Otpuštene radnice nekadašnje tekstilne tvornice 'Kamensko' sve uspješnije razvijaju vlastiti krojački program i na doniranim šivaćim strojevima zapošljavaju socijalno najugroženije kolegice. Jedan takav, stroj 'rupičarku' osobno im je u četvrtak uručio i hrvatski predsjednik Ivo Josipović.
"Evo, našim sam damama poklonio tzv. mašinu rupičarku koja im je potrebna da bi mogle, u svom tehnološkom lancu, kreirat svoje proizvode i tako zarađivat za život", kazao je predsjednik Ivo Josipović okupljenim novinarima u malom prostoru Udruge Kamensko.
"Ma, to je nama sad veliki napredak", ističe jedna od krojačica, Verica Majhen. "Dosad nam je ručno trebalo sat vremena, a sad ćemo rupice za cijelu košulju napraviti za 5 minuta!“
Priča o radnicama Kamenskog čija je tvornica upropaštena zbog tajkunskih malverzacija i vrijednih nekretnina, osobito zemljišta u središtu Zagreba, priča je o radničkom prkosu, snazi, ponosu, solidarnosti, suzama, štrajku glađu, ali i nemoći pred lopovskom privatizacijom i malverzacijama moćnih (spominje se ime Kutle, EPH) uglavnom cijeli slučaj je na sudu, tvornica više ne radi, a oko 500 radnica je 2010-te završilo na cesti. Nekoliko njih, sjeća se Štefica Relić nastavile su se okupljati u parku i smišljati kako preživjeti.
„Sjedile bi i dogovarale na otvorenom, a kad bi počela padati kiša nismo imale ni za kavu, da odemo u neki kafić. Znale smo zbrajat kunu po kunu, barem za jednu kavu, al neki put ni to nismo imale“, priča bivša radnica Kamenskog, Kuće europske mode, kako su je s ponosom zvali, a suze joj, i danas nakon 3 godine, kad o tome govori, samo krenu niz lice.
Prije dvije godine osnovale su Udrugu Kamensko, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, izišao im je u susret i ustupio mali gradski prostor, ukupno 30-tak kvadrata i s dvije-tri poklonjene stare šivaće mašine otvorile su radionicu za krojačke popravke. Ni konca nisu imale, kaže predsjednica Udruge Đurđa Grozaj.
„Jednostavno smo bile na rubu gladi, doslovce na rubu gladi, ali nas je nosio taj prkos i inat, želja da nešto moraš promijeniti, jer si cijeli život bio pošten i pošteno radio i ne možeš sad samo ti plaćati 'ceh'. Ne možeš podnijeti da ti, u tim godinama, netko pogne glavu, ne možeš se pomiriti da si bezvrijedan što ti daju do znanja i žele od tebe napraviti prosjaka“, priča Grozaj.
Institucije kojima su se obraćale, nastavlja Grozaj, "tražile su da napišemo projekt, a mi smo samo krojačice, znamo šivati, ali ne znamo pisati projekte", ali morale su naučiti.
„Pisala sam svima, noći i noći sam izgubila pišući, od Agrokora do Plive, Coca Cole, svima najjačima u Hrvatskoj za koje sam misla da bi mogli pomoći. A oni su mi svi ljubazno i pismeno odgovorili da 'finaciraju samo projekte zdravog života'! Koje li ironije, pa čovjek prvo mora preživjeti da bi mogao zdravo živjeti! A mi nismo tražili prostor za plesanje folklora, tražili smo prostor za golo, golo preživljavanje.“
Fale prostor i mašine
Njihov 'program golog preživljavanja', na kraju je ipak prošao, u početku, najprije kod dobrih ljudi koji su im donirali materijale, mašine, konac, likovni umjetnici slike koje su onda prodavale, dizajneri svoje kreacije i zahvaljujući njima Udruga je opstala. Nakon dvije godine, zahvaljujući programu Zavoda za zapošljavanje zaposlili su 4 radnice, socijalno najugroženije i starije od 50 godina koje na tržištu rada nemaju nikakvu šansu, druge 4 volontiraju.
