Došli su u BiH kao novinari, studenti, predstavnici međunarodnih organizacija. Neki od njih odlučili su tu i ostati.
Stranci, po vlastitom priznanju Bosanci, poručuju kako je ljubav prema zemlji zapisana u srcu, ne u dokumentima.
Arheolog, istoričar umjetnosti, pjesnik, muzičar, bivši novinar iranske televizije i nesuđeni ljekar - Parviz Mohammadi još kao veoma mlad sanjao je o mjestu gdje ima duhovnosti.
Našao ga je Bosni, koju je upoznao prije rata na studiju orijentalistike. U Sarajevo se vratio 2000. kao porodični čovjek i direktor galerije. Ovdje se, kaže, ponovno rodio.
Mohammadi: Sarajevo je isto kao perzijski tepih, svakome hoće da pruži radosti.
"Sarajevo kao Sarajevo je jedan multinacionalni, mutireligijski grad. Dodir istoka i zapada. Ima u sebi dušu. To ne govorim ja, većina stranaca, iz bilo kojih zemalja da dolaze ovdje, to osjećaju. Ja sam i prije rata, uz studije ovdje, imao jedan mali dućan. Mislio sam kroz umjetnost da pružim to ljudima kao tepih, perzijski tepih u koji je utkan hiljadugodišnja ljubav, želja. Ne pita ko si šta si. Ti gledaš, u njemu uživaš. On tebi pruža radosti. Sarajevo, koje je isto kao perzijski tepih, svakome hoće da pruži radosti", kaže on.
Bosance i Hercegovce prije rata, Parviz je doživljavao kao jedan veseo narod koji voli pjesmu i komšijska okupljanja:
"Možda jedan od razloga, što sam ja isto prije rata osjetio, to je to oproštavanje, merhamet koji ima. Ja sam ovdje živio kod ljudi koji su bili pravoslavci, ili miješanog braka Hrvat, musliman, ili čisto musliman. Kad je bio Bajram dolazili su su komšije Ratko, Slavica, s kojima i dan-danas imamo kontakt", kaže Parviz.
Zaljububljena u Sarajevo
Poput Parviza, i Davor Marko zvanično je stranac u BiH iako je stanovnik Sarajeva već osam godina.
Rođen u Osijeku, odrastao u Subotici, magistrirao u Bolonji, bh. identitet je, kaže, odavno dio njega. Zaposlen u Centru za interdisciplinarne studije, mladim generacijama na svojim predavanjima poručuje - ovo jeste zemlja mogućnosti.
"Iako mnogi pričaju za Sarajevo da to nije onaj isti grad koji je bio pre rata, nažalost, i da se dosta stvari promenilo, i da ono što se najviše promenilo u Sarajevu su ljudi, i dalje je ostala ona podela koja je vrlo karakteristična za Sarajevo, koja nije na one koji su domicilni i koji su došljaci, nego na one koji su raja i koji su papci, tako da bilo ko ko dođe sa strane može vrlo lako da se uklopi u ovu dobru priču, među ove dobre ljude koji se zovu raja. Meni često dolaze ljudi, moje kolege, po prvi put dolaze u Sarajevo, pa mi se jave jer znaju da sam ja ovdje, onako sa nekom bojazni me pitaju: ’Pa kako je tebi tamo? Pa u kom Srajaveu živiš?’ Rekoh: ’Samo jedno Sarajevo, nema više Sarajeva. To nije podeljeno Sarajevo.’ Ja ih tako provedem kroz grad, pa ih povedem na čaršiju da probaju, naravno, ćevape, da popiju sarajevsku pivu, da se malao prošetaju. Verujte mi, to ih kupi za pola sata. Zaista ne treba puno da se čovek zaljubi u ovaj grad", kaže Marko.
Već godinama je organizator Kids festivala koji okuplja i do 40.000 mališana iz svih krajeva BiH. Kaže, ovdje imam ono nešto.
"U Sarajevu čovjek može svašta uraditi i svašta pomisliti i učiniti. Ja mislim da ovdje ima čak više sloboda da nešto ludo kao Kids festival krene. Ja ne znam da li bih to mogla raditi u Parizu ili Njemačkoj – pojma nemam, nisam probala, ali pretpostavljam ne bih. Ipak kod ljudi ovdje neki otvoreni espri vlada. To je meni zaista super. Neke stvari mene nerviraju - ne volim kad ljudi psuju svojui državu, ja sam na to alergična. Ti si član ove države, nemoj psovati državu, napravi nešto bolje. Učini ti nešto da bude bolje. Nemoj psovati", kaže Prahl.
Pomalo alergični na pitanje o svom porijeklu, podvlače da se ljubav prema zemlji prije svega nosi u srcu - i broji pozitivnim djelima.
