“Djetinjstvo u ratu” naziv je projekta pokrenutog početkom juna 2010., kojim se želi prikupiti što više sjećanja djece Sarajeva na ratne dane u opkoljenom gradu. Projekat se temelji na istoimenoj web stranici, putem koje su pozvani svi koji su proveli djetinjstvo u Sarajevu da se jave i pošalju svoje uspomene.
Odziv je izvan očekivanja, tako da će materijal sa internet stranice biti iskorišten za knjigu koja će govoriti o odrastanju u gradu pod opsadom, na koji je palo 450.00 granata.
Kako kaže idejni tvorac projekta Jasminko Halilović, knjiga je posvećena njegovoj drugarici Mireli Pločić, koja je ubijena tokom dječije igre, ali i svim ubijenim dječacima i djevojčicama.
Jasminko Halilović, autor projekta, imao je četiri godine kada je shvatio šta znači rat. Godinama poslije nosio je ideju da djeca koja su odrastala u opkoljenom gradu napišu svoja sjećanja - 1.601 uspomena za mališane koji nisu imali šansu da odrastu:
Jasminko Halilović Foto: Haris Čalkić
„1.601 upis djece koja su preživjela posvećeno 1.601 djetetu ubijenom tokom opsade Sarajeva. Mi skupljamo po jednu rečenicu, neki detalj iz njihovog sjećanja kako bismo uspjeli napraviti kolektivnu riznicu sjećanja djece iz Sarajeva i kako bi ti detalji zajedno pričali tu jednu priču o kompleksnosti odrastanja u ratnom peridou“, kaže Halilović.
Za manje od dva mjeseca javilo se više od 1.200 ljudi.
„Ima ih iz 30 država svijeta, što pokazuje i koliko je ovaj rat rasuo te generacije po svijetu. Još jedna od zanimljivosti tih javljanja i upisa jeste da oni nisu nužno tužni, čak većinom nisu tužni. Često se ta sjećanja vezuju za neke sretne trenutke, trenutke nostalgije, ponosa, prijateljstva, druženja itd“, kaže autor projekta.
Otkud mu žvaka?
Alma Telibećirević, avgust 2010Nekadašnja djeca grada, koji je pod opsadom bio 1.425 dana, podržavaju ideju Jasminka Halilovića i udruženja “Urban”. Među njima su Mela Softić, marketing menadžer, i Alma Telibećirević, umjetnica, koje su i danas u svom gradu.
„Ja sam potrčala doslovno da napišem nešto čim sam saznala da za taj projekat. Mene oduševljava sama ideja projekat. Imala sam i sama sličnu ideju, ali ja se nikad, za razliku od Jasminka, nisam usudila da je provedem u djelo i zato me oduševilo to što on to vuče da dovede do kraja“, kaže Mela.
„Jeste činjenica da je jako puno godina prošlo od rata, ali se rat iskorištava i zloupotrebljava za raznorazne političke priče, a niko ga ne gleda iz perspektive ljudi koji su to bili i kojima je to iskustveni dio života. Lično sam imala 14 godina 1992. godine kada je počeo rat i apsolutno mislim da sam imala djetinjstvo koje je potpuno drugačije od druge djece u svijetu. Ja lično imam jako lijepih i dragih uspomena, iako to zvuči apsurdno, u ratu i naučilo me jako puno toga“, kaže Alma.
Mela Softić, avgust 2010„Kad je rat počeo ja sam imala nepunih osam godina. Napisala sam - moje sjećanje je, zapravo, skupljanje gelera umjesto skupljanja sličica koje djeca koja žive u normalnom dobu skupljaju, i razmjenjivanje gelera, takmičenja ko ima ljepši, bolji“, sjeća se Mela.