„Mi smo same sebe iznenadile", kaže Štefica Relić, "otkuda smo krenule (s klupe u parku) i dokle smo stigle, a maštamo i dalje! Zbog toga smo jako sretne, svaki dan vidimo napredak, posla ima za još 20 žena. Ali,evo, sad nam je i ovaj prostor premali, nemamo dovoljno mašina, svaka mašina koja nam dođe da nam netko pokloni odmah zovemo jednu od naših radnica da dođe, a došlo bi njih puno i puno bi se njih uključilo, ali nemaju gdje raditi, nema mašina dovoljno, a da imamo neku veću halu ili prostor mi bi sigurno mogle zaposliti 20-30 žena. I sad mnoge volontiraju, nadaju se čim koja nova mašina dođe da će i one uspjet ući u taj program samozapošljavanja, da si barem nešto zarade, da nisu na cesti bez primanja, da ne kopaju po kontejnerima, da nam barem prvoga nešto kapne na račun.“
Pokrenule su i niz kreativnih radionica, od oslikavanja platna do suvenira i nakita, a građanima su, kaže voditeljica radionice Lidija Dugajić, najzanimljiviji tečajevi šivanja i krojenja.
„Interes je jako velik i puni smo za cijelu godinu, a ljudi se i dalje upisuju i prijavljuju. Cijene su prikladne ,a trajanje tečaja desetak sati duže nego kod drugih, 1500 kuna je za zaposlene (oko 200 EUR) za studente i penzionere je u pola cijene, a za nezaposlene besplatno“, kaže Dugajić.
„Osim što popravljamo i prekrajamo odjeću, šivamo i nove stvari, šivamo po mjeri, bilo nam je ljetos i nekoliko maturantica i bile su jako zadovoljne. Dolaze nam i mladi dizajneri na vrata i žele surađivati sa nama. Da imamo mogućnosti i prostora svašta bi radile,stvarno'," pričaju nekadašnje vrhunske krojačice Kamenskog.
Polovnu mašinu rupičarku koju im je poklonio predsjednik države odmah su po njemu nazvale 'Josipovićka', a zahvalne su i dekanici Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sandri Bischof koja obećava još posla:
„Da, razgovarala sam s kolegama i mogli bi, npr. Udruzi Kamensko dati da šivaju akademske kape, za sve naše studente, bilo da je riječ o stručnom, diplomskom, prediplomskom, pa čak i poslijediplomskim studijima. To su oni naši doktoranti koji imaju lijepe promocije u Hrvatskom narodnom kazalištu, pa zašto se ne bi negdje istaklo da su to kape koje su šivane upravo u Udruzi Kamensko“.
"Evo, našim sam damama poklonio tzv. mašinu rupičarku koja im je potrebna da bi mogle, u svom tehnološkom lancu, kreirat svoje proizvode i tako zarađivat za život", kazao je predsjednik Ivo Josipović okupljenim novinarima u malom prostoru Udruge Kamensko.
"Ma, to je nama sad veliki napredak", ističe jedna od krojačica, Verica Majhen. "Dosad nam je ručno trebalo sat vremena, a sad ćemo rupice za cijelu košulju napraviti za 5 minuta!“
Priča o radnicama Kamenskog čija je tvornica upropaštena zbog tajkunskih malverzacija i vrijednih nekretnina, osobito zemljišta u središtu Zagreba, priča je o radničkom prkosu, snazi, ponosu, solidarnosti, suzama, štrajku glađu, ali i nemoći pred lopovskom privatizacijom i malverzacijama moćnih (spominje se ime Kutle, EPH) uglavnom cijeli slučaj je na sudu, tvornica više ne radi, a oko 500 radnica je 2010-te završilo na cesti. Nekoliko njih, sjeća se Štefica Relić nastavile su se okupljati u parku i smišljati kako preživjeti.
„Sjedile bi i dogovarale na otvorenom, a kad bi počela padati kiša nismo imale ni za kavu, da odemo u neki kafić. Znale smo zbrajat kunu po kunu, barem za jednu kavu, al neki put ni to nismo imale“, priča bivša radnica Kamenskog, Kuće europske mode, kako su je s ponosom zvali, a suze joj, i danas nakon 3 godine, kad o tome govori, samo krenu niz lice.
Prije dvije godine osnovale su Udrugu Kamensko, gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, izišao im je u susret i ustupio mali gradski prostor, ukupno 30-tak kvadrata i s dvije-tri poklonjene stare šivaće mašine otvorile su radionicu za krojačke popravke. Ni konca nisu imale, kaže predsjednica Udruge Đurđa Grozaj.
