Otkako izbjeglički val tutnji Hrvatskom, sve je jasnije da angažman države mnogo znači, ali da je, ipak, najveći doprinos aktivista koji svakodnevno na terenu rade sa izbjeglicama i pomažu im. Izabrali smo dvije priče aktivistica, po mnogo čemu različitih, ali koje dijele isti cilj – pomoći ljudima onda kada im je najpotrebnije.
Antropologinja i aktivistica zagrebačkog Centra za mirovne studije, Romana Pozniak, se za pitanje migranata zainteresirala još tijekom studija, kada je shvatila koliko je u stvari malen broj migranata koji mogu doći u Hrvatsku ili neku drugu zemlju Europske unije i regulirati svoj boravak i status, ili dobiti azil. Zbog toga je i diplomirala na temu biopolitičkog stanja izbjeglištva.
„Nedugo što sam diplomirala je krenula izbjeglička kriza. Time mislim na posljednji veliki val migranata. Mislim da mi svjedočimo o krizi morala i svega onoga što evropsko društvo za nas predstavlja. Htjela sam biti dio tima, htjela sam biti na licu mjesta, razgovarati i raditi s ljudima, vidjeti kako to sve izgleda. To je sve što ja mogu napraviti“, navodi Pozniak.
Prvih dana izbjegličkog vala pomagala je izbjeglicama po Zagrebu, pa na granici prema Sloveniji, pa u prihvatnom centru Opatovac.
„Nije jednostavno, ali dok sam na terenu, dok dijelim hranu, odjeću, vodim ljude gdje treba i spajamo obitelji, o tome ne razmišljam. Pokušavam činiti što mogu i dati sve od sebe u tom trenutku da ostanem smirena. Prije svega se pokušavam solidarisati sa tim osobama. Mislim da u takvoj situaciji, neki, bar kratkotrajan osjećaj ravnopravnosti i razumijevanja, od nekog drugog i topao osmijeh, može puno značiti“, kaže Romana Pozniak.
Antonija Spajić iz Društva „Naša djeca“ Vinkovci i aktivistica UNICEF-a sada radi u igraonici za djecu u prihvatno-tranzitnom centru za Izbjeglice u Slavonskom Brodu. Do pred koji dan bila je u tranzitnom kampu Opatovac, a sve to sa njenim aktivizmom i humanitarnim radom krenulo je u stvari nakon katastrofalnih poplava Save, prošlog svibnja, kada je veliko slavonsko selo Gunja bilo potpuno poplavljeno, a njegovi stanovnici čekali obnovu u nedalekoj Cerni.
„Kada su bile poplave, trudili smo se da otvorimo neko sigurno mjesto za djecu, gdje se mogu skloniti i igrati. To je bila ogromna školska dvorana gdje je bilo 1.200 ljudi. Svi su zajedno spavali i ležali, djeca se igrala. Tu je krenuo moj angažman. Valjda su me prepoznali, čim su me zadržali“, ističe Spajić.
Antonija je bila od prvog dana u Opatovcu, otkako su od sredine rujna u prosjeku po šest do sedam tisuća ljudi svakog dana stizali u Hrvatsku. Koliko je djece kroz svo to vrijeme prošlo kroz njenu igraonicu?
„Oko 400 djece sigurno. Neka gruba statistika kaže da je općenito kroz centar u Opatovcu prošlo od 2.500 do 3.000 djece, po smjenama koje mi radimo od osam do 15 sati. To se ne može iskazati brojkama“, odgovara Antonija Spajić.
Lijepo je pomagati, ali gledati svu tu ljudsku patnju potroši čovjeka, kazali smo. Kako je to ona podnosila?
„To je bilo jako teško. Osjećate se nemoćno kada dođete u situaciju da im ne možete pomoći. Neko traži obuću broj 42, a vi je nemate. Jedino možete skinuti sa sebe ili nekog drugog i dati njemu. Tu bude jako teško. Osjetite i nezadovoljstvo, ali kada prođe taj dan i rezimirate sve to skupa zajedno, po statistikama i brojkama, budete svjesni da su se, ipak, dogodile lijepe stvari, da su se oni vratili, da se nije ništa desilo, da su obitelji ostale zajedno, da je taj ishod, koji je mogao biti možda kritičniji, ispao najbolje što je mogao“, kaže naša sugovornica.
A motiv?
„Ljubav prema djeci i prema čovjeku. To su mi usadili moji roditelji. To me tjera naprijed, do kada, ne znam“, zaključuje Antonija Spajić.
