Prema nepotpunim podacima u BiH je registrovano preko 6.000 osoba koja se pravničkom terminologijom nazivaju djeca bez roditeljskog staranja. Iako je za većinu organizovano institucionalno zbrinjavanje u ustanovama socijalne zaštite, nakon 18. godine života mnogi od njih, zbog nepostojanja adekvatne pomoći nadležnih institicija, ali i zakonskih rješenja, završe na ulici bez mogućnosti zaposlenja i krova nad glavom i ponovno postaju socijalni slučajevi.
U Dom za nezbrinutu djecu Egipatsko selo Samira Gačanica stigla je sa nepunih deset godina. Danas će reći da su to bile najljepše godine njenog života. Zajedno sa još nekoliko vršnjaka Dom je napustila prije dvije godine. I dalje bez posla, sa petomjesečnim sinom Denisom preživljava od pomoći dobrih ljudi. Grad joj je osigurao privremeni smještaj u Bafo naselju za izbjegle i raseljene osobe.
„Živjela sam sa majkom koja je bila alkoholičarka. Komšije i svi ljudi su me smjestili u ovaj dom. Bila sam kod njih do svoje 23. godine - i smjestili su me ovdje u Bafo naselje. Kako sam prešla ovdje, ništa nam nisu pomogli, niti su dolazili ovdje. Samo jednom su došli, i to je to,“ priča ona.
Dom za nezbrinutu djecu Egipatsko selo ima oko 50 štićenika, dječaka i djevojčica od tri do 23 godine. 60 posto djece je sa posebnim potrebama. Neki bez roditelja, veliki broj iz problematičnih ili siromašnih porodica. Iako su prema zakonu Dom trebali napustiti sa 18 godina, mnogi su u Domu ostali i duže, “na crno“, priznaje direktor Ćamil Ramić i dodaje:
„Teško je gledati kad dijete bude devet, deset godina u Domu pa ga vidimo za jedno godinu dana da to nije to. Ono sve što smo ulagali u njega, posvećivali mu pažnju i ljubav i školovali - da se dijete nije snašlo.“
Tri vaspitača na preko 50 štićenika. Svi se oni odlaska pribojavaju, svjesni teškog života koji ih očekuje.
„Kad izađemo, ne brine se centar niti niko. Samo direktor i vaspitači. Volio bih da mi posao nađu, ništa više,“ kaže Ado Gaš, štićenik Doma.
Mala novčana davanja
Prema federalnom Zakonu o osnovama socijalne zaštite djeca bez roditeljskog staranja imaju određenu zaštitu do 18. godine života. Nakon toga faktički su na ulici, bez podrške roditelja i sistema. Zakon o socijalnoj zaštiti Hercegovačko - neretvanskog kantona posebno je restriktivan - socijalna davanja ne mogu ostvariti radno sposobni mladi ljudi, a posla nema.
„To su sve, uistinu, vrlo mala novčana davanja i svjesni smo da osobe sa tim novčanim davanjima ne mogu preživjeti. Mi praktično ne znamo što je socijalni minimum,“ rekla je Zora Dujmović, direktorica Centra za socijalni rad.
Poseban problem predstavljaju mladi ljudi sa posebnim potrebama koji ne završe srednju školu. Mnogi do njih ne mogu ostvariti besplatno zdravstveno osiguranje. Direktorica Centra za djecu s posebnim potrebama Los rosales Jasna Rebac kaže da je riječ o preko 120 nekadašnjih polaznika ove ustanove koji su danas praktički na ulici.
„Jedino moguće trenutno rješenje je donošenje podzakonskog akta koji će omogućiti da u HNK osobe sa posebnim potrebama starije od 18 godina steknu status ličnog osiguranika,“ objašnjava Rebac.
Zajedno sa italijanskim nevladinim organizacijama, Grad Mostar je pripremio projekt tzv. kuće na pola puta, koji već postoji u nekim dijelovima BiH. U gradskoj upravi Mostara su svjesni da ovo dugoročno ne riješava problem.
Musatafa Delić, iz Odjela za socijalne poslove, podvlači - potrebna su zakonska rješenja koja će zaposliti ove mlade ljude.
„Određena sredstva bi se trebala usmjeriti posebno prema tim kategorijama ili preko zavoda za zapošljavanje, ili da se ugrade određene olakšice firmama koje ih zapošljavaju, nešto slično kao za invalide itd.“ , kaže Delić.
Jasna Rebac dodaje da bi BiH mogla prepisati zakone koji već postoje u EU.
„Ako damo poslodavcu motiv carinski u nabavci mašine, u plaćanju poreza, u oslobađanju od plaćanja doprinosa na njegovu vlastitu platu, vjerujte me da će ih ljudi primati,“ kaže Rebac.