„Ja sam čak dva puta ostavila uspomenu, pošto nisam bila sigurna da li stranica radi. To su dvije različite uspomene. Prva je bila da se sjećam da je dječak iz komšiluka svaki dan žvakao žvaku i nama je to bilo kao danas kad neko kaže: ’Otac mu kupio jaguar’ - kao otkud njegovom ocu pare da mu svaki dan kupi ili nabavi novu žvaku? A druga je uspomena koje se sjećam - s obzirom da je rat trajao nekoliko godina, za moj 18. rođendan, koji je svima užasno bitan u životu, nismo imali ni struje, ni vode. Moj brat je uz pomoć bicikla napunio akumulator kako bi mogao imati muziku. To je bio njegov poklon za moj rođendan“, prisjeća se Alma.
Gotovo sva nekadašnja sarajevska djeca, koja su na ineternet stranicu “Djetinjstvo u ratu” poslala svoja sjećanja, ne prihvataju da je njihovo djetinjstvo izgubljeno.
„Možda je izgubljeno u smislu klackalica, parkova i tako toga. Bar sam ja nadoknadila to, sa 15, 16 godina sam išla na klacklaicu. Ali ne, u suštini nije izgubljeno - mislim da me rat naučio mnogo toga u životu. Ne znam, nisam probala djetinjstvo bez rata. Taj rat je donio nama djeci veću bliskost, veću povezanost. Donio nam je da smo malo ranije odrasli, ali smo naučili koliko je potrebno nekad pomagati drugima i koliko je potrebno nekad se osloniti na tuđu pomoć“, kaže Mela Softić.
Kad umjesto hljeba jedeš ništa..
Jasminko Halilović potvrđuje da je o ratnom Sarajevu napisano mnogo knjiga, ali da dječije uspomene, ipak, nose najsnažniju poruku.
„Da je ta generacija danas spremna da progovori napokon o svom iskustvu, da je spremna da progovori o njemu iz jednog ugla koji će, mislim, iznenaditi sve čitaoce, koji uopšte nije ugao žrtve, koji nije pozicija nekoga ko mrzi, koji nije pozicija nekoga ko poziva na osvetu, na mržnju, već pozicija nekoga ko poziva na mir. Dakle, svi ti upisi zajedno, zbirno, vidjećete, slaće jednu poruku mira, kao i cijela knjiga, kao i poruku da djeca Sarajeva svojim iskustvom samo žele ukazati na to da takvo iskustvo ne treba nijednom djetetu“, kaže Halilović.
Spomenik sa imenima djece ubijene tokom opsade Sarajeva, maj 2010, Foto. Midhat Poturović Za sve koji se žele uključiti u projekat evo dodatnih informacija:
„Projekt se bazira na web stranici: www.djetinjstvouratu.com; na toj interent stranici nalazi se moj poziv ljudima da se upišu i kratka forma u koju oni upisuju ime i prezime, nadimak, godište rođenja i svoj odgovor na pitanje šta za njih predstavlja djetinjstvo u ratu. Jedino što mi od ljudi tražimo jeste da odgovor bude iskren. Mi ćemo ga potpisati samo nadimkom, dakle ime i prezime i e-mail će ostati u našoj arhivi kako bismo ih mogli kontaktirati da dobiju besplatan primjerak knjige jednog dana. Potpisaćemo njihovu rečenicu nadimkom i godinom rođenja. I pozivam ih da razmisle o tome da upišu neki detalj svoga sjećenja koji je, možda, različit od svega što smo do sada dobili.“
A nekadašnja djeca Sarajeva pišu uspomene, teško se odlučujući šta je za njih najvažnije ratno iskustvo. Evo nekih od njih:
Kada umjesto hljeba jedeš ono ništa, to je djetinjstvo u ratu. (Miki)
Stajanje u redu za humanitarnu... keks sa očima... lanč paket sa MM bombonama i kikiriki puterom. (Lejla)
Brza škola odrastanja u granatiranom, ali ipak najljepšem gradu na svijetu... Borba za opstanak i partiju klikera. (Grk)
Deka makazama prerezana na dvoje, grije, ali samo kad nije hladno. (Dax)
Jaja napravljena od cvjetova tikve... bila su dobra…(Amra)
'92., moj 7.rođendan – supa od riže, riža, pita od riže, šnicle od riže, torta od riže, kokice od riže, sutlija, kafa od riže…(Adna)
Djetinjstvo u ratu za mene je najteža i najljepša stvar u životu, i sada znam da sam upravo tad postala bolji čovjek...(Maja)
Naše igračke bili su repovi granata i geleri, padobrani sa svijetlećih raketa i naravno čahure raznih kalibara….(Ognjen)
Djetinjstvo u ratu neću nikada zaboraviti…čime smo se sve igrali i zabavljali… Želim svoj djeci svijeta da uživaju u djetinjstvu bez rata … (Silva)
Odziv je izvan očekivanja, tako da će materijal sa internet stranice biti iskorišten za knjigu koja će govoriti o odrastanju u gradu pod opsadom, na koji je palo 450.00 granata.
