Prvo poratno buđenje građana Bosne i Hercegovine desilo se polovinom 2013. Sve je počelo spontano, okupljanjem nekolicine roditelja sa djecom, nakon što je objavljena vijest kako tromjesečna beba Belmina ne može otići na liječenje jer nema pasoš. Bila je to posljedica neusvajanja zakona o jedinstvenom matičnom broju i, po ko zna koji put, političkih nadmudrivanja ovdašnjih vlastodržaca.
Belminina majka prvog dana protesta je poručivala:
„Jedino politika - treba oni da vide kad će, šta će... A ja nemam vremena da čekam. Život mog djeteta je u pitanju.“
I dok su trajali protesti, u zgradi državnih institucija zasijedalo je Vijeće ministara. Da li zbog blokade zgrade ili toga što im je savjest proradila, ministri su usvojili privremenu odluku prema kojoj bi se jedinstveni matični broj izdavao na 180 dana. No, time građani nisu bili zadovoljni:
Kulminacija protesta bila je onog trenutka kada su okupljeni građani u noći sa šestog na sedmi juni blokirali državni parlament u kojem su se nalazili poslanici koji su tog dana održavali sjednicu:
„Ostaćemo na ovom trgu sve dok se ova dva zahtjeva ne ispune. Ostaćemo sve do kraja njihovog mandata ako treba.“
Parlamentarci iz Republike Srpske pokušali su izmanipulisati ovdašnju javnost dajući izjave da se radi o udaru na taj bosanskohercegovački entitet, što je u jednom trenutku rezultiralo slanjem specijalnih jedinica iz RS-a na entitetsku liniju nadomak Sarajeva. Istu retoriku dva dana kasnije nastavio je i Milorad Dodik, predsjednik RS, na vanrednoj sjednici Vlade:
„Završena je jedna, u suštini najmasovnija talačka kriza na prostoru bivše Jugoslavije. Ona je imala za cilj da izvrši političke pritiske. I nije to bilo izražavanje javnog mišljenja, nego koordinirana aktivnost političkih faktora i medija iz Sarajeva", poručio je Dodik.
Istupi bh. političara u kojima se problem pokušao prebaciti na nacionalni kolosjek nije uspio, bila je zajednička ocjena ovdašnje javnosti, a psiholog Ibrahim Prohić o tome kaže:
„Treba registrirati da su podršku protestima i građanima koji protestiraju u Sarajevu dali ljudi iz RS. Počinje polako da se javlja svijest da etnička pripadnost nije dominantna pripadnost ili dominantan faktor u egzistenciji ljudi.“
A da podrške nije manjkalo tokom protesta u Sarajevu, dokazuju i protesti istim povodom održani u Banjoj Luci, Zenici i Tuzli:
Siti praznih obećanja
I dok su u Sarajevu trajali protesti za JMBG, u Banjoj Luci su na ulice izašli nezadovoljni studenti. Povod je bila izgradnja četvrtog paviljona u studentskom centru:
„Dugi niz godina dobijali smo prazna obećanja. Mi studenti to zovemo, kad idemo na sastanke u veliku i visoku zgradu, kupanjem. Sa studentskim protestima ne stajemo dok god bageri ne uđu u naš kampus.“
Sarajevski i banjalučki protesti, osim što su okupili mlade ljude, „na prvu“ nisu imali zajedničku temu niti ikonografiju, ali, praktično, su imali istu pobudu - katastrofalno ekonomsko-socijalno stanje u Bosni i Hercegovini.
„Ta svijest o manipulaciji javlja se prvo kod mladih ljudi koji su, bez obzira kako su odgajani prethodnih 20 godina, od etničkog mnogo više operirani no što su operirani građani moje životne dobi“, konstatuje profesor mostarskog sveučilišta Slavo Kukić.
„Ta apatija, kojoj smo svi čudili, kod bh. građana nije uopšte neuobičajena za društva koja nemaju demokratske tradicije. Ja mislim da je došlo do buđenja građanske svijesti, ili da je to početak“, ocjenjuje Žarko Papić, direktor Inicijative za bolju i humaniju inkluziju.
Nikada od završetka rata kao polovinom 2013., građani Bosne i Hercegovine nisu bili jedinstveniji da nešto promijene. To su prepoznali i bh. susjedi, tačnije umjetnici iz Srbije.
Glumci Sergej Trifunović, Nikola Kojo, Branislav Lečić, frontmen grupe “Električni orgazam” Srđan Gojković Gile i drugi, su poslali svoju poruku solidarnosti.
“Mi smo jedna takva zemlja gluposti, kad kažem zemlja mislim na sve ove zemlje koje su nastale raspadom SFRJ. Više ništa nije čudno. Samo je pitanje koliko će ljudi da pristaju na takve idiotarije i dokle više”, kaže Sergej Trifunović.
Bebe, studenti, penzioneri, muzičari, glumci - svi su punih mjesec dana željeli da se političari uozbilje i počnu raditi. No, od njihove ozbiljnosti tada, a ni poslije, nije bilo ništa. 30 dana nisu dolazili na posao, a i kada su došli, umjesto usvajanja zakona, raspravljali su o svojoj “ugroženosti” tokom blokade parlamenta.
„Stav Denisa Bećirevića, da bez obzira što njegov šef diktira telefonski iz Rige,da se krene sa sjednicom. Denis je znao da mi ne bismo učestvovali u radu sjednice i da bi to bila poruka demonstrantima da u obliku stampeda uđu u ovu zgradu", ustvrdia je tada Dušanka Majkić, poslanica SNSD-a.
