RSE: Nedavno je Crveni krst Crne Gore obilježio 130 godina. Kako ova organizacija funkcioniše danas u Crnoj Gori?
DIZDAREVIĆ: Mi se trudimo da nastavimo pozitivnu tradiciju Crvenog krsta Crne Gore koji je, kako ste rekli, nastao prije 130 godina, na Cetinju, i koji baštini zaista jednu plemenitu crtu naroda i građana Crne Gore, koja je dio njihovog karaktera. Sada jesmo u toj situaciji koju pominjete. Uvjerili smo se u zadnjih 15 godina u snagu Crvenog krsta Crne Gore koja se sastoji upravo u jednom pozitivnom odnosu građana Crne Gore koji su, evo recimo, 1999. godine imali priliku da ugoste nevoljnike – njih oko 147 hiljada, što je 22 posto ukupnog broja stanovnika Crne Gore. Dakle, na tradiciji tog naroda temeljimo našu snagu. Tad smo rekli i danas tvrdimo da je svaki građanin Crne Gore praktično volonter Crvenog krsta. Time se ponosimo. To smo istakli i prilikom proslave jubileja Crvenog krsta Crne Gore na Cetinju. Taj 29. novembar je označen kao zajednički praznik Društva Crvenog krsta Srbije i Crne Gore, jer su kolege iz Srbije prihvatile tu primogenituru osnivanja Crvenog krsta Crne Gore kao svoj praznik. Danas, sa nešto smanjenim snagama, ali relativno dobro razvijenim resursima, naročito u ljudskom kadru, mislimo da smo snažna organizacija koja može da odgovori svakom izazovu u humanitarnoj oblasti. Pitanje koje nam se najčešće nameće u ovim trenutcima kad su otišle međunarodne humanitarne organizacije sa naših prostora na neka nova humanitarna žarišta u svijetu, jeste kako može Crveni krst, sad kad je ostao bez tih sredstava, da vrši svoju ulogu? Mi temeljimo našu aktivnost na okupljanju humanitaraca širom Crne Gore, pa i izvan naših granica, znači oslanjamo se na sve dobre ljude. Institucionalno se oslanjamo na našu ulogu koja je definisana i dosadašnjim zakonom, ali i novim zakonom koji je u pripremi za usvajanje u Skupštini Crne Gore – da smo dobar, odgovoran partner države za humanitarno djelovanje.
RSE: Što bi taj zakon mogao bolje donijeti Crvenom krstu, u smislu obezbjeđivanja sredstava za pomoć onima kojima je neophodna?
DIZDAREVIĆ: Mi kao partner države za humanitarno djelovanje imamo i određena javna ovlašćenja koja država prenosi na Crveni krst. Strategijski smo partner za, recimo, borbu protiv siromaštva, zatim borbu za stabilan položaj izbjeglica i raseljenih lica kojih sada ima 27 hiljada i nešto preko toga. Ono što mislimo da u institucionalnom razvoju i organizacionom pristupu moramo osavremenjivati, to su naše redovne djelatnosti, a koje su najčešće zdravstvene. Mislimo da imamo dovoljno snage da, recimo, naši volonteri budu edukatori određenih ciljnih grupa u pružanju prve pomoći, jer su usvojili sva doktrinarna, savremena, evropska znanja u toj oblasti i mogu biti dobri predavači prve pomoći recimo u školama za vozače, zatim vatrogascima, saobraćajnoj policiji, da ne govorimo o edukaciji stanovništva. To ćemo pokušati kroz jedan mini komercijalni program, kako bi Crveni krst stekao sredstva za nabavku namirnica ili nekih drugih potreba naših korisnika.
RSE: Koje su najkritičnije grupe građana o kojima Crveni krst danas vodi računa, izbjeglice ili domicilno stanovništvo, kada znamo da 12 odsto stanovnika u Crnoj Gori živi sa manje od četiri dolara na dan?
