"Važnost mjesta" naziv je međunarodne konferencije koja je u okviru Bijenala urbane i arhitektonske restauracije održane u Sarajevu. Na konferenciji je učestvovalo 250 arhitekata iz više od 20 zemalja svijeta, uz 15 gostujućih predavača, između ostalih i visokih predstavnika UNESCO-a. Afirmacija kulturnog naslijeđa i njegova zastupljenost u svakodnevnom životu predstavlja značajan proces u očuvanju nacionalnog identiteta društva u cjelini, poručeno je na konferenciji.
Međunarodna konferencija na temu Važnost mjesta nije bez razloga otvorena upravo u Sarajevu, kao središtu države koja je bila izložena sistematskom razaranju svega što predstavlja prepoznatljivost, zavičaj i sakralnu mapu.
Takvo razaranje dovelo je u pitanje opstanak identita i život cijele jedne zajednice, ali i trajno uništenje historijskog i urbanog krajolika.
„Mi možemo raditi razne projekte, restauraciju itd. Međutim, na kraju uvijek dolazimo do mjesta. I mjesto je uvijek središte svih tih aktivnosti“, kazao je Francesco Bandarin, pomoćnik za kulturu generalnog direktora UNESCO-a.
Jedno od najznačajnijih bolesti savremenog svijeta su nostalgija i osjećaj nepripadanja određenom prostoru koji je prouzrokovan različitim vrstama degradacije historijskih urbanih krajolika.
Svjetska intelektualna zajednica koja se bavi zaštitom kulturnog naslijeđa posljednjih godinu angažirana je upravo na pitanjima očuvanja historijskog urbanog krajolika kako bi se pružila neophodna prepoznatljivost zavičaju i mjestu pripadanja ljudima koji sve više boluju od nostalgije i u svom rodnom mjestu.
U BiH to nije nimalo lak posao, posebno ako ne postoji podrška aktuelnih politika, kaže Amra Hadžimuhamedović, predsjednica Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika BiH.
„Ogromna je ta energija ljudi, građana BiH koja je usmjerena na očuvanje kulturnog pamćenja. S druge strane, ne postoji organiziran državni sustav koji mogućava da ta energija bude usmjerena, da znanje koje postoji u bh. društvu bude iskorišteno za očuvanje kulturnog pamćenja. I to je ono što zabrinjava. Ja mogu jasno zaključiti da postoji sustav uništavanja kulturnog pamćenja“, rekla je Hadžimuhamedović.
Profesor na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, Amir Pašić jedan je od autora nominacijskog dokumenta Starog mosta u Mostaru za UNESCO-ovu listu zastićenih spomenika kuluture.
Bandarin: Naslijeđe nije prošlost već budućnost
Šest godina nakon što je Mostar dobio ovo značajno priznanje, nijedna od obaveza koju je država preuzela, poput zasebnog fonda za finansiranje zaštite i rekonstrukcije starog dijela grada, nije ispunjena. Most je obnovljen, ali ne i važnost mjesta koje spaja.
Stari most u Mostaru, foto: Midhat Poturović
„Politika uopšte ne prati - da nema nejsnoća. Politika ne gleda iz tog ugla. Politika gleda da zaštiti svoje interese. Evo imamo primjer Mostara - Višegrad je vrlo mali projekat, ali u Mostaru su vrlo slabe aktivnosti na nastavljanju realizacije onoga što je početo tokom 10 godine. I posebno je osjetljivo jer rat koji je bio od 1992. do 1995. je pokušao da uništi, ustvari, kontinuitet življenja na ovom prostoru.“
U najvećem broju konflikta današnjice kulturno-historijsko naslijeđe biva osobito pogođeno s obzirom na snažne etničke elemente koji su pozadina tih sukoba.
Aladža džamija u Foči, Samostan Plehan, Saborna crkva u Mostaru, Vijećnica u Sarajevu i mnogi drugi objekti i građevine - bez njihove obnove nemoguće je obnoviti identitet zajednice kojoj smo pripadali, upozorava Pašić.
„Stalno djelovanje posebno arhitektonskog naslijeđa je jako važno zato što svaki čovjek vidi zgrade koje nas okružuju. Znači najvažnije je imati neke stvari koje simboliziraju.“
Ljudi moraju razumijeti da naslijeđe nije prošlost već budućnost, slaže se i Francesco Bandarin iz UNESCO-a. Godinama na čelu međunarodne organizacije za zaštitu kulturnog naslijeđa dodaje kako se stvari na prostoru bivše Jugoslavije počinju mijenjati.
Tome u prilog svjedoči i zajednička nominacija nekropole stećaka BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore koja nas podsjeća na važnost mjesta i kulturno naslijeđe koje pripada svima nama, ili kako zaključuje Bandarin.
„Jako je važno da se radi zajedno, jer iako su sada to različite zemlje, to je, ustvari, jedna civilizacija i mora se raditi. U svakom slučaju UNESCO podržava ove projekte i mi ih zovemo naslijeđe i dijalog. Jer, ustvari, ljudi moraju nešto razumjeti: naslijeđe nije prošlost, naslijeđe je budućnost“, poručio je Bandarin.
