Novinarka Jasna Babić karijeru je počela 80-tih u Poletu i Danasu. Devedesetih bila ratni reporter. Prošla gotovo sve hrvatske redakcije. Autorica dviju knjiga - "Zagrebačka mafija" o kriminalizaciji hrvatskoga pravosuđa i politike, te "Urota Blaškić" o podzemnom hrvatskom savezništvu u komadanju Bosne i Hercegovine. Sada objavljuje u tjedniku Express, ponešto iz sektora politike, ponešto iz zataškanijih dijelova nacionalne povijesti.
Subota, 23. siječnja
Prerađuju se dojmovi od jučerašnjega petka kada je Sabor potvrdio novu Vladu. Vrlo heterogen sastav, kojega je sklepala koalicija HDZ-a i MOST-a. Prva vlada u kojoj nikoga osobno ne poznajem, ni sa faksa, niti iz Kulušića, niti iz razdoblja formiranja prvih stranaka u sumrak Jugoslavije. Mahom generacija rođena nakon 1970.
Prevažni je izuzetak Tomislav Karamako, godinu-dvije mlađi od mene, aktualni šef HDZ-a i prvi potpredsjednik Vlade. Upoznala sam ga 1994, u jednom kafiću u Novom Zagrebu. Sjedili smo sa Stipom Mesićem, pijuckali "kujundžušu", ogovarali Tuđmana. U Mesića je buljio hipnotiziran. Uz njegov reprezentativni profil, neće se događati samo predvidive stvari, bit će tu i zabave.
Premijer Tihomir Orešković je korporacijski menadžer. Ima usko specijalistički zadatak da smanji državni dug koji je dosegao 95 posto BDP-a. U ostalo – da se ne miješa.
Malo sam čeprkala po povijesti na svojim policama. U jednoj zbirci originalnih dokumenta iz 18. stoljeća stoji da je prvi proračun današnje Hrvatske načinjen 1729. U startu je upisan manjak, jer su "redovi i staleži" gradili prvu verziju današnje sabornice. Imali su samo 1.000, a zdanje je koštalo 25.000 forinti. Zasjevši pod krov impresivnoga imena "kraljevinska kuća" dakako da su do grla ostali zaduženi, sve zaduženiji u nastupajućim decenijama i naraštajima.
Povijest je, doista, učiteljica života.
Nedjelja, 24. siječnja
Prošlo je točno godinu dana otkako sam invalid amputirane noge. Zaljepljena za kolica, gledam svijet iz žablje perspektive. Rakurs voajera otkriva ono što prije nisam vidjela. "A mi tebe sada vidimo s visoka", veli Ana, jedna od mojih mladih prijateljica, svjesna da ne žalim ni za čim. Idem joj u goste da vidim kako se smjestila u novoj podstanarskoj garsonjeri. Ušla je u 31. godinu života i ne živi ni bolje, niti gore od mene u njezinoj dobi.
Toliko o povijesnom progresu u razmaku od zamalo tri decenije.
S Anom volim razgovati o vjeri i uvjerenjima svake vrste, koja su zavladala hrvatskim terenima u 21. stoljeću. Pričam joj o Ivi Brešanu, "Država božja 2025.". Napisana 2003, tek sada je siže sazreo do jezivoga čitateljskoga razumijevanja.
Ana je novinarka kojoj je faktički urođen svijet modernih medija. Od nje sam puno naučila o putokazima po cyber svemiru. Raspada Jugoslavije sjeća se mutno, po skloništu u rodnim Vinkovcima. Išla je na vjeronauk, krizmala se, naučila sve molitve, pročitala debelu Bibliju, a danas je ateist. I još kakav!
U nekim od naših rasprava ponekad ja nastupam kao odvjetnik vjernika. "Ma, daj, lažu čak i vlastitim ispovjednicima", veli ona, tonom stručnjaka za psihologiju katoličkih masa. "Eto, sada znaš kako su današnji katolici lagali svojim partijskim sekretarima", uzvraćam da i ja nečemu podučim mlađe naraštaje. Naime, mladi ljevičari skloni su idealizirati bivši sistem. Da je doista bio vrijedan, ne bi proizveo ovakvu današnjicu.
Bez obzira na generacijske razlike, Ana i ja smo aposlutno suglasne da je svemu kriva Crkva kojom vladaju starački mozgovi. Zato mlade redovnike, u najvećoj navali hormona, obvezuju na celibat. Sve je proisteklo iz moralne i mentalne samokastracije: i prva porno literatura "Malleus Melleficaruma" i antimuslimanski rat 1993. Samo danas nema Wilhelma Reicha da napiše "Masovnu psihologiju fašizma" u 21. stoljeću.
Ponedjeljak, 25. siječnja
Komedija na Markovom trgu počela je puno prije nego sam očekivala.
