Hrvatska je ponovno premašila stravičnu brojku od 300 tisuća nezaposlenih i sve je veći interes za sezonskim zapošljavanjem u inozemstvu, najviše u Italiji. Iako je kriza i tamo učinila svoje i smanjila mogućnosti, procjenjuje se da još uvijek u toj susjednoj zemlji legalno ili na crno radi čak 40.000 Hrvata, najviše u metalskoj industriji i njezi starijih osoba.
„Ta familija, u koju sam ja došla, imala je jedna ogroman stan u Veneciji i jedno imanje u Toscani i moj zadatak je bio da čistim stan, da služim goste kad dođu, da kuham. Stan je bio od 350 kvadrata tako da sam ja imala što raditi. E,sad, naravno da je hendikep bio jezik, ali ja sam to učila, to je nevjerojatno, i pričala tamo, a kad pređem granicu i dođem kući ja talijanski ne znam ni 'beknuti', ja se opet vratim tamo i ja opet -pričam talijanski. Ja to jednostavno ne znam objasniti“, priča nam svoju priču 50-godišnja Istrijanka, diplomirana pravnica, jedna od tisuća koje su kućni budžet odlučile popraviti sezonskim poslom u Italiji.
Ona je to učinila prije desetak godina kad je kao kućna pomoćnica u Italiji mogla zaraditi četiri puta više nego s fakultetom u jednoj istarskoj agenciji, ali sjećanje je gorko:
„Ja imam osjećaj kao da ta četiri mjeseca nisam živjela ,jer ti živiš tuđim životom, tuđim ritmom. Nisu oni mene ni tukli niti bili jako bezobrazni, ali bez obzira na slobodno vrijeme, ti nemaš uopće svoje slobodne volje, nijednog trenutka, non-stop moraš biti na raspolaganju. Znalo mi se desiti da se uveče skinem i legnem i oni mi pozvone iz svoje sobe da im nešto donesem, vodu ili bilo šta. Druga stvar, što je užasno teško psihološki podnijeti jest to što te oni smatraju nižim bićem od sebe. Npr.oni mi ne kažu da ćemo ići popodne iz Venecije u Toscanu, da se ja ipak malo pripremim, nego mi kažu 'za 15 minuta budi spremna, idemo u Tgiscanu', a u Toscanu se išlo na 15 dana. Ili,hodamo zajedno cestom i ona mi ne kaže da skrenem lijevo nego me pusti da produžim i onda trčim za njom....“
Još je jedanput, kaže,odlučila uzeti godišnji odmor, pognuti glavu i otići u Italiju zbog sina kojem sa svojom plaćom, osim najnužnijeg, nije mogla ništa više priuštiti, a silno je želio na jedan put. Taj put je radila kao njegovateljica jednog starijeg, nepokretnog Talijana, 24 sata dnevno:
„Bila sam tih mjesec dana, s tim da sam treći dan otišla u šetnju i sjela na klupu na autobusnoj stanici i razmišljala 'ja ovo ne mogu,ja ovo ne mogu...ja ću sad sjesti na autobus koji ide za 2 sata za Pulu, ja ću se vratiti, neka sve moje stvari tamo ostanu, uopće nije važno...' I onda sam se sjetila svoga sina kako se raduje kako će putovati kad se mama vrati i onda sam izdržala.“
Poslove preuzele Ukrajinke, Poljakinje..
Danas, zbog globalne krize ni u Italiju više nije lako, i oni imaju previše nezaposlenih, kućne pomoćnice, kaže, vrlo malo traže, ali još uvijek primaju,osobito žene iz Hrvatske, za njegovanje starijih osoba :
„Ja na primjer imam jednu frendicu, ona bi htjela radit u Italiji, međutim, ona više ne može naći posao. Od te 2000. godine žene se žale da je sve teže i teže jer su došle Poljakinje, Ukrajinke, Ruskinje, Rumunjke, koje rade za puno manje pare. Znam, pričala mi je ova jedna koja je uspjela naći posao, one sad rade na 15 dana i za 15 dana dobiju oko 600-700 eura, a još prije dvije godine prosječno se zarađivalo 1000 eura, s plaćenim putnim troškovima.“
O velikom interesu za odlazak u Italiju govori i Erik Fabijanić, voditelj Ureda talijanskog sindikata INCA –CGIL u Rijeci:
„Ako imate ženu koja je u Hrvatskoj bila tehnološki višak, koja je radila 10 godina i onda izgubila posao,sa 50 godina života ili 45 više je nijedan poslodavac u Hrvatskoj ne želi zaposliti i onda ode njegovati starije osobe u Italiji i tamo tako radi pet godina, a to znači pet u Italiji, 10 u Hrvatskoj i to znači da ima pravo na razmjerni dio hrvatske, a poslije i talijanske mirovine. A, ima žena koje imaju malu mirovinu, pa si onda pomažu na način da idu radit 'preko', ali puno je više onih koji su u Hrvatskoj izgubili posao i onda su iz ovog kraja išli radit u Italiju, a iz drugih, sezonski u Njemačku.“
Procjenjuje da trenutno u Italiji, što na crno, što legalno radi oko 40.00 Hrvata:
„Teško je točno reći brojku, zna se jedino koliko ima hrvatskih državljana kojima se uplaćuju doprinosi za talijansko mirovinsko osiguranje i njih je trenutno preko 20.000"
RSE: Koji su to poslovi?
