Posljednjih 25 godina balkanski se prostor definisao kao "bure baruta" poprište zločina, međunacionalne i vjerske mržnje, etničkog čišćenja i genocida. Kvalifikacije su to od kojih smo se teškom mukom odmicali u posljednjih deceniju i po, ispunjavajući takozvane "evropske standarde". Ali, posljednja svjetska izbjeglička kriza, najveća od Drugog svjetskog rata, sa još uvijek nesagledivim posljedicama, pokazala je i drugo lice.
Desetinama, odnosno sad već stotinama hiljada izbjeglica iz ratom razorenih Sirije, Iraka, Avgansitana, pa i Pakistana, koji su u ovih par mjeseci prošli takozvanom balkanskom rutom na putu prema obećanim zemljama, Njemačkoj i Švedskoj, prije svih , Srbija i Hrvatska pokazale su ljudsko i humano lice. U tome su im pomagali i brojni volonteri iz svijeta.
Vlasti obje države, čak i kada su se međusobno posvađale na četiri dana zbog protoka i načina zbrinjavanja izbjeglih, ni na trenutak nisu promijenili human odnos prema izbjeglicama.
Ostaće upamćeno da su, i u Beogradu i u Zagrebu, sa glavnih adresa u korijenu sasjekli svaki pokušaj širenja atmosfere ksenofobije, islamofobije i mržnje, koja je poput poplave isplivala u bivšim članicama istočnog bloka, kao što su Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska.
Ali, nije riječ samo o vlastima Srbije i Hrvatske. Njima, rame uz rame, svakodnevno pomažu volonteri raznih nevladinih organizacija, ali i pojedinci, čija imena i likove ne znamo, koji svakoga dana, kada završe uobičajene dnevne obaveze na poslu, krenu prema "izbjegličkoj ruti" sa kesama hrane, robe igračaka i drugih potrepština. Oni su nas podsjetili da na ovom prostorima postoje mnogobrojni pojedinci, koji na različite načine pomažu onima kojima je pomoć potrebna, čine bolji i humaniji dio čovječanstva i ovaj svijet podnošljivijim.
O humanim ljudima, na ovim prostorima, više u temi sedmice RSE.
Jedna do najhumanijih stvari koje čovjek može da uradi je da othrani dijete lišeno roditeljskog staranja. Prihvatiti dijete kao svoje i sa njim zajednički živjeti, težak je, ali neophodan i nezaobilazan dio života u SOS Dječjem selu. Jedno takvo selo, koje je dio velike svjetske organizacije, postoji već godinama u Sarajevu. Njegova najbitnija karika su SOS mame. Žene koje su tokom radnog vijeka u selu odhranile i odgojile preko dvadesetoro djece. Priču "SOS majka Edina Karup: Najveće zadovoljstvo kad se djeca osamostale" donosi Marija Arnautović.
Na periferiji Podgorice, u maloj prizemnoj kući porodice Tomić, posjetili smo majku-hraniteljku Slavicu i njenog sina Borisa, koji su od ljetos bogatiji za još dva člana domaćinstva: djevojčicu Kaju i dječaka Nemanju. Porodica Tomić je, i pored svih napora koje ulaže država i UNICEF, jedna od malobrojnih nesrodničkih hraniteljskih porodica u Crnoj Gori. Majčinstvu i hraniteljstvu, kao najljepšoj i najplemenitijoj obavezi, okrenula se 56-godišnja Slavica Tomić, i u svom domu odgaja brata i sestru iz Doma u Bijeloj. Više pojedinosti u tekstu Lele Šćepanović "Veliko srce Slavice Tomić".
Talas izbjeglica, koje mjesecima kontinuirano prelaze „balkansku rutu“, izbacio je na površinu, ne samo sve nijanse patnje kroz koje ti ljudi prolaze, već i mnoga lica humanosti. Mnogo prije nego što su državne institucije u Srbiji shvatile razmjere krize koja trese Evropu i svet, u pomoć izbeglicama iz bliskoistočnih i afričkih zemalja, pritekli su samo-organizovani pojedinci. Uz tople obroke, te novu garderobu za decu i odrasle, pojedine javne ličnosti, ali i anonimni građani, pružaju izbjeglima i dašak optimizma, u teškim trenucima kroz koje prolaze - navode sagovornici Dušana Komarčevića u priči "Humanitarci u Srbiji: Želimo da izbeglicama vratimo osećaj ljudskosti".
Otkako izbjeglički val tutnji Hrvatskom, sve je jasnije da angažman države mnogo znači, ali da je ipak najveći doprinos aktivista koji svakodnevno na terenu rade sa izbjeglicama i pomažu im. Izabrali smo dvije priče aktivistica, po mnogo čemu različitih, ali koje dijele isti cilj - pomoći ljudima onda kada im je najpotrebnije. Enis Zebić ima detalje u tekstu "Suosjećanje i pomoć unesrećenim izbjeglicama".