Apsolutni hit je Mijo Crnoja, novi ministar branitelja, član HDZ-a. Po biografiji, sudjelovao je u stvaranju Herceg Bosne, preciznije rečeno, u hrvatsko-srpskom komadanju Bosne i Hercegovine. Nije ni zasjeo u državni kabinet, već je obznanio svoj plan o registru nacionalnih izdajnika.
U hipu dolazi reakcija: umjetnički kolektiv SKROZ otvorio je internetski registar dobrovoljnih nacionalnih izdajnika. Doslovce preko noći, od nedjelje na ponedjeljak, u njega se upisalo više od 1200 ljudi. "Rođen sam 90-te, taman na vrijeme da izdam", veli jedan izdajnički dobrovoljac. "Izdajnik sam jer to mogu biti", veli drugi, meni najdraži. Inati se svojom slobodom koja je iz Samostalne&Suverene prognana pred konzumentima prava i pravice.
"Ja sam se jedva uspio upisati", veli Miro, nazivajući me popodne, ubuđen i sretan zbog ponuđene alternative. Godine 1991. bio je ratni dobrovoljac, ali jako dobro pamti kako su našu mladost mrcvarili umirovljeni SUBNOR-ovci evocirajući svoj povijesni heroizam. Ne želi da njegova djeca i unuci gutaju istu mrzovolju. O ratu im priče samo ako ga pitaju.
Pošto je, dakle, politička argumentacija oko fetiša nacionalne države zahirila u lošu beskonačnost, eto - pronađena je nova razina njihovoga prokazivanja: apsurd i groteska. Koliko poznajem domaće fašistoide – a znam ih još od malih nogu – najosjetljiviji su na podsmjeh vlastitom trijumfu, kada bi trebali pobirati lovorike. Čeljad je to vrlo krhkoga samoupozdanja.
Utorak 26. siječnja
Još zanimljivije nego jučer.
Današnji Nacional na naslovnici objavljuje krupnu glavu novopečanoga ministara Crnoje. Tjednik kaže da je bio pritvoren u Remetincu, ne samo jer je nokautirao jednoga vozača, nego je maltretirao svoju susjedu zbog nekakve garaže.
Gotovo istodobno na Index.hr. osvanula je informacija da je Crnoja prijavljen na lažnoj adresi u Samoboru. Šef MOST-a, Božo Petrov, iskazuje hvalevrijednu i rijetku dosljednost svoga katoličkoga morala: vrlo ozbiljna lica obećava pred TV kamerama da Crnoji neće biti oprošteno, pokaže li se da su medijske storije točne. Karamarko, ipak, nije baš toliko ostrašćeni katolički moralist. "A što će reći branitelji", pita zabrinuto u rijetkom napadu iskrenosti.
Nema nikakve sumnje, predsjednik HDZ-a dezorijentirao se strahom od umirovljenih branitelja koje je za izbora iskoristio kao glasačko tijelo, obećavajući retuđmanizaciju Hrvatske.
Nema nikakve sumnje, predsjednik HDZ-a dezorijentirao se strahom od umirovljenih branitelja koje je za izbora iskoristio kao glasačko tijelo, obećavajući retuđmanizaciju Hrvatske. Tipičan primjerak snalažljivoga Hrvata, koji je odlučio živjeti od državnoga proračuna, zvao se on socijalistički ili postkomunistički.
Srijeda 27. siječnja
Glumica Nina Violić zasuta je prijetnjama i psovkama na Facebooku. Na svom statusu, uz ostalo napisala je "gonite se u p…. materinu cijela fašistička Europa i naša primitivna prčija". Standardne sintagme desničarskoga rječnika, bez antruhe verbalne inovacije - potpuno iste šalju se na račun bivših "feralovaca", moje kolegice Helene Puljiz, Lupige.com, Haltera... U konačnici – i na moj osobni račun.
Uvijek kombinacija erosa i tanatosa, opsjednutosti klanjem i seksualnim lascivnostima bogobojaznih sljedbenika nadbiskupa Bozanića. Glumica, po svemu sudeći, nema iskustva s anonimnim masama očajnika, pogrešno usmjerenoga gnjeva zbog osjećaja vlastite uzaludnosti. Kako da je ohrabrim?
Malo tko vjeruje mojoj dijagnozi da je Hrvatska još uvijek krcata pametnim i pristojnim ljudima, ali su oni društvo koje pokušava nešto raditi, nasuprot želji države da tetoši svoje egzistencijalne ovisnike.
Crnoja je predmet razgovora u Vladi. Hoće li ga – neće li ga smijeniti? Dovukli su čak pravnike da razmotre njegov slučaj. Tako se neovisno javno sudovanje, neprimjetno premjestilo u zakulisne političke kuloare.
U goste mi dolazi Ante, vlasnik majušne turističke agencije u Splitu. Donosi litru svoga "crnjaka" i dvije litre domaćega maslinovoga ulja. "Pa znaš Tomicu", veli on, prisjećajući se zajedničkih susreta. "U predizbornoj kampanji rugao se Milanoviću da nije sudjelovao u ratu. Sam Karamarko cijeli je rat proveo u Zagrebu, valjda se sjećaš".