„U Italiji su to najčešče poslovi u metalskoj struci,u turizmu i cestovnom prijevozu. Minimalna plaća je 1.200 eura brutto, odnosno 900 eura netto na ruke, i to minimalno. Dakako da se isplati, a dok nije i Italija došla u krizu tamo je varilac imao veću plaću nego li hrvatski premijer.“
„Ta familija, u koju sam ja došla, imala je jedna ogroman stan u Veneciji i jedno imanje u Toscani i moj zadatak je bio da čistim stan, da služim goste kad dođu, da kuham. Stan je bio od 350 kvadrata tako da sam ja imala što raditi. E,sad, naravno da je hendikep bio jezik, ali ja sam to učila, to je nevjerojatno, i pričala tamo, a kad pređem granicu i dođem kući ja talijanski ne znam ni 'beknuti', ja se opet vratim tamo i ja opet -pričam talijanski. Ja to jednostavno ne znam objasniti“, priča nam svoju priču 50-godišnja Istrijanka, diplomirana pravnica, jedna od tisuća koje su kućni budžet odlučile popraviti sezonskim poslom u Italiji.
Ona je to učinila prije desetak godina kad je kao kućna pomoćnica u Italiji mogla zaraditi četiri puta više nego s fakultetom u jednoj istarskoj agenciji, ali sjećanje je gorko:
Nisu oni mene ni tukli niti bili jako bezobrazni, ali bez obzira na slobodno vrijeme, ti nemaš uopće svoje slobodne volje, nijednog trenutka
„Ja imam osjećaj kao da ta četiri mjeseca nisam živjela ,jer ti živiš tuđim životom, tuđim ritmom. Nisu oni mene ni tukli niti bili jako bezobrazni, ali bez obzira na slobodno vrijeme, ti nemaš uopće svoje slobodne volje, nijednog trenutka, non-stop moraš biti na raspolaganju. Znalo mi se desiti da se uveče skinem i legnem i oni mi pozvone iz svoje sobe da im nešto donesem, vodu ili bilo šta. Druga stvar, što je užasno teško psihološki podnijeti jest to što te oni smatraju nižim bićem od sebe. Npr.oni mi ne kažu da ćemo ići popodne iz Venecije u Toscanu, da se ja ipak malo pripremim, nego mi kažu 'za 15 minuta budi spremna, idemo u Tgiscanu', a u Toscanu se išlo na 15 dana. Ili,hodamo zajedno cestom i ona mi ne kaže da skrenem lijevo nego me pusti da produžim i onda trčim za njom....“
Još je jedanput, kaže,odlučila uzeti godišnji odmor, pognuti glavu i otići u Italiju zbog sina kojem sa svojom plaćom, osim najnužnijeg, nije mogla ništa više priuštiti, a silno je želio na jedan put. Taj put je radila kao njegovateljica jednog starijeg, nepokretnog Talijana, 24 sata dnevno:
„Bila sam tih mjesec dana, s tim da sam treći dan otišla u šetnju i sjela na klupu na autobusnoj stanici i razmišljala 'ja ovo ne mogu,ja ovo ne mogu...ja ću sad sjesti na autobus koji ide za 2 sata za Pulu, ja ću se vratiti, neka sve moje stvari tamo ostanu, uopće nije važno...' I onda sam se sjetila svoga sina kako se raduje kako će putovati kad se mama vrati i onda sam izdržala.“
Poslove preuzele Ukrajinke, Poljakinje..
Danas, zbog globalne krize ni u Italiju više nije lako, i oni imaju previše nezaposlenih, kućne pomoćnice, kaže, vrlo malo traže, ali još uvijek primaju,osobito žene iz Hrvatske, za njegovanje starijih osoba :
Pričala mi je ova jedna koja je uspjela naći posao, one sad rade na 15 dana i za 15 dana dobiju oko 600-700 eura, a još prije dvije godine prosječno se zarađivalo 1000 eura.
„Ja na primjer imam jednu frendicu, ona bi htjela radit u Italiji, međutim, ona više ne može naći posao. Od te 2000. godine žene se žale da je sve teže i teže jer su došle Poljakinje, Ukrajinke, Ruskinje, Rumunjke, koje rade za puno manje pare. Znam, pričala mi je ova jedna koja je uspjela naći posao, one sad rade na 15 dana i za 15 dana dobiju oko 600-700 eura, a još prije dvije godine prosječno se zarađivalo 1000 eura, s plaćenim putnim troškovima.“
O velikom interesu za odlazak u Italiju govori i Erik Fabijanić, voditelj Ureda talijanskog sindikata INCA –CGIL u Rijeci:
„Ako imate ženu koja je u Hrvatskoj bila tehnološki višak, koja je radila 10 godina i onda izgubila posao,sa 50 godina života ili 45 više je nijedan poslodavac u Hrvatskoj ne želi zaposliti i onda ode njegovati starije osobe u Italiji i tamo tako radi pet godina, a to znači pet u Italiji, 10 u Hrvatskoj i to znači da ima pravo na razmjerni dio hrvatske, a poslije i talijanske mirovine. A, ima žena koje imaju malu mirovinu, pa si onda pomažu na način da idu radit 'preko', ali puno je više onih koji su u Hrvatskoj izgubili posao i onda su iz ovog kraja išli radit u Italiju, a iz drugih, sezonski u Njemačku.“
Procjenjuje da trenutno u Italiji, što na crno, što legalno radi oko 40.00 Hrvata:
„Teško je točno reći brojku, zna se jedino koliko ima hrvatskih državljana kojima se uplaćuju doprinosi za talijansko mirovinsko osiguranje i njih je trenutno preko 20.000"
RSE: Koji su to poslovi?
„U Italiji su to najčešče poslovi u metalskoj struci,u turizmu i cestovnom prijevozu. Minimalna plaća je 1.200 eura brutto, odnosno 900 eura netto na ruke, i to minimalno. Dakako da se isplati, a dok nije i Italija došla u krizu tamo je varilac imao veću plaću nego li hrvatski premijer.“
