Od 2.500 penzionera u Budvi, najmanje trećina živi na rubu egzistencije s prosječno 150 eura mjesečno. Osim siromaštva, penzioneri su razočarani odnosom društva i zaboravom na koji su, kažu, osuđeni nakon završetka radnog vijeka.
Početkom i krajem godine Budva je odredište mnogih stranih turista – penzionera, koji u trećoj dobi putuju najmanje dva puta godišnje. Budvanski penzioneri, međutim putuju rijetko:
U Budvi najmanje trećina penzionera živi na rubu egzistencije navodi Jovan Stanišić, predsjednik Udruženja penzionera.
,,Od 2.500 penzionera ima ih gotovo 800 čije su penzije od 130 do najviše 200 eura. Preživljavaju dosta teško .Ako penzioner razmišlja hoće li da popije kafu ujutro ili da sjedne sa drugom penzionerom u tom slučaju neće moći da kupi veknu hljeba", kaže Stanišić.
Oktobar je mjesec kada se penzioneri najčešće obraćaju Udruženju jer počinje raspodjela zimnice. Humanitarnu pomoć traže oni koji uz tanke penzionerske čekove dobijaju i račune za lijekove.
"Najveći dio zahtjeva se odnosi na humanitarnu pomoć i ta pomoć obuhvata 200 penzionera koji su bolesni", navodi Stanišić.
Penzioneri su rezignirani zbog zaborava u koji utonu s prestankom zaposlenja:
Na ljepšu prošlost penzionere podsjeća i Titova slika, još uvijek jedino obilježje u Udruženju.
,,Bila je socijala kod mnogih radnih organizacija pa se brinulo o svakome, naročito o onima za koje se čulo da su se razboljeli jer je bolest svačija i njegovoj se porodici materijalno pomagalo. Danas, kada radnik izađe iz radne organizacije oni smatraju da je on već otišao u kapelu i da o njemu ne treba da se brinu", kaže Stanišić.
Početkom i krajem godine Budva je odredište mnogih stranih turista – penzionera, koji u trećoj dobi putuju najmanje dva puta godišnje. Budvanski penzioneri, međutim putuju rijetko:
U Budvi najmanje trećina penzionera živi na rubu egzistencije navodi Jovan Stanišić, predsjednik Udruženja penzionera.
,,Od 2.500 penzionera ima ih gotovo 800 čije su penzije od 130 do najviše 200 eura. Preživljavaju dosta teško .Ako penzioner razmišlja hoće li da popije kafu ujutro ili da sjedne sa drugom penzionerom u tom slučaju neće moći da kupi veknu hljeba", kaže Stanišić.
Oktobar je mjesec kada se penzioneri najčešće obraćaju Udruženju jer počinje raspodjela zimnice. Humanitarnu pomoć traže oni koji uz tanke penzionerske čekove dobijaju i račune za lijekove.
"Najveći dio zahtjeva se odnosi na humanitarnu pomoć i ta pomoć obuhvata 200 penzionera koji su bolesni", navodi Stanišić.
Penzioneri su rezignirani zbog zaborava u koji utonu s prestankom zaposlenja:
Na ljepšu prošlost penzionere podsjeća i Titova slika, još uvijek jedino obilježje u Udruženju.
,,Bila je socijala kod mnogih radnih organizacija pa se brinulo o svakome, naročito o onima za koje se čulo da su se razboljeli jer je bolest svačija i njegovoj se porodici materijalno pomagalo. Danas, kada radnik izađe iz radne organizacije oni smatraju da je on već otišao u kapelu i da o njemu ne treba da se brinu", kaže Stanišić.
