Igor Miošić je profesor filozofije u Gimnaziji Dubrovnik. Aktivist je građanske inicijative „Srđ je naš“ i jedan od troje vijećnika Kandidacijske liste grupe birača „Srđ je Grad“ u novom sazivu Gradskog vijeća Grada Dubrovnika. Tajnik je udruge „Luža“ koja se bavi filmskom edukacijom mladih i jedan od osnivača DUFF-a, festivala filma djece i mladeži zemalja Mediterana. Za sebe kaže da je nekada imao vremena i za druge stvari – primjerice filozofiju odgoja i prijevode.
* Subota, 26. travnja
Budi me, kao i uvijek kada pada kiša, iritirajuća buka koju stvaraju krupne kapi rasprskavajući se na duplom staklu abaina u spavaćoj sobi. Ovo, međutim, nije crtica o kosim prozorima, nego o kiši. I kišotvorcu. Tijekom jutra u Dubrovnik pristže konvoj od 700 autobusa s kojima se u Grad slijeva rijeka mladih iz svih krajeva Hrvatske. Trideset pet tisuća sudionika Susreta hrvatske katoličke mladeži. Dok pijem kavu prebacujem program na lokalnu televiziju.
Stradun se puni. Kiša pojačava i pretvara se u prolom oblaka. Abaini bubnjaju na katu. Mladi kisnu. Hladno je – neobično hladno za kraj travnja. Da sam ja kišotvorac, danas ne bi bilo kiše. I bilo bi malo toplije.
Iza ručka kiša staje, olovni se i tusti oblaci razbijaju. Dogradonačelnik je na dan ranije održanoj presici predložio da se pomolimo da tijekom boravka ogromnog broja sudionika ovog događaja u Gradu sve prođe u najboljem redu. Stoga zaključujem da smo poprilično sigurni i da možemo vani.
Vodim sina kod dvije godine starijeg rođaka. Gledat će zajedno Real na televiziji. Grad je zatvoren za promet. Hodamo Lapadskom obalom. Gledamo barke, pričamo o nogometu. Deset (i po) mu je godina. Ne muče ga ni gradonačelnici ni dogradonačelnici. Ni kišotvorci. Muči ga Barcelona.
Ostatak dana sjedim pred laptopom. Radim na pripremi trećeg DUFF-a, festivala filma djece i mladeži zemalja Mediterana. U ponedjeljak imam sastanak s Đivom Galov i Mirom Bronzićem oko web stranice. Slažem c/b kolaže tipičnih mediteranskih prizora i lica. Prizori su redom s ulica gdje se na Sredozemlju živi. A lica su tvrda, gruba i umorna. Ne samo od svog, nego i od života svojih predaka.
* Nedjelja, 27. travnja
Sunce. Jutro prolazi ni u čemu. Što ponekad nije loše.
Nakon ručka odlazim sa suprugom u šetnju (uvijek uz more) i na kavu. Susrećemo puno poznatog svijeta u Uvali. Sjedamo na taracu kafića Levanat, smještamo se u polusjenu masline s pogledom na Grebene i obzor. Kavu nam služi konobar, po naglasku Slavonac. Kažu da je već početkom travnja u Dubrovniku bilo tri tisuće Slavonaca, zaposlenih uglavnom u ugostiteljstvu. Frenkelov PR još uvijek reklamira notorni nekretninski biznis na Srđu lažnom brojkom o otvaranju 1.500 novih radnih mjesta.
Baratanje tom četiri puta napuhanom brojkom, čak i kada bi bila istinita, bezobrazna je demagogija i manipulacija u državi sa stopom nezaposlenosti od gotovo 30 posto. Tih 1.500 izmišljenih radnih mjesta smanjilo bi stopu nezaposlenosti u RH za 0,4 posto. A gradu koji taj profil radne snage ionako uvozi tijekom sezone ne bi značilo baš ništa.
Navečer idem na sastanak liste. Iskoristili smo uskrsne blagdane i dozvolili sebi, nakon dvije tematske sjednice u osam dana, neobično dugačak odmor. Ljudi su se zaželjeli sastanka, jedni drugih, razmjene mišljenja. Vidi se to po broju i raspoloženju nazočnih.
Nismo fokusirani. Uglavnom se skreće s tema, čavrlja i druži. Sastanak prolazi, kao i jutro, ni u čemu. Ali, kao što rekoh, to ponekad nije loše.
* Ponedjeljak, 28. travnja
Godišnjica je Dubrovačkog referenduma.
Prije godinu dana sam u već u sedam ujutro bio u stožeru Inicijative u prostoru Art radionice Lazareti – ushićen i naivno uvjeren u potrebnu izlaznost. Na haubi mi se i danas naziru tragovi selotejpa kojim je referendumski plakat bio zalijepljen za auto. Dio tzv. Koordinacije je u stožeru, a dio s volonteri ma na izbornim mjestima. Informacije pristižu u stožer, a realnost se poput smrada širi prostorom. Šaljemo SMS-ove kontaktima u inboxu s pozivom da izađu na referendum. Sjedam u Katin (sestra Đura Capora) auto (ima mrak zvučnike) i vozim se Gradom. Auto je obljepljen plakatima, prozori otvoreni, volume do daske. Puštam referendumske jinglove. Nove i one koje je Radman (glavni ravnatelj HRT-a) zabranio na Radio Dubrovniku. Uši bole...
Završilo je kako je završilo. Odlazim na Srđ. Izravno javljanje u Drugi Dnevnik HTV-a. Sa mnom su Slaven Tolj i Dado Ercegović. Ispod nas okupan zlatnim suncem u zalazu Grad. Dvije žene, jedna investitorova supruga, druga šefica PR agencije, maltretiraju novinarku dubrovačkog studija HTV-a Ivanu Brailo. Inzistiraju da one formuliraju pitanja koja će biti postavljena. Valjda im je glavni ravnatelj HRT-a to obećao. Ivana se ne da. Bravo Ivana!
Odrađujem posao pred kamerama i vraćamo se u ARL na tulum. Cijela je Inicijativa tu i veliki dio od 200-injak volontera. Kao što je Mark rekao na jednoj od predreferendumskih tribina: „Hvala Razvoj golfu što nas je ujedinio.“
Tristo šezdeset pet dana kasnije ispravljam testove, bacam oko na fejs da vidim godinu dana stare slike koje suborci ponosno objavljuju i idem u školu. Onda na sastanak s Đivom i Mirom u Kinematografe. Navečer je tribina posvećena godišnjici. Gosti tribine su Berto Šalaj, Ivan Zelić i Luko Brailo. Nakon tribine pijemo u Miška.
* Utorak, 29. travnja
„Aj em not maj dediz princes, maj dedi kols mi sine“, zafrkava me kćer pokazujući jednu takvu objavu na fejsu. S pravom. Ja sam jedan od onih što kćer zovu sine. Četrnaest joj je godina. S prilično razumijevanja i podosta simpatije smješta me u neka prošla, za nju daleka i pomalo opskurna vremena.
U dnevnom smo boravku. Sjedimo jedno pored drugoga na trosjedu, svatko ispred svog ekrana. Ne razgovaramo. Suprotno gotovo opće prihvaćenom uvjerenju, ne vidim u tome znakove otuđenja. Samo se s najbližima može boraviti u ugodnoj tišini. Iznenada, sine postavlja pitanje: “Tata, jesi li ti komunist?“
Skidam pogled s ekrana i prije no što ću joj odgovoriti na trenutak joj proučavam izraz lica. Ne odaje osobu koja strepi od odgovora.
„Jesam“, odgovaram.
