Dostupni linkovi

Prestaje krojenje virtuelne stvarnosti u Crnoj Gori


Mustafa Canka
Mustafa Canka
Dnevnik za Radio Slobodna Evropa vodio Mustafa Canka, slobodni novinar iz Ulcinja

Subota, 13. novembar
Usred jesenjeg sivila, prekrasan novembraski dan. Za samo jedan ovakav dan u godini Nijemci, kažu, kupuju kuće na Mediteranu. Imaju pravo. Živjeti na moru je zaista privilegija.
Odlučujem se sa suprugom Valjbonom otići u Herceg-Novi kako bi odgledali predstavu “Plan B”, uradak moje koleginice iz nedjeljnika “Monitora” Marije Čolpe.
Naš protokol zahtjeva prije toga da se kafa popije u Pržnom, po meni najljepšem mjestu na crnogorskom primorju. Volim tu biti, uprkos tome što dnevno i na ovom divnom lokalitetu postaje vidljiv urbanistički haos.
Nevjerovatno je kako građani Crne Gore ne vole svoju zemlju. Kako gledaju i dozvoljavaju da šačica gladnih i neobuzdanih uništava ovaj božanstveni prostor, jedino lijepo što imaju. Misle li da li će neko poslije nas ovdje živjeti? Mora li se baš sve upropastiti?
U Budvi nas čeka urednica satelitskog programa Televizije Crne Gore Vesna Pejović. Priča nam da i u toj kući postoji “afera satelit” i da joj je sada teže nego sramnih devedesetih.
Dok vozim prema Novom, naviru mi divna sjećanja na studentske dane u Dubrovniku.

Neđelja, 14. novembar
Kratko izbivanje iz kuće i već sam se uželio Sultane i Sare. Dok Valjbona rasprema kuću i pravi kolače za Bajram, ja se odlučujem krenuti sa đecom na Adu Bojanu. Ta zadivljujuća ljepota, još kad je sunčan dan, donosi sklad duši i vedrinu očima.
Ada Bojana
A za dvadesetak godina divne pjeskovite plaže na Adi više biti neće! Samo u posljednjih 30 godina izgubljeno je 80 metara ostrvske obale. Taj proces je posljednjih godina dobio veliko ubrzanje. Kućice u kojima borave turisti su nekada bile udaljene od mora sto metara, a sada su praktično u vodi! Niko ništa ne preduzima da se ovaj strašni proces zaustavi ili bar uspori. Osnovni razlog što ubrzano ostajemo bez najljepšeg dijela svoje teritorije je taj što više ne stiže dovoljno sedimenata iz rijeke Drim, koji je glavna pritoka Bojane. Oni su se smanjili nakon izgradnje tri hidrocentrale na Drimu osamdesetih godina prošlog stoljeća, a naročito posljednjih godina zbog enormnog vađenja pijeska iz te rijeke u Albaniji.
Najavljeni početak gradnje novog energetskog objekta na Drimu, hidrocentrale „Ašta“, još više će smanjiti sedimente u Bojani i prepoloviti njenu brzinu.
Ulcinj će ostati turistički invalid. Meni, koji sam doživio Adu, kupanje na njoj, najljepše zalaske sunca, ostaće samo sjećanja. A to je ipak jedini raj iz kojeg ne možemo biti istjerani. Neka i u sjećanju moje djece ostane bar djelić raja sa ove planete.

Ponedjeljak, 15. novembar

Nakon ponovljenih izbora i iscrpljujuće višemjesečne političke drame konačno je obavljeno konstituisanje lokalnog Parlamenta u Ulcinju. Još nije sasvim jasno ko će činiti novu vlast, mada je najizvjesnija stara koalicija, Demokratske unije Albanaca Ferhata Dinoše i Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića. A to je siguran znak da će se nastaviti slobodan pad ovog grada sa najvećim resursima u Crnoj Gori.
Razlozi tome su prije svega maćehinski odnos centralne vlasti, te nezrelost i kukavičluk ulcinjske političke i intelektualne elite. Već duže vrijeme upozoravam svoje prijatelje u Podgorici i pišem da ovakvim štetočinskim odnosom prema Ulcinju Đukanovićeva vlast okreće ovaj grad od Crne Gore.
Jer, nevjerovatno je da Ulcinj 2010. godine ima manje kvalitetnih hotelskih ležaja nego prije 70 godina, da se svim njegovim najvažnijim resursima gospodari sa centralnog nivoa, da su praktično sve privatizacije bile neuspješne, a kakve i mogu biti kada su njihovi akteri domaći tajkuni. I to im nije dovoljno već žele čitavu Veliku plažu, Adu i Valdanos.
Zato im u Ulcinju treba nesposobna i neodgovorna lokalna vlast.Ali, taj scenario im očito ne prolazi. Neka veća sila čuva ovaj grad i bdije nad njim.

Utorak, 16. novembar

Danas je praznik, Kurban Bajram. Naziva se i hadžijski bajram jer označava visoki stepen kolektivne vjere muslimana kroz manifestaciju hadža ili hodočašća svetim mjestima Meki i Medini, te osobnog i porodičnog čina vjere kroz obred kurbana ili žrtve.
Ulcinjska džamija, foto: Vijesti
Klanjam sa bratom Jakupom jutarnju molitvu u džamiji, potom odlazimo na groblje da bi se na trenutak podsjetili da smo smrtni, pa se vraćamo kući da bi sa porodicom objedovali ono što je majka Šemsa ranim jutrom spremila. Po tradiciji, to su lokumi i alva.
Bogosluženja zahtijevaju mirnoću, koncentraciju, kontrolu i ograničavanje strasti, okretanje od ovog prolaznog svijeta. Ali kod Bajrama je drugačije: tu je bogosluženje veselje, gozba, pjesma i igra, naravno u granicama dozvoljenog. U dane Bajrama daju se pokloni djeci i posjećuju rodbina i prijatelji, više nego u drugim danima. Posebno je to važno sada kada je vrijeme dobilo strahovito ubrzanje, kada prevladavaju negativna osjećanja, kada ljudi liče na leptire raštrkane. Jer, samo je ljubav u stanju da shvati značaj vremena i da ovaj nered na Zemlji i u ljudima dovede u sklad.

