U Crnoj Gori nema pouzdane brojke o djeci sa posebnim potrebama, a istraživanja ukazuju da je još uvijek visok procenat građana koji imaju predrasude prema osobama sa smetnjama u razvoju. Pomaka u odnosu na ovu ranjivu grupu, ipak, ima: do sada je izgrađeno 6, a u pripremi je još 3 dnevna centra u gradovima Crne Gore koji omogućavaju boravak djece i mladih sa posebnim potrebama uz stručnu pomoć i inkluzivne programe.
O tome koliko naše društvo brine o djeci sa posebnim potrebama govori podatak da podatak o njihovom broju nema UNICEF je objavio samo procjene koje variraju od 3 do 12 posto u raznim starosnim grupama. Osim sa bolešću njive porodice se svakodnevno suočavaju sa brojnim teškoćama i veoma često su prepuštene samo sebi, priča nam Ljiljana Stanojević:
"Živim u Budvi i moram dijete da svakodnevno vodim do Podgorice. Stalno govore o toj inkluziji djece sa posebnim potrebama. Moje dijete sada ima 8 godina a ja sam tek prije godinu saznala da je ona mogla da ima potpune tretmane kod logopeda u vrtiću. Znači, imala je pravo na to a ja sam morala da idem kod logopeda privatno i da plaćam jer su mi tada govorili da ona nema prava na vrtić jer je dijete jednostavno bolesno", kaže Ljiljana.
Osobe sa smetnjama u razvoju spadaju u najmarginalizovanije društvene grupe a istraživanja pokazuju da su uzroci u nezaposlenosti, neadekvatnoj socijalnoj politici i nedostatku institucija za ovu oblast. Zato su mnoge porodice djece sa posebnim potrebama bez dovoljno stručne pomoći.
"Ustvari, meni treba personalni asistent a pošto ga Budva nema onda bi to bila ja. Kakva je onda svrha jer ona ne hoda, ne govori, ona je meni non stop na rukama, ona je teška … Ja nemam snage a mogla bih i da radim jer ima i stariju kćerku koja je 14 ta godina sada", govori Ljiljana Stanojević.
O tome koliko imamo predrasuda prema osobama ometenim u razvoju govori posljednja UNICEF-ova anketa u kojoj se čak oko trećine građana izjasnilo da ne bi voljelo dijete sa smetnjama u razvoju u istom vrtiću ili školi sa njihovim djetetom.
Statistika daleko od realnosti
Socijalna distanca raste sa povećanjem bliskosti odnosa pa tako svega trećina građana odobrava da je dijete sa smetnjama u razvoju najbolji prijatelj njihovog djeteta.
Za Ljiljanu Stanojević i ovakva statistika je daleko od realnog odnosa društva prema ranjivim grupama:
"Ja sam kao majka djeteta sa smetnjama u razvoju za ovih 7 godina koliko sam ovdje doživjela sam da budem izbačena iz autobusa zato što dijete pušta neartikulisane zvuke koje vozaču izuzetno smetaju i budem ismijana od pojedinih putnika u autobusu. Da vam neko doda ruku, da vam neko nešto pomogne, da nam obezbijede prilaz. Ništa. Nema nikakve ljubaznosti jer gdje god da odete samo vas prosljeđuju dalje", kaže Ljiljana.
Iako se stvari mijenjaju previše sporo, poboljšanja u odnosu prema osobama sa smetnjama u razvoju ipak ima. U Crnoj Gori je u posljednjih nekoliko godina otvoreno 6 dnevnih centara. Gradnja još tri je u toku.
"To znači da djeca koja imaju teške smetnje u razvoju ne mogu se uključiti ni u jedan vid obrazovanja mogu da borave tamo. Biće obezbijeđen prevoz. U dnevnom centru oni imaju stručnu podršku koja obezbjeđuje medicinske osnove, usluge rehabilitacije, socijalizaciju, učenje nekim vještinama, samoposluživanja, očuvanje tih dostignutih vještina, a za neku djecu ovladavanje vještinama i znanjima koja će im kasnije obezbijediti uključivanje u obrazovni sistem. Za to vrijeme njihovi roditelji će moći sebi da organizuju život. Neće biti vezani za njih 24 sata", kaže Mirjana Đurić iz Ministarstva rada i socijalnog staranja.
