Najveći procenat malih preduzeća u Crnoj Gori se bavi trgovinom i pružanjem usluga, a najmanje ih je proizvodnih. Kako na tržištu opstaju oni koji su odlučili da se bave privatnom proizvodnjom, pitali smo neke od malih privrednika iz Rožaja Bara i Budve.
Prema evropskoj statistici mala i srednja preduzeća su kičma ekonomije jer zapošljavaju 66 posto radne snage na dvije trećine od ukupnih radnih mjesta u privatnom sektoru.
Od oko 30 hiljada malih preduzeća u Crnoj Gori trećina posluje u Podgorici, potom slijede Budva i Bar. Monstat bilježi da se čak 40 posto malih preduzeća bavi trgovinom na veliko i malo, a oko 10 posto pružanjem usluga smještaja i hrane.
Proizvođača je najmanje pa zato ne čudi podatak da Crna Gora uvozi više hrane nego što zaradi od cjelokupnog izvoza. Pitali smo zato neke od malih privrednika u Rožajama Baru i Budvi kako uspijevaju da posluju u takvim uslovima.
,,Za sada je dobro, radi se. Proizvodimo trenutno baštenske figure, prozore i vrata. Tek smo od prošle godine korisnici koncesija tako da bi sada trebalo da uvećamo proizvodnju”, kaže brvnar Eldin Mujević.
Na pitanje koliko se teško probiti na tržištu, odgovara: ,,Naš najveći problem je naplata. Mi radimo po porudžbini, a onda kada bude isporuka dođe ponekad do problema da se to naplati jer ljudi nemaju novca”.
Stefan Đurović je pokrenuo krojački pogon u Baru. Ima sedam mašina i isto toliko zaposlenih.
,,Tržište je veoma malo, konkurencije ima. Mi smo sada u prednosti jer šijemo dok dosta drugih samo preprodaje, povoljniji smo sa cijenama. Uglavnom radimo za hotele i imamo maloprodajni objekat u baru. Od jeseni će biti i u Budvi. Širimo posao ali ponavljam da je tržište u Crnoj Gori jako malo. Nijesmo još pokušavali da izvozimo jer za to nemamo mogućnosti”.
Da bi se posao proširio van granica Crne Gore potrebno je uložiti dosta novca a on je za sada nedostupan našim sagovornisma koji smatraju da su postojeći krediti neisplativi.
“Izbjegavamo uzimanje kredita zbog previsokih kamata. Imam četiri radnika i pokrivam sve troškove i sve obaveze prema državi i to je to”, kaže Eldin Mujević.
Ima, međutim i malih preduzeća koja više prodaju u inostranstvu nego na domaćem tržištu. Dževad Dedejić drvene kuće prodaje u Italiji i Makedoniji.
"Trenutno izvozimo oko 50 kuća koje smo već prodali za ovu godinu. To su kuće koje idu u Ohrid . Što se tiče Italije prodajemo u Akvili jer su te kuće otporne na zemljotres, a znamo da je to područje jako trustno. Kuće su otporne, ekološke i zdrave. Ako me pitate kako male firme mogu uspjeti na evropskom tržištu moj odgovor je – niske cijene, dobar kvalitet. Cijena za naše kuće po metru kvadratnom je od 165 eura do 400 eura. Ja sam po struci ekonomista i ovo je porodični biznis u kojem vidim budućnost”.
U sektoru malih i srednjih preduzeća nacionalna ekonomija je do 2015. godine kao cilj postavila njihovo povećanje za četvrtinu, doprinos u izvozu za trećinu kao i povećanje broja zaposlenih u tom sektoru od 17 posto.
Naši sagovornici su skeptični da ti ciljevi mogu biti ostvareni, prije svega zbog ogromnog procenta nelegalnog poslovanja koje država stimuliše svojim nečinjenjem. To tvrdi i Stevan Đurović:
“Naš posao kvari u velikoj mjeri to što dosta drugih rade na crno, oni ne plaćaju porez i država nema nikakve koristi od njih. Svi znaju što se radi u Tuzi godinama. Da nije tih propusta za koje je kriva država bilo bi dosta bolje”.
