosti. Na stranu što oni svake godine imaju obavezu da njihova ispitna prezentacija bude javno prikazana. Diplomske predstave su krajnji cilj, i naravno ono što je prvi profesionalni korak u životu.
RSE: Može li se poslije ovih deset godina, poslije velikog zajedničkog iskustva, govoriti o jednom novom, drugačijem poimanju teatarske umjetnosti? Očigledno ona klasična forma državnog ansambla sa onim zanosnim epitetima i imenima i prezimenima više ne pije vode. Da li je vaš koncept izlaz?
Kerošević: Mi ovo, već deset godina, uporno nudimo kao novi koncept, kao novi produkcijski i organizacijski model. Zaista, javne ustanove, kao mastodonti koji su preostali ili kao restlovi socijalističkog sistema koji su ostali u ovom sistemu, apsolutno su nepodesni. Oni se nisu prilagodili. Oni imaju potpuno pogrešnu predodžbu o tome šta je sadašnjost, u smislu produkcijskih, organizacijskih, pa čak i materijalno-finansijskih uvjeta, a pogotovo šta je budućnost te vrste kriterija.
Mi smo od samog početka i njima, ali i osnivačima, ovo nudili kao model. Nažalost, ni osnivači, ni naše kolege u javnim ustanovama, nisu to prepoznali kao svoju budućnost. Zašto? Zato što ovo nudi jednu ogromnu neizvjesnost u odnosu na ono u čemu se oni nalaze. S druge strane, ovo je oblik produkcijskog modela u kojem se svakodnevno mora dokazivati vrijednost da bi se za tu vrijednost mogla očekivati komercijalna protuvrijednost.
Prema tome, ovo je jedan model koji od ljudi traži apsolutnu budnost, mobilnost, kondicionu spremu i spremnost na sve vrste izazova i provokacija koje nosi tržište rada u kulturi. Oni na to nisu spremni jer prosto se ne žele odreći benefita na koje su se navikli. A to je da svaki mjesec primaju platu, bez obzira na to koliko radili ili koliko ne radili.
Koprodukcije varijanta za ozbiljne predstave
RSE: Ali istodobno oni i svojoj publici nude, maltene, iste programe kao i vi. Male, zatvorene predstave, predstave sa nekoliko izvođača. Bez klasike.
Kerošević: Upravo tu i jeste problem. Oni se formalno pokušavaju prilagoditi. U suštini oni smanjuju svoj produkcijski gabarit, ali povećavaju svoj kadrovski gabarit, tako da je efikasnost u svakom slučaju daleko manja nego što je bila u socijalističkoj varijanti tih javnih ustanova, a u odnosu na ove modele kakav je Teatar Kabare Tuzla ili Mostarski teatar mladih 1974., kao profesionalni modeli koji se nude je neuporediv. Ovo su modeli koji danas na tržištu rada mogu živjeti sa možda 1/10 sredstava koja se u ovom trenutku daju za velike teatarske kuće i velike masodonte preživjelog bivšeg sistema.
Teatar kabare Tuzla prilikom izvođenja predstave "Snovi"
RSE: Da li će budući ljubitelji pozorišta uopšte imati šansu gledati klasičnu predstavu, ili je, može biti, i na tom planu udruživanje neka šansa? Da nekoliko teatara ujedini potencijale, pripremi nekog Šekspira, Moliera, Krležu, pa da igraju od grada do grada kao onomad?
Kerošević: Za ovakve prostore kao što su naši, BiH, Srbija, Hrvatska, Crna Gora, Makedonija i Slovenija, za tako male kulturološke prostore, koprodukcijski modeli su zaista jedina varijanta da se napravi ozbiljna i kvalitetna predstava sa kojom se može izaći izvan ovih prostora i ponovo biti, u smislu estetike, konkurentan na međunarodnom tržištu. Naravno, ja se ne odričem mogućnosti da se i u okviru ovih pojedinačnih skupina, neformalnih i formalnih alternativnih teatarskih skupina, mogu napraviti zaista vrijedni, ozbiljni i respektabilni umjetnički projekti. Ja zaista vidim budućnost velikih projekata na ovim prostorima kroz koprodukcijske modele, sastavljene od teatara i grupa iz nekoliko država nastalih na prostorima bivše Jugoslavije, obzirom da je teatar umjetnost koja je na određeni način limitirana jezičkim iskazom.
RSE: U svakom slučaju opet projekt, a ne uspavani ansambl?
Kerošević: Ansambli će morati jednako razmišljati. Od projekta do projekta. I projekt će morati uvest kao komercijalnu jedinicu njihove vrijednosti. Ukoliko to shvate i vrlo brzo se na taj način ne prilagode ,sami sebe će urušiti. Nije to više pitanje onoga ko finansira, nego onoga koji radi po tome što je finansirano, bez obzira koliko je finansiran.
RSE: Hoće li Vlado Kerošević već sutra početi razmišljati o 11. festivalu ili slijedi predah, povlačenje ručne pa promišljanje šta dalje?
Kerošević: Mi smo već u toku ovog festivala dogovorili neke konekcije za 11. TKT fest. Mi apsolutno ne mirujemo. Mi smo ljudi koji rade non-stop. Mi nemamo godišnjeg odmora u klasičnom smislu, kao što ga imaju drugi. Jednostavno, nemamo ni vremena, ni prostora za tako što. Mi razmišljamo naravno o 11. TKT festu i o novim projektima. Mi idemo dalje. Idemo na festivale, za sada sa ovim čime smo zadužili tuzlansku publiku, da dokažemo da je to imalo vrijednosti i smisla jer je to prilika da se to i na jedan objektivan način valorizuje.
Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.