DIZDAREVIĆ: Da, po svim parametrima 12 posto stanovništva se nalazi u stanju esencijalnog siromaštva. Mi smo kroz program Vlade Crne Gore njen partner za borbu protiv siromaštva. Znači, nudimo svoje kapacitete, svoje resurse da pomoć koju vlada opredijeli tim grupama ugroženog stanovništva stigne do svakog korisnika na najjeftiniji način. Znači, i naši volonteri i transportna sredstva su stavljena na raspolaganje. Ono što ne treba zaboraviti jeste da smo mi na raspolaganju sa svojim kadrovima da brinemo o nešto stabilnijem položaju tih 27 hiljada izbjeglih i raseljenih lica, čiji status, u smislu povratka na svoja ognjišta ili u smislu definitivnog ostanka na području Crne Gore, nije riješen. Posebno su ugrožene marginalizovane društvene grupe, mada mi izbjegavamo taj izraz, koje kod nas predstavljaju, recimo, lica u kolektivnom smještaju, što su pretežno Romi, Egipćani i Aškalije koji su u kolektivnim smještajima na području Podgorice, Berana i nekih drugih gradova u Crnoj Gori. Smatramo da je njihov položaj najteži i najozbiljniji i zaista smo otvoreni da sa našim volonterima djelujemo u tim kampovima ili kolektivnim boravcima. Tako da mogu da kažem da se Crveni krst Crne Gore prihvatio zadatka vršenja menadžmenta u kampovima Konik 1 i Konik 2 u Podgorici, gdje je smješteno oko 1800 unutar kampa i još blizu 1500 u okolini kampa ljudi raseljenih sa područja Kosova koji imaju svoje zahtjeve i potrebu za dostojnijim boravkom na ovom području. Ali ne radimo samo to. Naši volonteri rade i u dijelu obrazovnog procesa, u dijelu zdravstvene zaštite, u dijelu savjetovanja i razgovora sa ljudima o prilagođavanju određenim životnim potrebama.
RSE: Koliko imate volontera?
DIZDAREVIĆ: Ako mislite na kampove u kojima su naši volonteri stalno angažovani, imamo ih oko 12. Oni su različitih profila edukovanosti i sposobnosti za razgovor sa ljudima. Među njima ima medicinskih radnika, onda socijalnih radnika, imamo psihologa i imamo određen dio nastavnog osoblja koje svoje slobodno vrijeme poklanja najčešće mlađim grupama u tim kolektivnim boravcima. Tu smo partner Visokom komesarijatu za izbjeglice i sada je u fazi sprovođenje određenog projekta preko Evropske agencije za razvoj koja je izabrala Crveni krst Crne Gore za partnera upravo u tom pravcu da omogućimo određenim porodicama, koje imaju tu mogućnost, da se vrate recimo na područje Kosova. Zajedno sa danskim Savjetom za izbjeglice radimo na pripremi tih ljudi da se vrate na svoja ognjišta. Danski Savjet za izbjeglice radi dio posla na području Kosova, a mi ovdje radimo na tome da se te porodice što bolje pripreme za nastavak nesmetanog života nakon povratka i da se uklope u društvene tokove.
RSE: Da li je dovoljno interesovanje za povratak izbjeglica na svoja ognjišta, u svoje domove?
DIZDAREVIĆ: Oni ljudi koji su računali na brz povratak na svoja ognjišta, nakon dolaska u Crnu Goru su se zadržali uglavnom u perifernim područjima – onima koji su bili najbliže njihovom ranijem mjestu boravka, i oni su se vratili. Ovi koji su došli u Podgoricu i u južne krajeve Crne Gore nisu imali prvobitnu viziju da mogu da se vrate. Najveći broj njih se nada odlasku u treće zemlje. Doživljavaju našu sredinu kao prelaznu destinaciju. Mi zajedno sa predstavnicima međunarodnih humanitarnih organizacija i Visokim komesarijatom za izbjeglice nismo ti koji će determinisati njihovu želju. Mi smo tu da im izađemo u susret, da im pomognemo da se ili vrate na svoja ognjišta ili da se uklope u društvene tokove Crne Gore. To je ono što mi nudimo. Ostalo je predmet njihovih želja i ambicija, i mi smo tu relativno neutralni. Znači, mi smo samo pomoćni faktor, želimo da im pomognemo da svaku želju i svaku potrebu na što lakši način ostvare.
RSE: Veoma često ste na terenu. Što vam najteže pada kada je u pitanju vaša djelatnost u Crvenom krstu?