Međunarodna konferencija na temu Važnost mjesta nije bez razloga otvorena upravo u Sarajevu, kao središtu države koja je bila izložena sistematskom razaranju svega što predstavlja prepoznatljivost, zavičaj i sakralnu mapu.
Takvo razaranje dovelo je u pitanje opstanak identita i život cijele jedne zajednice, ali i trajno uništenje historijskog i urbanog krajolika.
„Mi možemo raditi razne projekte, restauraciju itd. Međutim, na kraju uvijek dolazimo do mjesta. I mjesto je uvijek središte svih tih aktivnosti“, kazao je Francesco Bandarin, pomoćnik za kulturu generalnog direktora UNESCO-a.
Jedno od najznačajnijih bolesti savremenog svijeta su nostalgija i osjećaj nepripadanja određenom prostoru koji je prouzrokovan različitim vrstama degradacije historijskih urbanih krajolika.
Hadžimuhamedović: Ne postoji organiziran državni sustav koji mogućava da energija bude usmjerena, da znanje koje postoji u bh. društvu bude iskorišteno za očuvanje kulturnog pamćenja. I to je ono što zabrinjava.
Svjetska intelektualna zajednica koja se bavi zaštitom kulturnog naslijeđa posljednjih godinu angažirana je upravo na pitanjima očuvanja historijskog urbanog krajolika kako bi se pružila neophodna prepoznatljivost zavičaju i mjestu pripadanja ljudima koji sve više boluju od nostalgije i u svom rodnom mjestu.
U BiH to nije nimalo lak posao, posebno ako ne postoji podrška aktuelnih politika, kaže Amra Hadžimuhamedović, predsjednica Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika BiH.
„Ogromna je ta energija ljudi, građana BiH koja je usmjerena na očuvanje kulturnog pamćenja. S druge strane, ne postoji organiziran državni sustav koji mogućava da ta energija bude usmjerena, da znanje koje postoji u bh. društvu bude iskorišteno za očuvanje kulturnog pamćenja. I to je ono što zabrinjava. Ja mogu jasno zaključiti da postoji sustav uništavanja kulturnog pamćenja“, rekla je Hadžimuhamedović.
Profesor na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, Amir Pašić jedan je od autora nominacijskog dokumenta Starog mosta u Mostaru za UNESCO-ovu listu zastićenih spomenika kuluture.
Bandarin: Naslijeđe nije prošlost već budućnost
Šest godina nakon što je Mostar dobio ovo značajno priznanje, nijedna od obaveza koju je država preuzela, poput zasebnog fonda za finansiranje zaštite i rekonstrukcije starog dijela grada, nije ispunjena. Most je obnovljen, ali ne i važnost mjesta koje spaja.
„Politika uopšte ne prati - da nema nejsnoća. Politika ne gleda iz tog ugla. Politika gleda da zaštiti svoje interese. Evo imamo primjer Mostara - Višegrad je vrlo mali projekat, ali u Mostaru su vrlo slabe aktivnosti na nastavljanju realizacije onoga što je početo tokom 10 godine. I posebno je osjetljivo jer rat koji je bio od 1992. do 1995. je pokušao da uništi, ustvari, kontinuitet življenja na ovom prostoru.“
U najvećem broju konflikta današnjice kulturno-historijsko naslijeđe biva osobito pogođeno s obzirom na snažne etničke elemente koji su pozadina tih sukoba.
Aladža džamija u Foči, Samostan Plehan, Saborna crkva u Mostaru, Vijećnica u Sarajevu i mnogi drugi objekti i građevine - bez njihove obnove nemoguće je obnoviti identitet zajednice kojoj smo pripadali, upozorava Pašić.
„Stalno djelovanje posebno arhitektonskog naslijeđa je jako važno zato što svaki čovjek vidi zgrade koje nas okružuju. Znači najvažnije je imati neke stvari koje simboliziraju.“
Ljudi moraju razumijeti da naslijeđe nije prošlost već budućnost, slaže se i Francesco Bandarin iz UNESCO-a. Godinama na čelu međunarodne organizacije za zaštitu kulturnog naslijeđa dodaje kako se stvari na prostoru bivše Jugoslavije počinju mijenjati.
Tome u prilog svjedoči i zajednička nominacija nekropole stećaka BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore koja nas podsjeća na važnost mjesta i kulturno naslijeđe koje pripada svima nama, ili kako zaključuje Bandarin.
„Jako je važno da se radi zajedno, jer iako su sada to različite zemlje, to je, ustvari, jedna civilizacija i mora se raditi. U svakom slučaju UNESCO podržava ove projekte i mi ih zovemo naslijeđe i dijalog. Jer, ustvari, ljudi moraju nešto razumjeti: naslijeđe nije prošlost, naslijeđe je budućnost“, poručio je Bandarin.