Srijeda 17. novembar

To je dan kada treba pisati tekst za Monitor. Urednik Esad Kočan sugeriše da opet nešto napišem o dugom putovanju Crne Gore u Evropu, u svjetlu nedavne pozitivne preporuke Evropske komisije o kandidaturi naše zemlje za članstvo u Uniji.
Konstatujem sa zadovoljstvom da je to prekretnica u novijoj crnogorskoj istoriji. Više ništa neće biti isto.
No, nema se vremena za slavlje i radovanje. EU smatra da Crna Gora može u novu fazu pridruživanja samo ako pristane da razvija filofofiju reda, rada i odgovornosti. Zato njena vlast mora da prilježno izvršava „domaće zadatke“ kako bi se ova država upristojila.
To znači da konačno prestaje krojenje virtuelne stvarnosti u Crnoj Gori. To je i kraj evropeizma kao fraze i „evropski vrhunac“ ove političke garniture koja nekontrolisano vlada već pune dvije decenije.
Više neće moći da se radi kao do sada. Javna funkcija neće biti samo privilegija, već prije svega obaveza i dužnost. Predizborna floskula „evropska Crna Gora“ i „evropski Ulcinj“ moraće da postanu stvarnost, na ovaj ili na onaj način. Resursa, prostora i vremena za vještačko izazivanje stalnih konfliktnosti i nestabilnosti više nema. Politički teren je razminiran.
Konačno prestaje krojenje virtuelne stvarnosti u Crnoj Gori. To je i kraj evropeizma kao fraze i „evropski vrhunac“ ove političke garniture koja nekontrolisano vlada već pune dvije decenije.

U skladu sa tim, već su primjetna interesantna pomjeranja na političkoj, kao i na kriminalnoj sceni, a u danima i sedmicama koje predstoje biće ih sve više.
Bez zavaravanja: riječ je, prije svega, o instiktu preživljavanja.

Četvrtak, 18. novembar
Privodim kraju čitanje knjige “Liječiti i biti liječen na Balkanu” gospodina Alana Rosa, liječnika iz Bronksa, koji svake godine nekoliko nedjelja ordinira i u našem gradu. Ovaj živahni doktor, dokazani humanista i vrsni intelektualac nedavno je na promociji svoje knjige u našoj Gradskoj biblioteci pokazao da je, prije svega, veliki čovjek.

Mislim da svakako nije slučajno što Alan Ross dolazi u Ulcinj i što često pominje Šabetaja Cvija, svog sunarodnika, posljednjeg lažnog mesiju, najveću ličnost koja je živjela i sahranjena u mom gradu.
Čak mu i fizički sliči. Njegovi savremenici su zapisali da je znao da čita knjige pisane na različitim jezicima, stalno je gladio bradu i prečesto govorio o slobodi. Kao teolog slobode, tvrdio je, s pravom, da je ona nešto najveće što čovjek može imati u vjeri!
U njegovom Alkumu, kako su Jevreji zvali Ulcinj, i danas živi značajan broj ljudi koji imaju jevrejsko porijeklo, a koji su uzorni muslimani. U Istambulu i Solunu nazivaju ih donme. Do početka 20. vijeka oni su u Ulcinj masovno dolazili kako bi posjetili Šabetaj grob.
Upravo su Jevreji u Ulcinju sedamdesetih godina 17. stoljeća formirali poslovno središte grada. Vladali su vještinama koje su bile potrebne gradu, a koje trenutni stanovnici nisu imali ili ih nisu mogli steći. Posebno se to odnosi na trgovinu i finansije, bez kojih se ne bi moglo uspješno razvijati pomorstvo, maslinarstvo i zanatstvo. Nastojali su tokom prethodna tri vijeka da se ova urbana zajednica sačuva i da se odbrani njen interes.
Doktor Alan Ross danas mnogo bolje od nas samih razumije i shvata da naš interes nije samo da budemo zdravi, već da mnogo i naporno radimo, da se obrazujemo, putujemo. On je iskonski Ulcinjanin. Ono što mi najmanje možemo uraditi za tog velikog čovjeka jeste da ga proglasimo počasnim građaninom Ulcinja, Ulqina (alb. naziv za Ulcinj) ili Alkuma.

Petak, 19. novembar
Uživam svako jutro ispijajući kafu sa ribarima na Pristanu i prelistavajući dnevnu štampu. Jer, ribari su dobrodušni, srčani, kavaljeri vazda kada ulove. Psuju, ali ne kradu. Srde se i prepiru, ali ne nasrću jedan na drugoga.
Nekako sam se sa njima orodio. Mislim da me i oni doživljavaju kao svoga. Nema nam novinara, kažu kada ne dođem u ranu zoru. A to je, za njih najkasnije u sedam sati.
Otac mi javlja da je umrla njegova najmlađa sestra Pranvera. Počinula je, komentarišemo u kolima dok grabimo prema Podgorici gdje je tetka živjela. Neka se Predobri Bog smiluje njenoj plemenitoj duši.
XS
SM
MD
LG