"To sam i mislila.“
* Srijeda, 30. travnja
Upravo sam doznao da je film koji su radili učenici Gimnazije Dubrovnik okupljeni u udrugu „Luža“ primljen na Timeline Filmfestival koji se održava u talijanskom gradiću Carate Brianza u blizini Monze. Osim toga, Timeline i DUFF su povezani preko Youth Cinema Network, mreže koja povezuje europske filmske festivale djece i mladeži. Stoga mi je otići do Monze. Gledam veze, loše su. Trebalo bi letjeti za Frankfurt, pa iz Frankfurta za Milano, pa na vlak. Komplicirano. Ne mogu izostati s nastave čitav tjedan koliko traje festival. Odlučujem otići na zadnja dva dana uključujući zatvaranje. Sjest ću u auto. Trinaest sati, kaže route planner. Dogovaram se sa suprugom. Idemo zajedno. Uzet ćemo dva dana godišnjeg. Možemo ostaviti djecu punici. Naizmjenično ćemo voziti. Krećemo u zoru u četvrtak za osam dana.
Film se zove „Kapitalistička košulja“.
Navečer sam opet na sastanku liste. Sastanak je puno strukturiraniji. Trenutno se bavimo problemom nezakonite naplate parkinga u Dubrovniku, a zamoljeni smo i da pomognemo oko skretanja pozornosti na projekt izgradnje vjetroelektrana iznad čuvenih vinograda u Dingaču, koji, kao i u slučaju Srđa, investitor gura uz podršku „troglave aždaje“.Troglava aždaja je termin koji je skovao kolega Hrvoje Jurić da bi opisao združeno djelovanje politike, tehnoznanosti i medija u neoliberalnom pokušaju opće eksploatacije čovjeka (rada) i planeta (resursa).
* Četvrtak, 1. svibnja
Međunarodni je praznik rada. Zlo mi je od poruka koje bi mi mogli uputiti predsjednik, premijer, oporba i sindikati. A bogme i nasumice odabrani građani. Stoga se odlučujem na dan neposredovan medijima. Da parafraziram Berta Šalaja s tribine povodom godišnjice Dubrovačkog referenduma: U postdemokratskom kapitalizmu prvi je maj samo još jedan kontrolirani medijski spektakl. Pada mi na pamet da izraz postdemokratski kapitalizam, ukoliko nam je teorijski koristan za raskrinkavanje jedne eksploatacijske paradigme, mora denotirati ne samo manjak ili potpuni izostanak demokracije u prostoru političke sfere nego prvenstveno izostanak demokracije iz ekonomske sfere. Istinska je sloboda moguća jedino u suradničkom modelu privređivanja, odnosno u zajedničkom sudjelovanju udruženih radnika i zadrugara u upravljanju poduzećima i zadrugama.
„Tata, jesi li ti komunist? – Jesam, sine.“
* Petak, 2. svibnja
Spremamo se u Sokol grad, utvrdu iz 14. stoljeća koju je Društvo prijatelja dubrovačke starine nedavno obnovilo. Zovem Društvo da pitam vrijedi li za građane Dubrovnika besplatan ulaz kao i na gradske zidine. Čovjek kaže ljubazno da će provjeriti i javiti se, što uskoro i čini. Ulaz je besplatan. Sokol grad se nalazi u Konavlima nekih 40-ak kilometara od Dubrovnika u općini Konavle. Stoga je pitanje na mjestu. Nelogičnim cijepanjem bivše općine Dubrovnik na više općina politički su velmože osigurali sebi feude kojima mogu suvereno upravljati. Tako je, recimo, izvjesni Luka Korda, HDZ-ov načelnik općine Konavle od 1990. godine, što po duljini kontinuiranog držanja žezla u rukama Luku svrstava uz sami bok čuvenih britanskih kraljica Viktorije i Elizabete II. Konavljani su izgleda uglavnom zadovoljni, jedino što ne mogu besplatno na dubrovačke zidine. Za razliku od nas iz Grada koji možemo besplatno u Sokol grad.