Loša zakonska regulativa i često predrasude prema tzv. domcima daju malo šanse za normalan život. Iako pozitivnih primjera ima, više je onih poput Samire Gačanice, čiji bi sin Denis zbog nebrige društva mogao da postane novi domac.
U Dom za nezbrinutu djecu Egipatsko selo Samira Gačanica stigla je sa nepunih deset godina. Danas će reći da su to bile najljepše godine njenog života. Zajedno sa još nekoliko vršnjaka Dom je napustila prije dvije godine. I dalje bez posla, sa petomjesečnim sinom Denisom preživljava od pomoći dobrih ljudi. Grad joj je osigurao privremeni smještaj u Bafo naselju za izbjegle i raseljene osobe.
„Živjela sam sa majkom koja je bila alkoholičarka. Komšije i svi ljudi su me smjestili u ovaj dom. Bila sam kod njih do svoje 23. godine - i smjestili su me ovdje u Bafo naselje. Kako sam prešla ovdje, ništa nam nisu pomogli, niti su dolazili ovdje. Samo jednom su došli, i to je to,“ priča ona.
Dom za nezbrinutu djecu Egipatsko selo ima oko 50 štićenika, dječaka i djevojčica od tri do 23 godine. 60 posto djece je sa posebnim potrebama. Neki bez roditelja, veliki broj iz problematičnih ili siromašnih porodica. Iako su prema zakonu Dom trebali napustiti sa 18 godina, mnogi su u Domu ostali i duže, “na crno“, priznaje direktor Ćamil Ramić i dodaje:
„Teško je gledati kad dijete bude devet, deset godina u Domu pa ga vidimo za jedno godinu dana da to nije to. Ono sve što smo ulagali u njega, posvećivali mu pažnju i ljubav i školovali - da se dijete nije snašlo.“
Tri vaspitača na preko 50 štićenika. Svi se oni odlaska pribojavaju, svjesni teškog života koji ih očekuje.
„Kad izađemo, ne brine se centar niti niko. Samo direktor i vaspitači. Volio bih da mi posao nađu, ništa više,“ kaže Ado Gaš, štićenik Doma.
Mala novčana davanja
Prema federalnom Zakonu o osnovama socijalne zaštite djeca bez roditeljskog staranja imaju određenu zaštitu do 18. godine života. Nakon toga faktički su na ulici, bez podrške roditelja i sistema. Zakon o socijalnoj zaštiti Hercegovačko - neretvanskog kantona posebno je restriktivan - socijalna davanja ne mogu ostvariti radno sposobni mladi ljudi, a posla nema.
„To su sve, uistinu, vrlo mala novčana davanja i svjesni smo da osobe sa tim novčanim davanjima ne mogu preživjeti. Mi praktično ne znamo što je socijalni minimum,“ rekla je Zora Dujmović, direktorica Centra za socijalni rad.
Poseban problem predstavljaju mladi ljudi sa posebnim potrebama koji ne završe srednju školu. Mnogi do njih ne mogu ostvariti besplatno zdravstveno osiguranje. Direktorica Centra za djecu s posebnim potrebama Los rosales Jasna Rebac kaže da je riječ o preko 120 nekadašnjih polaznika ove ustanove koji su danas praktički na ulici.
„Jedino moguće trenutno rješenje je donošenje podzakonskog akta koji će omogućiti da u HNK osobe sa posebnim potrebama starije od 18 godina steknu status ličnog osiguranika,“ objašnjava Rebac.
Zajedno sa italijanskim nevladinim organizacijama, Grad Mostar je pripremio projekt tzv. kuće na pola puta, koji već postoji u nekim dijelovima BiH. U gradskoj upravi Mostara su svjesni da ovo dugoročno ne riješava problem.
Musatafa Delić, iz Odjela za socijalne poslove, podvlači - potrebna su zakonska rješenja koja će zaposliti ove mlade ljude.
„Određena sredstva bi se trebala usmjeriti posebno prema tim kategorijama ili preko zavoda za zapošljavanje, ili da se ugrade određene olakšice firmama koje ih zapošljavaju, nešto slično kao za invalide itd.“ , kaže Delić.
Jasna Rebac dodaje da bi BiH mogla prepisati zakone koji već postoje u EU.
„Ako damo poslodavcu motiv carinski u nabavci mašine, u plaćanju poreza, u oslobađanju od plaćanja doprinosa na njegovu vlastitu platu, vjerujte me da će ih ljudi primati,“ kaže Rebac.
Loša zakonska regulativa i često predrasude prema tzv. domcima daju malo šanse za normalan život. Iako pozitivnih primjera ima, više je onih poput Samire Gačanice, čiji bi sin Denis zbog nebrige društva mogao da postane novi domac.