„Jednostavno smo bile na rubu gladi, doslovce na rubu gladi, ali nas je nosio taj prkos i inat, želja da nešto moraš promijeniti, jer si cijeli život bio pošten i pošteno radio i ne možeš sad samo ti plaćati 'ceh'. Ne možeš podnijeti da ti, u tim godinama, netko pogne glavu, ne možeš se pomiriti da si bezvrijedan što ti daju do znanja i žele od tebe napraviti prosjaka“, priča Grozaj.
Institucije kojima su se obraćale, nastavlja Grozaj, "tražile su da napišemo projekt, a mi smo samo krojačice, znamo šivati, ali ne znamo pisati projekte", ali morale su naučiti.
„Pisala sam svima, noći i noći sam izgubila pišući, od Agrokora do Plive, Coca Cole, svima najjačima u Hrvatskoj za koje sam misla da bi mogli pomoći. A oni su mi svi ljubazno i pismeno odgovorili da 'finaciraju samo projekte zdravog života'! Koje li ironije, pa čovjek prvo mora preživjeti da bi mogao zdravo živjeti! A mi nismo tražili prostor za plesanje folklora, tražili smo prostor za golo, golo preživljavanje.“
Fale prostor i mašine
Njihov 'program golog preživljavanja', na kraju je ipak prošao, u početku, najprije kod dobrih ljudi koji su im donirali materijale, mašine, konac, likovni umjetnici slike koje su onda prodavale, dizajneri svoje kreacije i zahvaljujući njima Udruga je opstala. Nakon dvije godine, zahvaljujući programu Zavoda za zapošljavanje zaposlili su 4 radnice, socijalno najugroženije i starije od 50 godina koje na tržištu rada nemaju nikakvu šansu, druge 4 volontiraju.
„Mi smo same sebe iznenadile", kaže Štefica Relić, "otkuda smo krenule (s klupe u parku) i dokle smo stigle, a maštamo i dalje! Zbog toga smo jako sretne, svaki dan vidimo napredak, posla ima za još 20 žena. Ali,evo, sad nam je i ovaj prostor premali, nemamo dovoljno mašina, svaka mašina koja nam dođe da nam netko pokloni odmah zovemo jednu od naših radnica da dođe, a došlo bi njih puno i puno bi se njih uključilo, ali nemaju gdje raditi, nema mašina dovoljno, a da imamo neku veću halu ili prostor mi bi sigurno mogle zaposliti 20-30 žena. I sad mnoge volontiraju, nadaju se čim koja nova mašina dođe da će i one uspjet ući u taj program samozapošljavanja, da si barem nešto zarade, da nisu na cesti bez primanja, da ne kopaju po kontejnerima, da nam barem prvoga nešto kapne na račun.“
Pokrenule su i niz kreativnih radionica, od oslikavanja platna do suvenira i nakita, a građanima su, kaže voditeljica radionice Lidija Dugajić, najzanimljiviji tečajevi šivanja i krojenja.
„Interes je jako velik i puni smo za cijelu godinu, a ljudi se i dalje upisuju i prijavljuju. Cijene su prikladne ,a trajanje tečaja desetak sati duže nego kod drugih, 1500 kuna je za zaposlene (oko 200 EUR) za studente i penzionere je u pola cijene, a za nezaposlene besplatno“, kaže Dugajić.
„Osim što popravljamo i prekrajamo odjeću, šivamo i nove stvari, šivamo po mjeri, bilo nam je ljetos i nekoliko maturantica i bile su jako zadovoljne. Dolaze nam i mladi dizajneri na vrata i žele surađivati sa nama. Da imamo mogućnosti i prostora svašta bi radile,stvarno'," pričaju nekadašnje vrhunske krojačice Kamenskog.
Polovnu mašinu rupičarku koju im je poklonio predsjednik države odmah su po njemu nazvale 'Josipovićka', a zahvalne su i dekanici Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sandri Bischof koja obećava još posla:
„Da, razgovarala sam s kolegama i mogli bi, npr. Udruzi Kamensko dati da šivaju akademske kape, za sve naše studente, bilo da je riječ o stručnom, diplomskom, prediplomskom, pa čak i poslijediplomskim studijima. To su oni naši doktoranti koji imaju lijepe promocije u Hrvatskom narodnom kazalištu, pa zašto se ne bi negdje istaklo da su to kape koje su šivane upravo u Udruzi Kamensko“.