Kad smo kod Društva prijatelja dubrovačke starine, valja napomenuti kako je KLGB „Srđ je Grad“ nedavno dala prijedlog novog modela odnosa Društva i Grada. Model koji predviđa horizontalne mehanizme kontrole te suradnički odnos Društva i Grada u zajedničkom upravljanju obnovom glatko je odbijen. Partitokrati se snalaze i funkcioniraju isključivo u vertikalnim sustavima u kojima se moć, prava i obveze raspodjeljuju hijerarhijski.
* Subota, 26. travnja
Budi me, kao i uvijek kada pada kiša, iritirajuća buka koju stvaraju krupne kapi rasprskavajući se na duplom staklu abaina u spavaćoj sobi. Ovo, međutim, nije crtica o kosim prozorima, nego o kiši. I kišotvorcu. Tijekom jutra u Dubrovnik pristže konvoj od 700 autobusa s kojima se u Grad slijeva rijeka mladih iz svih krajeva Hrvatske. Trideset pet tisuća sudionika Susreta hrvatske katoličke mladeži. Dok pijem kavu prebacujem program na lokalnu televiziju.
Stradun se puni. Kiša pojačava i pretvara se u prolom oblaka. Abaini bubnjaju na katu. Mladi kisnu. Hladno je – neobično hladno za kraj travnja. Da sam ja kišotvorac, danas ne bi bilo kiše. I bilo bi malo toplije.
Iza ručka kiša staje, olovni se i tusti oblaci razbijaju. Dogradonačelnik je na dan ranije održanoj presici predložio da se pomolimo da tijekom boravka ogromnog broja sudionika ovog događaja u Gradu sve prođe u najboljem redu. Stoga zaključujem da smo poprilično sigurni i da možemo vani.
Vodim sina kod dvije godine starijeg rođaka. Gledat će zajedno Real na televiziji. Grad je zatvoren za promet. Hodamo Lapadskom obalom. Gledamo barke, pričamo o nogometu. Deset (i po) mu je godina. Ne muče ga ni gradonačelnici ni dogradonačelnici. Ni kišotvorci. Muči ga Barcelona.
Ostatak dana sjedim pred laptopom. Radim na pripremi trećeg DUFF-a, festivala filma djece i mladeži zemalja Mediterana. U ponedjeljak imam sastanak s Đivom Galov i Mirom Bronzićem oko web stranice. Slažem c/b kolaže tipičnih mediteranskih prizora i lica. Prizori su redom s ulica gdje se na Sredozemlju živi. A lica su tvrda, gruba i umorna. Ne samo od svog, nego i od života svojih predaka.
* Nedjelja, 27. travnja
Sunce. Jutro prolazi ni u čemu. Što ponekad nije loše.
Nakon ručka odlazim sa suprugom u šetnju (uvijek uz more) i na kavu. Susrećemo puno poznatog svijeta u Uvali. Sjedamo na taracu kafića Levanat, smještamo se u polusjenu masline s pogledom na Grebene i obzor. Kavu nam služi konobar, po naglasku Slavonac. Kažu da je već početkom travnja u Dubrovniku bilo tri tisuće Slavonaca, zaposlenih uglavnom u ugostiteljstvu. Frenkelov PR još uvijek reklamira notorni nekretninski biznis na Srđu lažnom brojkom o otvaranju 1.500 novih radnih mjesta.
Baratanje tom četiri puta napuhanom brojkom, čak i kada bi bila istinita, bezobrazna je demagogija i manipulacija u državi sa stopom nezaposlenosti od gotovo 30 posto. Tih 1.500 izmišljenih radnih mjesta smanjilo bi stopu nezaposlenosti u RH za 0,4 posto. A gradu koji taj profil radne snage ionako uvozi tijekom sezone ne bi značilo baš ništa.
Navečer idem na sastanak liste. Iskoristili smo uskrsne blagdane i dozvolili sebi, nakon dvije tematske sjednice u osam dana, neobično dugačak odmor. Ljudi su se zaželjeli sastanka, jedni drugih, razmjene mišljenja. Vidi se to po broju i raspoloženju nazočnih.
