Na Svjetski dan teatra, 27. marta, u Tuzli je otpočeo 8. po redu TKT Fest, koji će trajati do 6. aprila.
Publici će ukupno biti predstavljeno 11 izvedbi, a festival je dostojno obilježio i 100. godišnjicu rođenja najvećeg među Tuzlacima, Meše Selimovića.
Tim povodom gost Radija 27 je Vlado Kerošević, prvi čovjek regionalnog kulturološkog projekta.
Kerošević: U ponedjeljak uveče, u 19:30, imat ćemo promociju monografije o Teatru Kabaret Tuzla, koji svake godine, u povodu TKT Festa, izdaje Teatar kabaret Tuzla. Imat ćemo i promociju knjige od Ines Fančović, čiji je autor Vojislav Vujanov. U utorak, u 19:30, zatvorit ćemo TKT Fest našom ko-produkcionom predstavom, koju smo radili sa Gradskim kazalištem Zorin dom iz Karlovca. Riječ je o predstavi Do viđenja u Budimpešti, čiji je autor Zvonimir Ilić.
Kerošević: Upravo recesija i ekonomska kriza koja se odrazila na teatre ovog tipa, kao što je teatar Kabaret Tuzla i kao što su gradska kazališta širom regije, pogotovo u Hrvatskoj. Onda smo se počeli ujedinjavati oko projekata, da bi smo došli zajednički do projekata, ako već ne možemo pojedinačno. Tako je došlo do značajnih koprodukcija. Upravo iz tih razloga i zbog tih koprodukcija te predstave su u produkcionom smislu postale interesantne i onima s one strane i nama ovamo. U tom smislu su i jeftinije.
Tako je Teatar Kabaret Tuzla ove godine radio koprodukciju sa susretima pozorišta iz Brčkog, sa Zorinim domom iz Karlovca. Sa Damirom Teparićem svake godine radimo koprodukciju jer se i nama i njemu to više isplati. Nije ni on teatar koji ima neka sredstva kojima može pokriti sve svoje troškove proizvodnje jedne predstave. To je na neki način ove godine i obilježilo 8. TKT Fest, pored predstava koje su tradicionalno na TKT Festu.
Obilježile su ga predstave manjeg gabarita, ali to ne znači da su one estetski manje vrijedne, naprotiv. Ima jako dobrih, vrlo kvalitetnih predstava manjeg gabarita. Sinoć smo imali Kazalište iz Virovitice sa predstavom Srce boksača, po tekstu jednog od najizvođenijih autora trenutno u Evropi. To su predstave sa dva i više lica, koje nisu velike gabaritom i mogu sve stati u Teatar Kabaret Tuzla. Morali smo ići na tu varijantu jer nismo u prilici finansijski da kvalitetnije uradimo velike predstave.
Kerošević: Bili smo vrlo blizu odluke da ne organiziramo festival. Čovjek nešto radi osam godina i svake godine to bude upitno do zadnjeg trenutka, a onda se ipak to dogodi. Nisam mogao ove godine to ne uraditi. U meni je proradio neki inat i nisam htio da donesem neku takvu odluku jer nemam na nju pravo. Nisam čovjek koji sebe pravi u teatru, nego gradim teatar u sebi i hoću da taj teatar živi. Mislim da će živjeti i onda kada ne bude nikakvih para jer sve dok bude i jedan čovjek kojem bude trebala umjetnost kojom se bavim, smatram da za teatar ima razloga. Svi ostali koji odlučuju o sudbini umjetnosti, kao o sofisticiranom obliku kulture u Bosni i Hercegovini, na žalost odlučuju na štetu umjetnosti, a ne na korist društva. Društvo u kome umjetnost umire, nema velikih šansi za budućnost.
Kerošević: Došla je bezizlazna situacija. Kanton je ukinuo grantove i ne postoji više šansa da možemo aplicirati kod Tuzlanskog kantona za bilo koji projekt, mi kao teatar. To je strašno. Ta spoznaja u čovjeku odjednom probudi nešto više od želje, a to je blizu inata. Moramo biti pošteni pa reći da inat u umjetnosti nema nikakvog smisla.
