Ahmet Bajrić cijeli rat bio je fotoreporter. Napravio je na hiljade fotografija koje danas nema niti jedna arhivska institucija u BiH. Jedini je ratni fotoreporter koji je snimio proboj Srebreničana na slobodnu teritoriju. Danas mu se, uz fotografije, vraćaju slike iz tih julskih dana, a vrata arhive svojih fotografija otvorio je Radiju Slobodna Evropa.
Ahmet Bajrić jedini je fotoreporter, uz Muhameda Kahrimanovića, koji je uspio snimiti proboj Srebreničana sa puta smrti u srpnju 1995. godine. Niti jedan ratni fotoreporter tada nije mogao doći do Srebrenice, niti do Sapne, gdje je bila slobodna teritorija na koju su preživjeli Srebreničani stizali. Ahmet Bajrić pokazuje nam oko 500 fotografija nastalih u srpnju 1995:
„Vrlo je čudna stvar da ljudi, kad su izlazili, nisu tražili ni vodu, ni hljeb, tražili su svoje najmilije - jer su te kolone bile isprekidane. Samo su jaukali:’Gdje su moji? Šta mi je s mojima? Šta mi je s djecom? Je li mi otac prešao?’ Jedan momčić, u njega ima stotinu plikova, to je udubljeno u meso od hodanja po tim šumama, po trnju, po kamenju, obuća nikakva...“
Ovaj ratni fotoreporter priča nam o strahu Srebreničana koji su osjećali tih dana. Nikome nisu vjerovali i svima su prilazili sa velikim oprezom:
„U tom momentu bilo je vrlo teško i vrlo opsano. Svi su nosili neku tandžaru, neku lovačku pušku, tako da je bilo malo kad prilaze ti ljudi, oči su im izbuljene, lice izdubljeno, jagodice ispale. Baš su bili strašni.“
Bajrićeve fotografije bile su tih dana jedine koje su obilazile cijeli svijet:
„Faktički sam bio sam. Kad sam poslije dva dana došao u Tuzlu, tražili su me AP, Rojters, francuske neke agencije, iz Njemačke, Hrvatske, jedan novinar iz Švedske koji je poslije izdao i knjigu sa mojom naslovnom stranom. Poslao mi je tu knjigu. U Sarajevu sam gledao na televiziji da se tri knjige promovišu sa mojim naslovnim stranama, a niko mene ne spominje da sam autor tih fotografija...“
Ahmet Bajrić čuvar je jedne povijesti:
„Ja pokušavam, evo, pola godine da prikupim neka sredstva, ma sa mrtve tačke nisam krenuo. Zaista svi pišu knjige o Srebrenici. Sjedi u Beču i on je napisao knjigu 'Istina o Srebrenici' – i to u Beču. Ne može istina o Srebrenici biti u Beču. Srebrenica je ova istina.“
Čak i institucije, posebice ove u Federaciji, kao da ne žele ove fotografije:
„Kako sam ja zaključio, ni jedan posto ih to ne zanima. Jedva čekaju da se zaboravi. A rade na tome da se što prije zaboravi i Srebrenica im je interesantna 11. jula da se fotografišu, da ih svijet vidi, da je on važna ličnost, da je on tada bio predsjednik, premijer, ministar. Oni su faktički raselili Srebreničane i u Federaciju su ih doselili iz razloga što im trebaju glasovi. Znači, Srebrenica bi sad bila puna Srebreničana i Zvorničana.“
No, monografija će zasigurno ugledati svjetlo dana:
„Izdaću ja tu knjuigu. Ja nisam sad u situaciji da sam isfinansiram oko 20, 25 hiljada maraka, ali ja ću dići kredit i isfinansiraću.“
Ove fotografije su svjedočanstvo vremena koji svijet obilježava kao sjećanje na žrtve genocida Srebrenice:
„Možda oko dva miliona snimljenog materijala. Svake godine po tri, četiri hiljade. Fotografišem pet, šest dana kad krene Srebrenica, pa i onim danima kada nisu komemoracije, kad nisu dešavanja, ja fotografišem, tako da zaista što se tiče Srebrenica imam jednu zaokruženu cjelinu, što nema niko. Lijepo bi bilo da ja to mogu sad da skeniram, pa da dam arhivima Tuzla, Sarajevo, BiH, ali to nikoga ne zanima.“
Ipak, ponosan je jer vjeruje da će se, zahvaljujući njegovoj jedinstvenoj arhivi fotografija, jednog dana pisati povijest ove zemlje.