Nismo fokusirani. Uglavnom se skreće s tema, čavrlja i druži. Sastanak prolazi, kao i jutro, ni u čemu. Ali, kao što rekoh, to ponekad nije loše.
* Ponedjeljak, 28. travnja
Godišnjica je Dubrovačkog referenduma.
Prije godinu dana sam u već u sedam ujutro bio u stožeru Inicijative u prostoru Art radionice Lazareti – ushićen i naivno uvjeren u potrebnu izlaznost. Na haubi mi se i danas naziru tragovi selotejpa kojim je referendumski plakat bio zalijepljen za auto. Dio tzv. Koordinacije je u stožeru, a dio s volonteri ma na izbornim mjestima. Informacije pristižu u stožer, a realnost se poput smrada širi prostorom. Šaljemo SMS-ove kontaktima u inboxu s pozivom da izađu na referendum. Sjedam u Katin (sestra Đura Capora) auto (ima mrak zvučnike) i vozim se Gradom. Auto je obljepljen plakatima, prozori otvoreni, volume do daske. Puštam referendumske jinglove. Nove i one koje je Radman (glavni ravnatelj HRT-a) zabranio na Radio Dubrovniku. Uši bole...
Završilo je kako je završilo. Odlazim na Srđ. Izravno javljanje u Drugi Dnevnik HTV-a. Sa mnom su Slaven Tolj i Dado Ercegović. Ispod nas okupan zlatnim suncem u zalazu Grad. Dvije žene, jedna investitorova supruga, druga šefica PR agencije, maltretiraju novinarku dubrovačkog studija HTV-a Ivanu Brailo. Inzistiraju da one formuliraju pitanja koja će biti postavljena. Valjda im je glavni ravnatelj HRT-a to obećao. Ivana se ne da. Bravo Ivana!
Odrađujem posao pred kamerama i vraćamo se u ARL na tulum. Cijela je Inicijativa tu i veliki dio od 200-injak volontera. Kao što je Mark rekao na jednoj od predreferendumskih tribina: „Hvala Razvoj golfu što nas je ujedinio.“
Tristo šezdeset pet dana kasnije ispravljam testove, bacam oko na fejs da vidim godinu dana stare slike koje suborci ponosno objavljuju i idem u školu. Onda na sastanak s Đivom i Mirom u Kinematografe. Navečer je tribina posvećena godišnjici. Gosti tribine su Berto Šalaj, Ivan Zelić i Luko Brailo. Nakon tribine pijemo u Miška.
* Utorak, 29. travnja
„Aj em not maj dediz princes, maj dedi kols mi sine“, zafrkava me kćer pokazujući jednu takvu objavu na fejsu. S pravom. Ja sam jedan od onih što kćer zovu sine. Četrnaest joj je godina. S prilično razumijevanja i podosta simpatije smješta me u neka prošla, za nju daleka i pomalo opskurna vremena.
U dnevnom smo boravku. Sjedimo jedno pored drugoga na trosjedu, svatko ispred svog ekrana. Ne razgovaramo. Suprotno gotovo opće prihvaćenom uvjerenju, ne vidim u tome znakove otuđenja. Samo se s najbližima može boraviti u ugodnoj tišini. Iznenada, sine postavlja pitanje: “Tata, jesi li ti komunist?“
Skidam pogled s ekrana i prije no što ću joj odgovoriti na trenutak joj proučavam izraz lica. Ne odaje osobu koja strepi od odgovora.
„Jesam“, odgovaram.
"To sam i mislila.“
* Srijeda, 30. travnja
Upravo sam doznao da je film koji su radili učenici Gimnazije Dubrovnik okupljeni u udrugu „Luža“ primljen na Timeline Filmfestival koji se održava u talijanskom gradiću Carate Brianza u blizini Monze. Osim toga, Timeline i DUFF su povezani preko Youth Cinema Network, mreže koja povezuje europske filmske festivale djece i mladeži. Stoga mi je otići do Monze. Gledam veze, loše su. Trebalo bi letjeti za Frankfurt, pa iz Frankfurta za Milano, pa na vlak. Komplicirano. Ne mogu izostati s nastave čitav tjedan koliko traje festival. Odlučujem otići na zadnja dva dana uključujući zatvaranje. Sjest ću u auto. Trinaest sati, kaže route planner. Dogovaram se sa suprugom. Idemo zajedno. Uzet ćemo dva dana godišnjeg. Možemo ostaviti djecu punici. Naizmjenično ćemo voziti. Krećemo u zoru u četvrtak za osam dana.