Progresivna sumnja
Kerošević: I tu smo ugradili riječ sumnja. Sumnja kao kreativni poriv ili motiv, sumnja kao doista upitanost nad postojanošću i budućnošću teatarske umjetnosti u principu. Čovjek dok sumnja, on je motiviran da istražuje, a čim je motiviran da istražuje, on stvara, on kreira, on realizira svoj talent i to je ona progresivna sumnja za koju se borimo.
Naspram te progresivne sumnje, postoji ova druga sumnja, da li će ta progresija, koja se ostvaruje u realizaciji jednog umjetničkog djela, imati smisla ukoliko neko to ne vidi, neće to da razumije. Ako samo meni treba ovaj festival, onda on gubi smisao. To je ta destruktivna sumnja. Zato smo ga stavili u dvosmislenost pojma sumnje, da upozorimo na stvarnost koja nas okružuje.
Kerošević: Ovo je međunarodna teatarska svetkovina, teatarski festival koji okuplja prijatelje teatra iz regije. Kulturološka misija se krije u tome što već osam godina mi gradimo jednu tradiciju okupljanja na Svjetski dan teatra. Svjetski dan teatra smo kao činjenicu vratili u teatarski život Bosne i Hercegovine, otvaranjem Teatra Kabaret Tuzla 2002. godine. Do tada su teatri u Bosni i Hercegovini taj dan preskakali, nisu ga uopće obilježavali. Onda se potrefilo da smo mogli 2002. godine završiti ovaj prostor, otvoriti ga. Nama su počela da dolaze naša prijateljska pozorišta, kao što je Beogradsko dramsko pozorište, kao što je Kazalište iz Virovitice, kao što je teatar Toše Jovanovića iz Zrenjanina, Akademija umjetnosti iz Banja Luke i tako dalje.
Ti teatri su usvojim godišnjim repertoarima stavljali na repertoar predstavu i radili predstavu namjenski, da bi mogli da se pojave na TKT Festu, u povodu Svjetskog dana teatra i rođendana Teatra Kabaret Tuzla. To su već postale programske orijentacije tih teatara, nešto što je planirano, što postaje kulturološka misija. To više nije incident, nije to više slučajan izbor predstave sa repertoara, nego ljudi misle na to i godinu dana unaprijed planiraju i stavljaju na repertoar predstave sa kojima mogu doći na ovakvu jednu smotru.
Ovo nije takmičarski festival, na kojem se dobivaju nagrade i silne pare, ili gdje se realiziraju sujete nekih stručnih žirija i ne znam čega. Ovo je festival gdje jedina nagrada jeste euforični aplauz publike na kraju predstave, koju glumac najviše voli. Svi ti glumci i svi teatri, koji gostuju kod nas na TKT Festu, upravo time su najviše počašćeni.
Kerošević: Bilo je puno otpora, ali nikada nisam sumnjao da će ovaj festival ili ovaj teatar uspjeti da se održi na nogama, u svim tim klipovima, na točkovima. Brusio sam svoje iskustvo u jako komplikovanim zahtjevnima i teškim okolnostima čitav život. Bio sam spreman na sve vrste izazova koji su se mogli ispred mene pojaviti, i pred teatrom, da bi smo jednostavno izašli kao pobjednici. Umjetnost koja ne pobjeđuje, je kao i tim u sportu koji gubi.
Kerošević: Nadamo se da ćemo izdržati do 10. festivala. Deset godina je jedan povijesni period koji predstavlja relevantan period za istraživanje i nakon nas. Onda ćemo daje gurati polako. Ima i mladih koji dolaze i koji su vrlo spremni da prihvate taj teret na svoja pleća. I zbog toga sam naročito sretan.
Publici će ukupno biti predstavljeno 11 izvedbi, a festival je dostojno obilježio i 100. godišnjicu rođenja najvećeg među Tuzlacima, Meše Selimovića.
Tim povodom gost Radija 27 je Vlado Kerošević, prvi čovjek regionalnog kulturološkog projekta.
RSE: Šta će publika moći još vidjeti do kraja festivala?