Kako kaže idejni tvorac projekta Jasminko Halilović, knjiga je posvećena njegovoj drugarici Mireli Pločić, koja je ubijena tokom dječije igre, ali i svim ubijenim dječacima i djevojčicama.
Jasminko Halilović, autor projekta, imao je četiri godine kada je shvatio šta znači rat. Godinama poslije nosio je ideju da djeca koja su odrastala u opkoljenom gradu napišu svoja sjećanja - 1.601 uspomena za mališane koji nisu imali šansu da odrastu:
„1.601 upis djece koja su preživjela posvećeno 1.601 djetetu ubijenom tokom opsade Sarajeva. Mi skupljamo po jednu rečenicu, neki detalj iz njihovog sjećanja kako bismo uspjeli napraviti kolektivnu riznicu sjećanja djece iz Sarajeva i kako bi ti detalji zajedno pričali tu jednu priču o kompleksnosti odrastanja u ratnom peridou“, kaže Halilović.
Za manje od dva mjeseca javilo se više od 1.200 ljudi.
„Ima ih iz 30 država svijeta, što pokazuje i koliko je ovaj rat rasuo te generacije po svijetu. Još jedna od zanimljivosti tih javljanja i upisa jeste da oni nisu nužno tužni, čak većinom nisu tužni. Često se ta sjećanja vezuju za neke sretne trenutke, trenutke nostalgije, ponosa, prijateljstva, druženja itd“, kaže autor projekta.
Otkud mu žvaka?
„Ja sam potrčala doslovno da napišem nešto čim sam saznala da za taj projekat. Mene oduševljava sama ideja projekat. Imala sam i sama sličnu ideju, ali ja se nikad, za razliku od Jasminka, nisam usudila da je provedem u djelo i zato me oduševilo to što on to vuče da dovede do kraja“, kaže Mela.
„Jeste činjenica da je jako puno godina prošlo od rata, ali se rat iskorištava i zloupotrebljava za raznorazne političke priče, a niko ga ne gleda iz perspektive ljudi koji su to bili i kojima je to iskustveni dio života. Lično sam imala 14 godina 1992. godine kada je počeo rat i apsolutno mislim da sam imala djetinjstvo koje je potpuno drugačije od druge djece u svijetu. Ja lično imam jako lijepih i dragih uspomena, iako to zvuči apsurdno, u ratu i naučilo me jako puno toga“, kaže Alma.
„Ja sam čak dva puta ostavila uspomenu, pošto nisam bila sigurna da li stranica radi. To su dvije različite uspomene. Prva je bila da se sjećam da je dječak iz komšiluka svaki dan žvakao žvaku i nama je to bilo kao danas kad neko kaže: ’Otac mu kupio jaguar’ - kao otkud njegovom ocu pare da mu svaki dan kupi ili nabavi novu žvaku? A druga je uspomena koje se sjećam - s obzirom da je rat trajao nekoliko godina, za moj 18. rođendan, koji je svima užasno bitan u životu, nismo imali ni struje, ni vode. Moj brat je uz pomoć bicikla napunio akumulator kako bi mogao imati muziku. To je bio njegov poklon za moj rođendan“, prisjeća se Alma.