Film se zove „Kapitalistička košulja“.
Navečer sam opet na sastanku liste. Sastanak je puno strukturiraniji. Trenutno se bavimo problemom nezakonite naplate parkinga u Dubrovniku, a zamoljeni smo i da pomognemo oko skretanja pozornosti na projekt izgradnje vjetroelektrana iznad čuvenih vinograda u Dingaču, koji, kao i u slučaju Srđa, investitor gura uz podršku „troglave aždaje“.Troglava aždaja je termin koji je skovao kolega Hrvoje Jurić da bi opisao združeno djelovanje politike, tehnoznanosti i medija u neoliberalnom pokušaju opće eksploatacije čovjeka (rada) i planeta (resursa).
* Četvrtak, 1. svibnja
Međunarodni je praznik rada. Zlo mi je od poruka koje bi mi mogli uputiti predsjednik, premijer, oporba i sindikati. A bogme i nasumice odabrani građani. Stoga se odlučujem na dan neposredovan medijima. Da parafraziram Berta Šalaja s tribine povodom godišnjice Dubrovačkog referenduma: U postdemokratskom kapitalizmu prvi je maj samo još jedan kontrolirani medijski spektakl. Pada mi na pamet da izraz postdemokratski kapitalizam, ukoliko nam je teorijski koristan za raskrinkavanje jedne eksploatacijske paradigme, mora denotirati ne samo manjak ili potpuni izostanak demokracije u prostoru političke sfere nego prvenstveno izostanak demokracije iz ekonomske sfere. Istinska je sloboda moguća jedino u suradničkom modelu privređivanja, odnosno u zajedničkom sudjelovanju udruženih radnika i zadrugara u upravljanju poduzećima i zadrugama.
„Tata, jesi li ti komunist? – Jesam, sine.“
* Petak, 2. svibnja
Spremamo se u Sokol grad, utvrdu iz 14. stoljeća koju je Društvo prijatelja dubrovačke starine nedavno obnovilo. Zovem Društvo da pitam vrijedi li za građane Dubrovnika besplatan ulaz kao i na gradske zidine. Čovjek kaže ljubazno da će provjeriti i javiti se, što uskoro i čini. Ulaz je besplatan. Sokol grad se nalazi u Konavlima nekih 40-ak kilometara od Dubrovnika u općini Konavle. Stoga je pitanje na mjestu. Nelogičnim cijepanjem bivše općine Dubrovnik na više općina politički su velmože osigurali sebi feude kojima mogu suvereno upravljati. Tako je, recimo, izvjesni Luka Korda, HDZ-ov načelnik općine Konavle od 1990. godine, što po duljini kontinuiranog držanja žezla u rukama Luku svrstava uz sami bok čuvenih britanskih kraljica Viktorije i Elizabete II. Konavljani su izgleda uglavnom zadovoljni, jedino što ne mogu besplatno na dubrovačke zidine. Za razliku od nas iz Grada koji možemo besplatno u Sokol grad.
Kad smo kod Društva prijatelja dubrovačke starine, valja napomenuti kako je KLGB „Srđ je Grad“ nedavno dala prijedlog novog modela odnosa Društva i Grada. Model koji predviđa horizontalne mehanizme kontrole te suradnički odnos Društva i Grada u zajedničkom upravljanju obnovom glatko je odbijen. Partitokrati se snalaze i funkcioniraju isključivo u vertikalnim sustavima u kojima se moć, prava i obveze raspodjeljuju hijerarhijski.