Niko se od poslanika nije ni osvrnuo na činjenicu kako je tokom mjesec dana njihovog nerada i protesta građana, beba Belmina, zbog koje je sve i počelo, preminula u Beogradu jer je zakasnila na liječenje. Nekoliko mjeseci kasnije zakon je usvojen. Niko od političara nije podnio ostavku, niti odgovarao za propuste.
Belminina majka prvog dana protesta je poručivala:
„Jedino politika - treba oni da vide kad će, šta će... A ja nemam vremena da čekam. Život mog djeteta je u pitanju.“
I dok su trajali protesti, u zgradi državnih institucija zasijedalo je Vijeće ministara. Da li zbog blokade zgrade ili toga što im je savjest proradila, ministri su usvojili privremenu odluku prema kojoj bi se jedinstveni matični broj izdavao na 180 dana. No, time građani nisu bili zadovoljni:
Kulminacija protesta bila je onog trenutka kada su okupljeni građani u noći sa šestog na sedmi juni blokirali državni parlament u kojem su se nalazili poslanici koji su tog dana održavali sjednicu:
„Ostaćemo na ovom trgu sve dok se ova dva zahtjeva ne ispune. Ostaćemo sve do kraja njihovog mandata ako treba.“
Parlamentarci iz Republike Srpske pokušali su izmanipulisati ovdašnju javnost dajući izjave da se radi o udaru na taj bosanskohercegovački entitet, što je u jednom trenutku rezultiralo slanjem specijalnih jedinica iz RS-a na entitetsku liniju nadomak Sarajeva. Istu retoriku dva dana kasnije nastavio je i Milorad Dodik, predsjednik RS, na vanrednoj sjednici Vlade:
„Završena je jedna, u suštini najmasovnija talačka kriza na prostoru bivše Jugoslavije. Ona je imala za cilj da izvrši političke pritiske. I nije to bilo izražavanje javnog mišljenja, nego koordinirana aktivnost političkih faktora i medija iz Sarajeva", poručio je Dodik.
Istupi bh. političara u kojima se problem pokušao prebaciti na nacionalni kolosjek nije uspio, bila je zajednička ocjena ovdašnje javnosti, a psiholog Ibrahim Prohić o tome kaže:
„Treba registrirati da su podršku protestima i građanima koji protestiraju u Sarajevu dali ljudi iz RS. Počinje polako da se javlja svijest da etnička pripadnost nije dominantna pripadnost ili dominantan faktor u egzistenciji ljudi.“
A da podrške nije manjkalo tokom protesta u Sarajevu, dokazuju i protesti istim povodom održani u Banjoj Luci, Zenici i Tuzli:
Siti praznih obećanja
I dok su u Sarajevu trajali protesti za JMBG, u Banjoj Luci su na ulice izašli nezadovoljni studenti. Povod je bila izgradnja četvrtog paviljona u studentskom centru:
„Dugi niz godina dobijali smo prazna obećanja. Mi studenti to zovemo, kad idemo na sastanke u veliku i visoku zgradu, kupanjem. Sa studentskim protestima ne stajemo dok god bageri ne uđu u naš kampus.“
Sarajevski i banjalučki protesti, osim što su okupili mlade ljude, „na prvu“ nisu imali zajedničku temu niti ikonografiju, ali, praktično, su imali istu pobudu - katastrofalno ekonomsko-socijalno stanje u Bosni i Hercegovini.
„Ta svijest o manipulaciji javlja se prvo kod mladih ljudi koji su, bez obzira kako su odgajani prethodnih 20 godina, od etničkog mnogo više operirani no što su operirani građani moje životne dobi“, konstatuje profesor mostarskog sveučilišta Slavo Kukić.
„Ta apatija, kojoj smo svi čudili, kod bh. građana nije uopšte neuobičajena za društva koja nemaju demokratske tradicije. Ja mislim da je došlo do buđenja građanske svijesti, ili da je to početak“, ocjenjuje Žarko Papić, direktor Inicijative za bolju i humaniju inkluziju.
Nikada od završetka rata kao polovinom 2013., građani Bosne i Hercegovine nisu bili jedinstveniji da nešto promijene. To su prepoznali i bh. susjedi, tačnije umjetnici iz Srbije.
Glumci Sergej Trifunović, Nikola Kojo, Branislav Lečić, frontmen grupe “Električni orgazam” Srđan Gojković Gile i drugi, su poslali svoju poruku solidarnosti.
“Mi smo jedna takva zemlja gluposti, kad kažem zemlja mislim na sve ove zemlje koje su nastale raspadom SFRJ. Više ništa nije čudno. Samo je pitanje koliko će ljudi da pristaju na takve idiotarije i dokle više”, kaže Sergej Trifunović.
Bebe, studenti, penzioneri, muzičari, glumci - svi su punih mjesec dana željeli da se političari uozbilje i počnu raditi. No, od njihove ozbiljnosti tada, a ni poslije, nije bilo ništa. 30 dana nisu dolazili na posao, a i kada su došli, umjesto usvajanja zakona, raspravljali su o svojoj “ugroženosti” tokom blokade parlamenta.
„Stav Denisa Bećirevića, da bez obzira što njegov šef diktira telefonski iz Rige,da se krene sa sjednicom. Denis je znao da mi ne bismo učestvovali u radu sjednice i da bi to bila poruka demonstrantima da u obliku stampeda uđu u ovu zgradu", ustvrdia je tada Dušanka Majkić, poslanica SNSD-a.
Niko se od poslanika nije ni osvrnuo na činjenicu kako je tokom mjesec dana njihovog nerada i protesta građana, beba Belmina, zbog koje je sve i počelo, preminula u Beogradu jer je zakasnila na liječenje. Nekoliko mjeseci kasnije zakon je usvojen. Niko od političara nije podnio ostavku, niti odgovarao za propuste.