Kerošević: U ponedjeljak uveče, u 19:30, imat ćemo promociju monografije o Teatru Kabaret Tuzla, koji svake godine, u povodu TKT Festa, izdaje Teatar kabaret Tuzla. Imat ćemo i promociju knjige od Ines Fančović, čiji je autor Vojislav Vujanov. U utorak, u 19:30, zatvorit ćemo TKT Fest našom ko-produkcionom predstavom, koju smo radili sa Gradskim kazalištem Zorin dom iz Karlovca. Riječ je o predstavi Do viđenja u Budimpešti, čiji je autor Zvonimir Ilić.
RSE: Ove godine dominiraju domaće predstave tuzlanskog Teatra Kabaret. Šta je presudilo?
Kerošević: Upravo recesija i ekonomska kriza koja se odrazila na teatre ovog tipa, kao što je teatar Kabaret Tuzla i kao što su gradska kazališta širom regije, pogotovo u Hrvatskoj. Onda smo se počeli ujedinjavati oko projekata, da bi smo došli zajednički do projekata, ako već ne možemo pojedinačno. Tako je došlo do značajnih koprodukcija. Upravo iz tih razloga i zbog tih koprodukcija te predstave su u produkcionom smislu postale interesantne i onima s one strane i nama ovamo. U tom smislu su i jeftinije.
Tako je Teatar Kabaret Tuzla ove godine radio koprodukciju sa susretima pozorišta iz Brčkog, sa Zorinim domom iz Karlovca. Sa Damirom Teparićem svake godine radimo koprodukciju jer se i nama i njemu to više isplati. Nije ni on teatar koji ima neka sredstva kojima može pokriti sve svoje troškove proizvodnje jedne predstave. To je na neki način ove godine i obilježilo 8. TKT Fest, pored predstava koje su tradicionalno na TKT Festu.
Obilježile su ga predstave manjeg gabarita, ali to ne znači da su one estetski manje vrijedne, naprotiv. Ima jako dobrih, vrlo kvalitetnih predstava manjeg gabarita. Sinoć smo imali Kazalište iz Virovitice sa predstavom Srce boksača, po tekstu jednog od najizvođenijih autora trenutno u Evropi. To su predstave sa dva i više lica, koje nisu velike gabaritom i mogu sve stati u Teatar Kabaret Tuzla. Morali smo ići na tu varijantu jer nismo u prilici finansijski da kvalitetnije uradimo velike predstave.
RSE: U ovo vrijeme je pravo malo čudo održati festival i dovesti predstave iz Hrvatske, Srbije i Švajcarske.
Kerošević: Bili smo vrlo blizu odluke da ne organiziramo festival. Čovjek nešto radi osam godina i svake godine to bude upitno do zadnjeg trenutka, a onda se ipak to dogodi. Nisam mogao ove godine to ne uraditi. U meni je proradio neki inat i nisam htio da donesem neku takvu odluku jer nemam na nju pravo. Nisam čovjek koji sebe pravi u teatru, nego gradim teatar u sebi i hoću da taj teatar živi. Mislim da će živjeti i onda kada ne bude nikakvih para jer sve dok bude i jedan čovjek kojem bude trebala umjetnost kojom se bavim, smatram da za teatar ima razloga. Svi ostali koji odlučuju o sudbini umjetnosti, kao o sofisticiranom obliku kulture u Bosni i Hercegovini, na žalost odlučuju na štetu umjetnosti, a ne na korist društva. Društvo u kome umjetnost umire, nema velikih šansi za budućnost.
Moramo biti pošteni pa reći da inat u umjetnosti nema nikakvog smisla
RSE: Ti si uvijek ponavljao kako ne podržavaš pozivanje na inat, ali ga sada ipak sugerišeš?
Kerošević: Došla je bezizlazna situacija. Kanton je ukinuo grantove i ne postoji više šansa da možemo aplicirati kod Tuzlanskog kantona za bilo koji projekt, mi kao teatar. To je strašno. Ta spoznaja u čovjeku odjednom probudi nešto više od želje, a to je blizu inata. Moramo biti pošteni pa reći da inat u umjetnosti nema nikakvog smisla.
Progresivna sumnja
RSE: U naslovu festivala krije se pitanje o egzistenciji pozorišta i glumca uopšte.
Kerošević: I tu smo ugradili riječ sumnja. Sumnja kao kreativni poriv ili motiv, sumnja kao doista upitanost nad postojanošću i budućnošću teatarske umjetnosti u principu. Čovjek dok sumnja, on je motiviran da istražuje, a čim je motiviran da istražuje, on stvara, on kreira, on realizira svoj talent i to je ona progresivna sumnja za koju se borimo.
Naspram te progresivne sumnje, postoji ova druga sumnja, da li će ta progresija, koja se ostvaruje u realizaciji jednog umjetničkog djela, imati smisla ukoliko neko to ne vidi, neće to da razumije. Ako samo meni treba ovaj festival, onda on gubi smisao. To je ta destruktivna sumnja. Zato smo ga stavili u dvosmislenost pojma sumnje, da upozorimo na stvarnost koja nas okružuje.
RSE: Svi vi okupljeni oko TKT Festa, svoje djelo imenujete kao regionalni kulturološki projekt. Šta se krije iza sintagme regionalni kulturološki projekt?
Kerošević: Ovo je međunarodna teatarska svetkovina, teatarski festival koji okuplja prijatelje teatra iz regije. Kulturološka misija se krije u tome što već osam godina mi gradimo jednu tradiciju okupljanja na Svjetski dan teatra. Svjetski dan teatra smo kao činjenicu vratili u teatarski život Bosne i Hercegovine, otvaranjem Teatra Kabaret Tuzla 2002. godine. Do tada su teatri u Bosni i Hercegovini taj dan preskakali, nisu ga uopće obilježavali. Onda se potrefilo da smo mogli 2002. godine završiti ovaj prostor, otvoriti ga. Nama su počela da dolaze naša prijateljska pozorišta, kao što je Beogradsko dramsko pozorište, kao što je Kazalište iz Virovitice, kao što je teatar Toše Jovanovića iz Zrenjanina, Akademija umjetnosti iz Banja Luke i tako dalje.
Ti teatri su usvojim godišnjim repertoarima stavljali na repertoar predstavu i radili predstavu namjenski, da bi mogli da se pojave na TKT Festu, u povodu Svjetskog dana teatra i rođendana Teatra Kabaret Tuzla. To su već postale programske orijentacije tih teatara, nešto što je planirano, što postaje kulturološka misija. To više nije incident, nije to više slučajan izbor predstave sa repertoara, nego ljudi misle na to i godinu dana unaprijed planiraju i stavljaju na repertoar predstave sa kojima mogu doći na ovakvu jednu smotru.
Ovo je festival gdje jedina nagrada jeste euforični aplauz publike na kraju predstave, koju glumac najviše voli
Ovo nije takmičarski festival, na kojem se dobivaju nagrade i silne pare, ili gdje se realiziraju sujete nekih stručnih žirija i ne znam čega. Ovo je festival gdje jedina nagrada jeste euforični aplauz publike na kraju predstave, koju glumac najviše voli. Svi ti glumci i svi teatri, koji gostuju kod nas na TKT Festu, upravo time su najviše počašćeni.
RSE: Na početku su se svi tome protivili. Da li si se nadao onda da ćeš uspjeti sačuvati festival i dovesti ga do 8. izdanja?
Kerošević: Bilo je puno otpora, ali nikada nisam sumnjao da će ovaj festival ili ovaj teatar uspjeti da se održi na nogama, u svim tim klipovima, na točkovima. Brusio sam svoje iskustvo u jako komplikovanim zahtjevnima i teškim okolnostima čitav život. Bio sam spreman na sve vrste izazova koji su se mogli ispred mene pojaviti, i pred teatrom, da bi smo jednostavno izašli kao pobjednici. Umjetnost koja ne pobjeđuje, je kao i tim u sportu koji gubi.
RSE: Nadajmo se da 8. festival može biti prekretnica i da ćemo mnogo lakše pripremati 9., 10. i tamo još mnoge festivale.
Kerošević: Nadamo se da ćemo izdržati do 10. festivala. Deset godina je jedan povijesni period koji predstavlja relevantan period za istraživanje i nakon nas. Onda ćemo daje gurati polako. Ima i mladih koji dolaze i koji su vrlo spremni da prihvate taj teret na svoja pleća. I zbog toga sam naročito sretan.