Prema evropskoj statistici mala i srednja preduzeća su kičma ekonomije jer zapošljavaju 66 posto radne snage na dvije trećine od ukupnih radnih mjesta u privatnom sektoru.
Od oko 30 hiljada malih preduzeća u Crnoj Gori trećina posluje u Podgorici, potom slijede Budva i Bar. Monstat bilježi da se čak 40 posto malih preduzeća bavi trgovinom na veliko i malo, a oko 10 posto pružanjem usluga smještaja i hrane.
Proizvođača je najmanje pa zato ne čudi podatak da Crna Gora uvozi više hrane nego što zaradi od cjelokupnog izvoza. Pitali smo zato neke od malih privrednika u Rožajama Baru i Budvi kako uspijevaju da posluju u takvim uslovima.
,,Za sada je dobro, radi se. Proizvodimo trenutno baštenske figure, prozore i vrata. Tek smo od prošle godine korisnici koncesija tako da bi sada trebalo da uvećamo proizvodnju”, kaže brvnar Eldin Mujević.
Na pitanje koliko se teško probiti na tržištu, odgovara: ,,Naš najveći problem je naplata. Mi radimo po porudžbini, a onda kada bude isporuka dođe ponekad do problema da se to naplati jer ljudi nemaju novca”.
Stefan Đurović je pokrenuo krojački pogon u Baru. Ima sedam mašina i isto toliko zaposlenih.
,,Tržište je veoma malo, konkurencije ima. Mi smo sada u prednosti jer šijemo dok dosta drugih samo preprodaje, povoljniji smo sa cijenama. Uglavnom radimo za hotele i imamo maloprodajni objekat u baru. Od jeseni će biti i u Budvi. Širimo posao ali ponavljam da je tržište u Crnoj Gori jako malo. Nijesmo još pokušavali da izvozimo jer za to nemamo mogućnosti”.
Da bi se posao proširio van granica Crne Gore potrebno je uložiti dosta novca a on je za sada nedostupan našim sagovornisma koji smatraju da su postojeći krediti neisplativi.
“Izbjegavamo uzimanje kredita zbog previsokih kamata. Imam četiri radnika i pokrivam sve troškove i sve obaveze prema državi i to je to”, kaže Eldin Mujević.
Ima, međutim i malih preduzeća koja više prodaju u inostranstvu nego na domaćem tržištu. Dževad Dedejić drvene kuće prodaje u Italiji i Makedoniji.
"Trenutno izvozimo oko 50 kuća koje smo već prodali za ovu godinu. To su kuće koje idu u Ohrid . Što se tiče Italije prodajemo u Akvili jer su te kuće otporne na zemljotres, a znamo da je to područje jako trustno. Kuće su otporne, ekološke i zdrave. Ako me pitate kako male firme mogu uspjeti na evropskom tržištu moj odgovor je – niske cijene, dobar kvalitet. Cijena za naše kuće po metru kvadratnom je od 165 eura do 400 eura. Ja sam po struci ekonomista i ovo je porodični biznis u kojem vidim budućnost”.
U sektoru malih i srednjih preduzeća nacionalna ekonomija je do 2015. godine kao cilj postavila njihovo povećanje za četvrtinu, doprinos u izvozu za trećinu kao i povećanje broja zaposlenih u tom sektoru od 17 posto.
Naši sagovornici su skeptični da ti ciljevi mogu biti ostvareni, prije svega zbog ogromnog procenta nelegalnog poslovanja koje država stimuliše svojim nečinjenjem. To tvrdi i Stevan Đurović:
“Naš posao kvari u velikoj mjeri to što dosta drugih rade na crno, oni ne plaćaju porez i država nema nikakve koristi od njih. Svi znaju što se radi u Tuzi godinama. Da nije tih propusta za koje je kriva država bilo bi dosta bolje”.
