Iz Nezuka kod Sapne jutros (utorak) je krenula kolona sa oko 5.000 učesnika Marša mira kojim se odaje počast i čuva sjećanje na proboj srebreničkih Bošnjaka iz jula 1995. godine. Maršutu dugu oko 100 kilometara preći će za tri dana, a u Memorijalni centar u Potočarima trebali bi stići dan prije ukopa 175 identificiranih žrtava srebreničkog genocida. I ove, kao i prethodnih godina, Maršu mira priključilo se hiljade građana iz cijele BiH, ali i iz regije i nekih evropskih gradova. Učesnici kažu da ih posebno raduje činjenica da veliki broj mladih dolazi da oda počast ubijenim Srebreničanima i sačuva poruku koja se sa ovog pohoda šalje. Poruku da se sačuva mir, ali i da se ovaj zločin nikada ne zaboravi.
Na Marš mira u utorak ujutro je iz Nezuka prema Srebrenici krenuo i Ramo Kadrić. Istim ovim putem prošao je 1995. godine:
„Svaki prelazak je težak bol. Gledaš slike... Samo sad te niko neće ubiti. Danas živim u Srebrenici, sjedim sa njima.“
RSE: I što kažu?
Kadrić: Svi su bili kuhari. Nije niko ubijao, a ljudi nema. Ja sam gledao očima kad ubijaju. Govorili su mi da im je žao što su pustili mušku djecu od 10 godina jer da imamo danas puno muškinja, odraslih za vojsku. Kažu žao im što i to nisu pobili.
RSE: I vi ste se vratili u Srebrenicu?
Kadrić: Prije 13 godina i živim u Srebrenici.
RSE: Kako je danas živjeti u Srebrenici?
Kadrić: Pa kao i u Sarajevu, kao i u Mostaru – nigdje nije zlatno. Ali moraš živjeti negdje.
Fatima Ramić bila je jedna od onih koje su tog srpnja devedeset i pete godine u svoj dom u blizini Nezuka primale majke sa djecom koje su se uspjele spasiti:
„Bilo je majki s djecom puno. Bile su kod mene i dječice, žena, bosijeh, smrzlijeh, nisu imali ni obuće, ni odjeće, gladnijeh, izginulijeh. Nikad pokolenja ne treba da zaborave ovaj zločin, genocid što se nad tim narodom nadvio.“
Devleta Muslija iz Tuzle te 1995. godine spašavala je srebreničku djecu. Sa nekima od njih u utorak ujutro je krenula na Marš mira:
„Kad krenem 1. jula, znači krenula je Srebrenica. Iako nemam nikoga tamo, imam tugu u duši, osjećam svu bol sa svima. Udomila sam ih mnoge, halal im bilo i ovog i onog svijeta, što kažu, ali mnoge vidim, mnoge ne vidim. Otišli su daleko. S mnogima se vidim ovako u Potočarima, ali teško je.“
Ove godine, kažu Srebreničani, ohrabruje ih činjenica da je na Maršu najviše mladih:
„Važno je za buduće generacije da se zapamti šta se desilo, da se ne zaboravi. Važno je i da se gleda u budućnost, ali ne smije se zaboraviti ono što je bilo. Genocid se nikada ne smije zaboraviti.“
Međutim, Arnes Kanović iz Banovića kaže da je mnogo njegovih vršnjaka koji još uvijek ne žele u Srebrenicu:
„Ima dosta omladine što ne želi ići – šta ću ja tamo ići, to mene ne zanima, nemam tamo nikoga itd. Ali lijepo je doći, upoznaš naroda, odaš počast, vidiš šta su ljudi preživjeli, da imamo mi šta svojoj djeci pričati - gdje smo bili, šta je bilo. Isto kao što ovi prijašnji narod nama priča šta je sve bilo.“
Peđa Marković iz Beograda nedavno je, boraveći u Bijeljini, čuo priče preživjelih Srebreničana i odlučio i sam u utorak ujutro krenuti tim putem:
„Mislim da mnogi ljudi ne znaju dovoljno o Srebrenici. Mislim da se još uvek dosta toga krije, da prava slika još uvek nije jasna i da se zamenjuju teze – i mi smo stradali i slično. Mislim da to nije pravi put, odnosno ovi ljudi jesu stradali i tu istinu treba pokazati svima.“
Tijekom Marša mira sudionici će se zaustavljati na svakoj dionici gdje su pronađene masovne grobnice. Hadžaga Mehić, koji već godinama odlazi na Marš, kaže da ti povijesni sati budu dosta emotivni:
„Vidimo uglavnom grobnice, vidimo zasjede koje su im pravili, zatim kako su ih navodili na pogrešan put jer su imali ubačenih neprijateljskih vojnika koji su ih usmjeravali. Na jednom času historije su nam upravo o tome govorili kako su ih naveli na jedan potok gdje su bacili bojni otrov, a zatim su to područje granatirali. Razuman čovjek ne vjerujem da bi to mogao da učini, bez obzira o kome se radi.“
Junuz Dedić kaže:
„Sve u cilju da se ne zaboravi, da se iz ovoga izvuku pouke, a u konačnici cilj svega ovoga je poruka mira, poruka pomirenja, ali ni po koju cijenu ne smijemo zaboraviti. Ja mislim da čovjek jednom kad dođe na ovaj put nikada više neće odustati.“
Sudionici Marša mira u utorak uveče će prenoćiti u kampu u Liplju kod Zvornika, još jednom mjestu stradanja Bošnjaka koji su bježali ovim putem. U Liplju je pronađena masovna grobnica, a u mjesnoj osnovnoj školi zatvarane su žene i silovane. Na putu do Srebrenice sudionici Marša vidjet će sva mjesta gdje se dogodio genocid.
