RSE: Vi ste protekle sedmice izjavili kako ste u KAP-u, za sve ove godine, zaradili šećer i pritisak. Kako zaista puno ljudi ima ili jedno ili drugo, ja predpostavljam da su vam od KAP-a možda narasli, ali me zanima je li vam narastao, makar malo, bankovni konto?
BANJEVIĆ: Da jeste, bio bih srećan.
RSE: A, nije?
BANJEVIĆ: Nije, nažalost. Kada se radi u državnim kompanijama, u velikima posebno i ko ima tu nesreću da radi u velikoj kompaniji, a u maloj državi. U kompaniji koja određuje ekonomska, socijalna, zašto ne reći, i politička kretanja u odrijeđenoj mjeri, onda su sve moguće kombinacije i onih koji se razumiju u finansije i privredu i onih koji nikada nijesu ušli u fabriku, pa čak ni otvorili njena vrata da bi uzeli, recimo, za nekog rođaka nekakvu potvrdu. E, u tim glavama, tih tranzicionih procesa, koji su došli u skupštinu, u neke ne vladine organizacije koje šire demokratiju po Balkanu, da su time vaši kolega koji su manje ili više sposobni novinari, ima možda i razmišljanja te vrste o kojoj vi govorite.
RSE: Recite mi nešto više o tom samom privatizacionom procesu. Bilo je strašno mnogo različitih napisa, tumačenja, kako vi sami kažete, optužbi, komentara, kritika... Koliko je porast cijene aluminijuma na svjetskom tržištu uticao na cijenu za koju je prodat kombinat?
BANJEVIĆ: O samom procesu neću pričati, kako je tekao. Vama je poznato, sigurno, da po Crnogorskim zakonima aktuelne uprave mogu samo biti logistika državnim institucijama, koja se zove Tenderska Komisija, Savjet za privatizaciju, vlada, ništa više. I mi smo pokušavali striktno to da budemo. Ali, činjenica je da u ovoj situaciji, u značajnoj mjeri berzanska cijena aluminijuma mogla pomoći prilikom konkurisanja. Međutim, kao što znate, berzanska cijena je bila dosta visoka i prošle godine, kada je raspisan tender, kada je održana nekakva javna rasprava koja je više bila u funkciji, plašim se, rastjerivanja mogućih konkurenata sa istoka i sa zapada. Mislim da je suštinski problem većeg ne kandidovanja, ili pojavljivanja samo jedne firme. Cijena struje, koja je osnovna sirovina i ročnost ugovaranja. Za ovakve fabrike se struja ugovara na 20 godina, mi ugovaramo na godinu, dvije, sada je ugovoreno na 5 godina. Ali, berzanska cijena je svakako izvanredna. Međutim, da ne bi bilo tu opet neke male prevarice, treba posmatrati odnose Euro-Dolar. Kada se pretvori sadašnja cijena Dolara u Euro, i ako to primjenimo na period od prije 3-4 godine, onda će ispasti da je to nekakav...vrijednost dolara, od prije 3-4 godine je 1600, 1650. znači ne treba samo posmatrati berzansku cijenu, koja je danas 2130 plus premije je 2200, se dobija, nego treba posmatrati zbog čega je došlo do skoka aluminijuma, odnosno berzanske cijene. Suština je da zadnjih godinu i po dana, ili dvije, došlo do prave eksplozije cijene energenata. Mislim na struju, na mazut, naftu i derivate, koks...koja će držati i dalje cijenu aluminijuma bar, po procijenam Deutch Banke, Standard banke, Credit Swissa, i drugih svjetskih analitičara, cijene će biti izmešu 2000 i 2500 dolara.
RSE: Vi ste preporučili, odnosno kazali, da će novi vlasnici KAP-a, da struju uvoze iz vani. Da li je KAP promašaj komunističkog režima, obzirom na probleme sa strujom, sa sirovinama za proizvodnju?