Gradnja dnevnog centra u Budvi planirana je za 2015 . godinu ali neki potencijalni korisnici ne mogu čekati toliko dugo. Iako samtra da je porodično okruženje najbolje za osobu sa smetnjama u razvoju Ljiljana Stanojević svoju kćer planira da odvede u jednu od institucija u Srbiji:
O tome koliko naše društvo brine o djeci sa posebnim potrebama govori podatak da podatak o njihovom broju nema UNICEF je objavio samo procjene koje variraju od 3 do 12 posto u raznim starosnim grupama. Osim sa bolešću njive porodice se svakodnevno suočavaju sa brojnim teškoćama i veoma često su prepuštene samo sebi, priča nam Ljiljana Stanojević:
"Živim u Budvi i moram dijete da svakodnevno vodim do Podgorice. Stalno govore o toj inkluziji djece sa posebnim potrebama. Moje dijete sada ima 8 godina a ja sam tek prije godinu saznala da je ona mogla da ima potpune tretmane kod logopeda u vrtiću. Znači, imala je pravo na to a ja sam morala da idem kod logopeda privatno i da plaćam jer su mi tada govorili da ona nema prava na vrtić jer je dijete jednostavno bolesno", kaže Ljiljana.
Osobe sa smetnjama u razvoju spadaju u najmarginalizovanije društvene grupe a istraživanja pokazuju da su uzroci u nezaposlenosti, neadekvatnoj socijalnoj politici i nedostatku institucija za ovu oblast. Zato su mnoge porodice djece sa posebnim potrebama bez dovoljno stručne pomoći.
"Ustvari, meni treba personalni asistent a pošto ga Budva nema onda bi to bila ja. Kakva je onda svrha jer ona ne hoda, ne govori, ona je meni non stop na rukama, ona je teška … Ja nemam snage a mogla bih i da radim jer ima i stariju kćerku koja je 14 ta godina sada", govori Ljiljana Stanojević.
O tome koliko imamo predrasuda prema osobama ometenim u razvoju govori posljednja UNICEF-ova anketa u kojoj se čak oko trećine građana izjasnilo da ne bi voljelo dijete sa smetnjama u razvoju u istom vrtiću ili školi sa njihovim djetetom.
Statistika daleko od realnosti
Socijalna distanca raste sa povećanjem bliskosti odnosa pa tako svega trećina građana odobrava da je dijete sa smetnjama u razvoju najbolji prijatelj njihovog djeteta.
Za Ljiljanu Stanojević i ovakva statistika je daleko od realnog odnosa društva prema ranjivim grupama:
"Ja sam kao majka djeteta sa smetnjama u razvoju za ovih 7 godina koliko sam ovdje doživjela sam da budem izbačena iz autobusa zato što dijete pušta neartikulisane zvuke koje vozaču izuzetno smetaju i budem ismijana od pojedinih putnika u autobusu. Da vam neko doda ruku, da vam neko nešto pomogne, da nam obezbijede prilaz. Ništa. Nema nikakve ljubaznosti jer gdje god da odete samo vas prosljeđuju dalje", kaže Ljiljana.
Iako se stvari mijenjaju previše sporo, poboljšanja u odnosu prema osobama sa smetnjama u razvoju ipak ima. U Crnoj Gori je u posljednjih nekoliko godina otvoreno 6 dnevnih centara. Gradnja još tri je u toku.
"To znači da djeca koja imaju teške smetnje u razvoju ne mogu se uključiti ni u jedan vid obrazovanja mogu da borave tamo. Biće obezbijeđen prevoz. U dnevnom centru oni imaju stručnu podršku koja obezbjeđuje medicinske osnove, usluge rehabilitacije, socijalizaciju, učenje nekim vještinama, samoposluživanja, očuvanje tih dostignutih vještina, a za neku djecu ovladavanje vještinama i znanjima koja će im kasnije obezbijediti uključivanje u obrazovni sistem. Za to vrijeme njihovi roditelji će moći sebi da organizuju život. Neće biti vezani za njih 24 sata", kaže Mirjana Đurić iz Ministarstva rada i socijalnog staranja.
Gradnja dnevnog centra u Budvi planirana je za 2015 . godinu ali neki potencijalni korisnici ne mogu čekati toliko dugo. Iako samtra da je porodično okruženje najbolje za osobu sa smetnjama u razvoju Ljiljana Stanojević svoju kćer planira da odvede u jednu od institucija u Srbiji:
