U Crnoj Gori se i danas za otresitu, hrabru, uspješnu ženu kaže da je „čovjek žena“, roditelji nerijetko svoju žensku djecu nazivaju sine, a muškarac, kada želi da uvrijedi drugog muškarca, nazove ga ženom ili ženturačom.
Reakcije na izbor nove ministarke rada i socijalnog staranja ponovo su aktuelizovali priču o muško - ženskim stereotipima.
Izbor poslanice DPS Zorice Kovačević za ministarku rada i socijalnog staranja posjetioci crnogorskih portala, korisnici društvenih mreža, ali i predstavnici opozicije su u najvećoj mjeri pozitivno komentarisali, a jedan od najčešćih komentara bio je da je nova ministarka „čovjek žena“, čime su joj na svoj način odali priznanje za dosadašnji veoma pozitivan učinak kao poslanice, ali i upravnice Doma zdravlja u Danilovgradu.
No, zašto se uspješnoj i cijenjenoj ženi u Crnoj Gori priznanje odaje na način što joj se daju muška svojstva i epiteti?
Psihološkinja Aida Perović Ivanović kaže da je u pitanju ipak rodni stereotip koji se u svakodnevnom životu koristi da se ukaže kako je neka žena hrabra, otresita, inteligentna, uporna i časna, jednom riječju - žena za respekt:
„Mi često u jeziku i u našim mislima i stavovima pod riječju – čovjek podrazumijevamo da je to isključivo muškarac, a zapravo se taj termin odnosi i na ženu i na muškarca. U ovom slučaju kada kažemo za ženu da je čovjek žena, želimo da kažemo da je ljudina. Ja mislim da se radi o jednom rodnom stereotipu koji je izrazito loš jer mi dajući toj ženi taj kompliment generalno unižavamo ženski rod jer na takav način ističemo da su samo rijetke među nama vrijedne poštovanja.“
„Čovjek žena“ je najprisutniji idiom ne samo u svakodnevnoj nego vrlo često i u poslovnoj komunikaciji i to je danak istorijskim okolnostima, ratovima, gladi kroz koje je Crna Gora prošla a mijenjaće se protokom vremena i emancipacijom društva, kaže za RSE komunikološkinja Milica Kadić Aković.
„Mislim da će prosto vremenom taj idiom izgubiti na značaju. Kako se bude mijenjalo naše društvo i kako žene sve više budu zauzimale važne položaje u društvu, privredi i upravi taj idiom će da vremenom iščili sam od sebe jer jezik prati razvoj društva. Mislim da nije daleko trenutak kada će taj idiom poprimiti drugo značenje, odnosno da ćemo za nekog čovjeka reći da je žena i da će to biti kompliment.“
No, ima i drugih, ponekada i komičnih situacija u svakodnevnom životu kada na vidjelo ispliva to veličanje muškarca u odnosu na ženu u Crnoj Gori.
Ostao je zapamćen trenutak kada je oduševljeno proslavljajući zlatnu medalju crnogorskih rukometašica na EP brat jedne od njih svoju sestru nazvao bratom:
„To nije sestra, to je brat bratski. Dokazala je da je najbolji golman na svijetu.“
Porodica je mjesto gdje počinje vaspitanje djece i gdje se najsnažnije osjeti uticaj tradicije, gdje se najčešće i razvijaju razni stereotipi ili predrasude.
Djevojka iz Budve u emisiji RSE o mladima „Perspektiva“ ovako govori o odnosu njenog oca prema njoj:
„Meni moj otac kaže 'sine', ali to je od milošte i meni nikada ne bi bilo na kraj pameti da mu zamjerim zbog toga.“
Sa druge strane i danas smo svjedoci da kada neki muškarac u Crnoj Gori želi da ponizi drugog muškarca nazove ga ženom.
Najslikovitiji primjer za to je izjava vlasnika KAP Veselina Pejovića koji je prošle godine na beogradskom aerodromu napao lidera PZP-a Nebojšu Medojevića.
„To nije muško, to bi trebalo, bre, suknju da obuče. Gdje ga god budem sreo pljunuću ga i šamaraću ga kao najveću ženturaču“, bile su riječi Pejovića upućene lideru PZP-a.
Ovakvi slučajevi imaju takođe korijene u prošlosti, odnosno razvili su se u vrijeme kada je u društvu muškarac bio mnogo više cijenjen i vrednovan od žene, kaže komunikološkinja Milica Kadić Aković:
„Prosto se napravio takav kulturni obrazac sticajem nekih istorijskih prilika. Jezik je to sve ispratio i kroz jezik će takvo shvatanje da nestane kada to nestane i u društvu. Razvojem, napredovanjem društva i emancipacijom koja je nezaustavljiva nestaće iz društva takvo ponašanje a onda će ono nestati i iz jezičke upotrebe kao idiom.“