DIZDAREVIĆ: Čovjeku inače teško pada ako se nešto od njega traži, a nije u mogućnosti da pomogne. Pomoći u okviru mogućnosti uopšte nije problem. Sami ste konstatovali, a mi smo toga svjesni, da su nam magacini prazni. A prva vrata na koja zakuca čovjek kojem je pomoć potrebna su vrata Crvenog krsta. I opštinske organizacije imaju problema sa nedostatkom esencijalnih namirnica, određenih higijenskih paketa i tako dalje. Tako da je tu glavni dio razočarenja. Nadam se da će se ta bespomoćnost prevazići ovim instrumentima koje će pružiti usvajanje novog Zakona o Crvenom krstu koji treba da obezbijedi stabilniji položaj Crvenog krsta. Imamo dobru komunikaciju sa organima lokalne samouprave. Želimo se i tu dokazati kao dobar partner i zajednički raditi na smanjenju tih humanitarnih potreba lokalnog stanovništva. Na nivou Republike imamo izvanrednu saradnju, i sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja i sa svim drugim resornim sistemima sa kojima smo u dobrom kontaktu, kao što je sistem zdravstva, kao što je sistem obrazovanja, i mislimo da smo korisni u toj komunikaciji.
RSE: S kojim ogranizacijama ove vrste iz međunarodne zajednice sarađujete?
DIZDAREVIĆ: Najprije sa organizacijama koje su u porodici Crvenog krsta, dakle s Međunarodnim komitetom Crvenog krsta koji ima svoju poddelegaciju u Podgorici. Onda imamo dosta tijesne kontakte sa Međunarodnom federacijom Crvenog krsta i polumjeseca. Ona nema poddelegaciju u Podgorici, ali njihovi predstavnici i šef delegacije su praktično svakog mjeseca u Crnoj Gori, a imamo i dnevnu komunikaciju. Naravno, ostvarujemo kontakte i sa Društvom Crvenog krsta Srbije i Crne Gore, čiji smo sastavni dio. Onda sa Visokim komesarijatom za izbjeglice koji s nama sarađuje naročito u obezbjeđenju ovih rizičnih grupa. Onda s Republičkim komesarijatom za izbjegla i raseljena lica koji djeluje kao državni organ. U ovoj oblasti UNICEF je takođe od značaja. Imamo i participaciju društava Crvenog krsta drugih zemalja koje nam, shvatajući našu potrebu, u bilateralnoj komunikaciji izlaze u susret. Pokušavamo da budemo koristan partner u strategiji ili programu vlade za brigu o starim ljudima. Od prošle godine funkcioniše jedna akcija Ministarstva za zapošljavanje i Vlade Crne Gore brige o starima u sedam opština na području Crne Gore. Mi smo se ponudili s našim ljudima i mislim da ta saradnja ide izvanredno. Imamo i određene donatore, bilo institucije ili pojedince, koji se javljaju sa humanitarnom pomoći. Apsolutno smo im na usluzi da ta pomoć dođe do onog korisnika kome je namijenjena.
RSE: Gdje je teže, u Crvenom krstu ili u vašem Institutu za bolesti djece?
DIZDAREVIĆ: Odgovornost je podjednaka. Čovjek opredijeljen da pomaže drugima to ne može strogo podijeliti. Naravno, u oblasti struke, u dijelu znanja koje čovjek posjeduje i spremnosti da bez rezerve pruži tu pomoć, zadovoljniji je kad postigne uspjeh. Mada, u našem poslu ima i onih tužnih trenutaka kada smo i tamo bespomoćni i to je ono što najteže pada, a tiče se ili lične ili, uslovno rečeno, kolektivne sudbine. Znači, čovjek se raduje uspjesima, ali i tuguje zbog neuspjeha. Dakle, ja strogo ne dijelim. Mislim da je to povezano. I jedno i drugo zvanje ili znanje je usmjereno na pomoć čovjeku. Čovjek je miran ako zna da je pružio sve što je bilo u njegovoj mogućnosti, ali ima trenutaka nezadovoljstva ako doživi neuspjeh na jednom ili na drugom planu.
RSE: Ostaje li nešto slobodnog vremena?
DIZDAREVIĆ: Imam 65 godina i 40 godina radnog staža, tako da sam pri kraju radnog odnosno „angažovanog“ vijeka. Pokušavao sam da budem koristan u različitim sektorima. Dok sam imao više snage, vjerovatno sam bio korisniji. Sada se to mora na neki način redukovati i prilagoditi sopstvenim psihofizičkim sposobnostima i snagama. Želim da prenesem taj dobar odnos čovjeka prema čovjeku i na svoje mlađe u porodici. Čovjek ne može pogriješiti ako se drži toga.