Naravno da se sjećam. Ali, uz stalno ponavljanje istih laži, ponekad mislim da je moja memorija isčašena.
Četvrtak, 28. siječnja
Prva sjednica nove Vlade. Nedostaje smo brižni Crnoja, vitez nekretninskoga suvereniteta. Točno po instrukcijama MMF-a koji je jučer bio u Zagrebu, svekoliki zbor Banskih dvora odaje priznanje dosadašnjoj vladi "Kukuriku koalicije". Zapravo, aplaudiraju MMF-u, jer je Zoran Milanović također provodio instrukcije MMF-a i Svjetske banke.
Krug argumentacije zatvoren je, ne samo u Hrvatskoj, nego u bijelome svijetu: isto se dokazuje istim. Zato - ništa neobično da kao najveći problem novi ministri navode manjak birokracije u svojim resorima. Eto kako država oplođuje sama sebe i razmnožava se, dakako, u bezgrešnom začeću.
Ponešto je disonantan Zlatko Hasanbegović, povjesničar i osobni Karamarkov prijatelj, predsjednik Nadzornoga odbora Bleiburškoga voda, sada ministar kulture. Uz njegovo zamrznuto lice – što bi drugo procvjetalo do li povijesni monumenti, spomen-ploče, grobovi. Govori o zatečenoj situaciji svoga "predšasnika". Pompozna riječ koja lomi jezik. Kao ključni problem navodi "medijsku politiku" dosadašnjega ministarstva. Šalje odobravajuću poruku jučerašnjim prosvjednicima zbog trodnevnoga zatvaranja televizije Z1.
Riječ je o medijskom okupljalištu "državotvoraca" koji za sebe traže obilatiju proračunsku sisu. Emitiranje je zabranilo Vijeće za telekomunikacije, jer je jedan od TV-voditelja trg oko Pravoslavne crkve u Zagrebu proglasio četničkom destinacijom. I toga voditelja poznajem godinama. Radili smo zajedno u Globusu. Sasvim pristojna inteligencija. Ali, ekran poremeti nešto kod ljudi. Da bi bili svakoga dana sve slavniji, izgovaraju sve veću količinu bedastoća.
To ne mijenja pobunu zdravoga razuma: zašto zabraniti cijeli TV program zbog jednoga voditelja? Sistem je potpuno pogrešan, stalno rješava samo posljedice, bez ambicije da promijeni vlastite korijene. Na FB-u molim kolege u Hrvatskom novinarskom društvu da opet razmotre ideju o uvođenju novinarskih licenci. Više od stotinu lajkova.
Uzgred, Mijo Crnoja je, ipak, smijenjen s ministarske pozicije nakon dvodnevnoga razmatranja unutar zidova političkih kancelarija. Prvi put osjećam poštovanje prema katoličkim načelima u verziji Bože Petrova.
Petak 29. sječnja
Zora dolazi u šest u jutro. Susjeda je izvela svoga mješanca, ja krenula polako prema obližnjem dućančiću da kupim cigarete. Psi obožavaju moja kolica. Svaki se zaleti da ih onjuši i pogleda izbliza. "Opet ćemo imati topli sunčani dan", veli ona, zračeći radošću. Odavno nisam srela ovako sretnu osobu: "Znate, selimo iz Zagreba na selo, kod Kloštar Ivanića". "Evakuacija?", uzvraćam s razumijevanjem. "Može se i tako reći. Nije ovaj grad više za nas".
Prva vijest na Internetu: jučerašnjom sudskom odlukom, Nacional mora platiti 70.000 kuna. Razlog: jer je objavio intervju s Josipom Manolićem, koji tvrdi da je Karamarko prije 90-te radio za UDB-u. Nakon dugo vremena – stvar koja me uzrujala. Baš me briga za Karamarkovo drukanje ovima ili onima. Ali, ovdje je krivnja navaljena na jedan tjednik koji je publicirao autorizirani razgovor s nekadašnjim hrvatskim premijerom i Karamarkovim stranačkim drugom iz 90-tih. Koja je uloga novinara po mišljenju toga suca Marka Rusa? "Prvo što je rekao kada smo ušli u sudnicu: a zašto je ovdje tako puno novinara?", prepričava u telefonskom razgovoru Berislav Jelinić, glavni urednik Nacionala, obećavajući da će mi poslati cijelu presudu. Uopće ne sumnjam u još jednu grotesku koja se iz slobodne umjetnosti ušuljala u sudačke akte. Fulao ceo fudbal, rekli bi Srbi bivše Jugoslavije, definirajući izgubljenost u vremenu i prostoru.
Masovna seoba arapskih naroda cijelo vrijeme traje. Kadgod stignem, otvaram Konstantina Porfirogeneta, povijesnoga svjedoka o hrvatskom naseljavanju Ilirije.