Gotovo sva nekadašnja sarajevska djeca, koja su na ineternet stranicu “Djetinjstvo u ratu” poslala svoja sjećanja, ne prihvataju da je njihovo djetinjstvo izgubljeno.
„Možda je izgubljeno u smislu klackalica, parkova i tako toga. Bar sam ja nadoknadila to, sa 15, 16 godina sam išla na klacklaicu. Ali ne, u suštini nije izgubljeno - mislim da me rat naučio mnogo toga u životu. Ne znam, nisam probala djetinjstvo bez rata. Taj rat je donio nama djeci veću bliskost, veću povezanost. Donio nam je da smo malo ranije odrasli, ali smo naučili koliko je potrebno nekad pomagati drugima i koliko je potrebno nekad se osloniti na tuđu pomoć“, kaže Mela Softić.
Kad umjesto hljeba jedeš ništa..
Jasminko Halilović potvrđuje da je o ratnom Sarajevu napisano mnogo knjiga, ali da dječije uspomene, ipak, nose najsnažniju poruku.
„Da je ta generacija danas spremna da progovori napokon o svom iskustvu, da je spremna da progovori o njemu iz jednog ugla koji će, mislim, iznenaditi sve čitaoce, koji uopšte nije ugao žrtve, koji nije pozicija nekoga ko mrzi, koji nije pozicija nekoga ko poziva na osvetu, na mržnju, već pozicija nekoga ko poziva na mir. Dakle, svi ti upisi zajedno, zbirno, vidjećete, slaće jednu poruku mira, kao i cijela knjiga, kao i poruku da djeca Sarajeva svojim iskustvom samo žele ukazati na to da takvo iskustvo ne treba nijednom djetetu“, kaže Halilović.
„Projekt se bazira na web stranici: www.djetinjstvouratu.com; na toj interent stranici nalazi se moj poziv ljudima da se upišu i kratka forma u koju oni upisuju ime i prezime, nadimak, godište rođenja i svoj odgovor na pitanje šta za njih predstavlja djetinjstvo u ratu. Jedino što mi od ljudi tražimo jeste da odgovor bude iskren. Mi ćemo ga potpisati samo nadimkom, dakle ime i prezime i e-mail će ostati u našoj arhivi kako bismo ih mogli kontaktirati da dobiju besplatan primjerak knjige jednog dana. Potpisaćemo njihovu rečenicu nadimkom i godinom rođenja. I pozivam ih da razmisle o tome da upišu neki detalj svoga sjećenja koji je, možda, različit od svega što smo do sada dobili.“
A nekadašnja djeca Sarajeva pišu uspomene, teško se odlučujući šta je za njih najvažnije ratno iskustvo. Evo nekih od njih:
Kada umjesto hljeba jedeš ono ništa, to je djetinjstvo u ratu. (Miki)
Stajanje u redu za humanitarnu... keks sa očima... lanč paket sa MM bombonama i kikiriki puterom. (Lejla)
Brza škola odrastanja u granatiranom, ali ipak najljepšem gradu na svijetu... Borba za opstanak i partiju klikera. (Grk)
Deka makazama prerezana na dvoje, grije, ali samo kad nije hladno. (Dax)
Jaja napravljena od cvjetova tikve... bila su dobra…(Amra)
'92., moj 7.rođendan – supa od riže, riža, pita od riže, šnicle od riže, torta od riže, kokice od riže, sutlija, kafa od riže…(Adna)
Djetinjstvo u ratu za mene je najteža i najljepša stvar u životu, i sada znam da sam upravo tad postala bolji čovjek...(Maja)
Naše igračke bili su repovi granata i geleri, padobrani sa svijetlećih raketa i naravno čahure raznih kalibara….(Ognjen)
Djetinjstvo u ratu neću nikada zaboraviti…čime smo se sve igrali i zabavljali… Želim svoj djeci svijeta da uživaju u djetinjstvu bez rata … (Silva)