BANJEVIĆ: Ne! To samo neki novokomponovani stručnjaci ekonomski pričaju na tu temu, koji bez dovoljno znanja. Za te stručnjake je apsolutno nebitno da li se nalaze u nevladinim, vladinim organizacijama, parlamentu, medijima itd. Kombinat aluminijuma ne treba posmatrati samo kao fabriku koja ima svoje prihode i rashode, nego i sa njegovim multiplikativnim efektima. I na reproduktivnu cjelinu koju čine Elektroprivreda, rudnik boksita, željeznica, luka, 800 malih preduzeća u Crnoj Gori je vezano za ovaj sistem, trgovinu Gospodstvo u Podgorici, Nikšiću, Kotoru i Baru. Porezi i doprinosi. Znači, sve to treba u tom kontekstu posmatrati. Što neko ne zna, ili neće da zna, ili zbog svoje promocije lične i privatne, što je tranzicioni proces izbacio na površinu, i u politici i u među međunarodnim stručnjacima neku pljevu, to je već stvar druge vrste. To će vrijeme pokazati šta je i kako je. Samo da podsjetim, polovina ukupnog prihoda Elektroprivrede čini kombinat Aluminijuma, iako on ne troši polovinu Crnogorske struje, nego manje. Ali, ipak je polovina prihoda, što govori ili da se struja gubi, ili se ne naplaćuje. Ja ne pričam o nečemu za šta nisam bio nadležan niti me to interesuje. Luka Bar, kada posmatrate ono što KAT direktno uvozi i izvozi, ili ono što druge firme za KAT uvoze i izvoze, to je trećina prometa luke. Željeznica 90% transporta ukupnog koji ima radi za KAT. Rudnik boksita ima nekih sporadičnih isporuka za Zvornik ili za Mađarsku, sve to radi za KAT. Trećina ukupnog prihoda Jugopetrola, u starom i novom vlasništvu je KAT. Zadnjih godinu i po dana više nije nego je Montenegro bonus, to je 95% njegovog prihoda. To 16-18% društvenog proizvoda. Sam KAT, bez reprodukcione cjeline, ili 53% sa reprodukcionom cjelinom, čini u Crnoj Gori. Međutim, ako je KAT nekada imao 6000 radnika onda su razni promašaji mogući. Ako je neko kupio, u prerađivačkoj industriji, prije 23-24 godine, neku tehnologiju koja je bila promašena, to opet nije razlog da su komunisti pogriješili što su gradili tu ogromnu fabriku u Crnoj Gori. Ali, i dan danas, kada bih imao novca, kada bih mogao nekog savjetovati, rekao bih da kupe KAT. Ima mogućnosti da se održi. Ali, problem električne energije se rješava na drugi način. Mi problem posmatramo sa jednog drugog ugla, sa jednog, trenutno aktuelnog među vašim kolegama koji uzimaju ono, sada je to popularno u fazi navodne ili ne navodne demokratizacije, u zemljama istočnog bloka i kod nas, da upoređujemo nekoga ko nešto priča iz režima i nekog ko je mimo režima. I sada ulazimo u zonu koja je vrlo problematična sa stručnog stanovištva, o ovakvim temama nije preporučljivo baš struku dovoditi u pitanje, za rad jeftinih pojedinačnih ili grupnih interesa. Podsjećam, zadnjih 27 godina u Crnoj Gori nije izgrađen nijedan elektroenergetski objekat. Da KAP-a nema danas, struje bi bilo, za redovno snabdevanje, za 2-3 godine u Crnoj Gori. Da uopšte ne troši nijedan kilovat. Ali, hoćemo da razvijamo turizam, hoćemo sindikalne hotele bez klime, bez uređaja, bez toga da rade samo 2 mjeseca ili 3, ili cijele godine, nešto da privlačimo sa zapada. Mislim da, kada govorimo o privredi, ne možemo govoriti sa aspekta zatečenog stanja, nego sa aspekta onih koji su nekada nešto hteli, koji su gradili, predviđali i sa onog što je propušteno zadnjih 20-25 godina na ovim prostorima zbog razno-raznih razloga.
RSE: Vi ste jednom prilikom kazali da ekonomska moć bitno utiče na politička, socijalna i druga zbivanja. Zašto ste onda prodali KAP? Ne kažem da ste ga vi lično prodali, nego zašto je prodat?
BANJEVIĆ: Samo da vidimo koje u ekonomskoj i političkoj moći. Suštinska bitka na ovim prostorima, kada sam ja nekada bio u fondovima i kada su fondovi bili vlasnici kapitala, odnosno i sada su vlasnici ali se tada nijesmo bavili prodajom, nijesmo prodavali ništa, obilazio sam sve zemlje tranzicije. Od Bugarske, Rusije, Mađarske, Češke itd. Sve smo to gledali kako se radi i tome slično. Još uvijek, u zemljama tranzicije, uvijek dok kašital ne pređe određenu crtu, politika ima dominaciju nad ekonomijom. Ova bitka, koja se navodno priča, dobrim dijelom, ne u cjelini, u Crnogorskim i Srbijanskim, Hrvatskim i nekim drugim medijima, gjde još nije završen proces tranzicije, odnosno promjene vlasništva, u suštini je samo pokušaj političkih elita da zadrže neku vrstu monopola nad ekonomijom, da upravljaju sa porezima, doprinosima, da određuju njihovu visinu. Kapital nije ključan. Da bi opozicija, sa druge strane, imala zašto da se priča, povod da se mlati po skupštini. To je suština. Još uvijek kapital odnos nije nadvladao politički odnos. Oćigledno je, posle privatizacije KAP-a i rudnika boksita, a najvjerovatnije uskoro će to biti i Pljevlja termoelektrana i rudnik uglja, 82% društvenog prizvoda Crne Gore je privatizovanje. Nijesam siguran da će 2006. biti ista kao i ova, ne samo sa aspekta referenduma i izbora koji će ići, nego odnosa kapitala, privatnog vlasništva i politike.
RSE: Nisam baš sigurna da sam dovoljna razmjela zašto ste prodali KAP. Shvatila sam da govorite o tranziciji.
BANJEVIĆ: Ja ga nijesam prodao. Ali, reći ću vam da smo mi inicirali, kao uprava KAP-a prije dvije i po godine, da se privatizuje. Znači, odbor direktora KAP-a je to inicirao kod vlade i ona je to prihvatila. Tri su razloga bila. Prvi je, modernizacija postrojenja starih 34 godine. Drugo je problem dugovanja nasljeđenih prije svega od sankcija Savjeta Bezbjednosti, pa je bilo nekih smiješnih priča jesu li ovolika ili onolika dugovanja, ap su sve revizijske kuće utvrdile činjenično stanje, na isti način. I treće je da se razriješi problem ekologije. To su tri ključna razloga privatizacije Kombinata Aluminijuma.
RSE: Zašto rusima?
BANJEVIĆ: Nijesam siguran da sam ja najbolji partner za razgovor na tu temu, ali neko moje viđenje kao vrlo zainteresovanog građanina, i dijelom upućenog u ta kretanja. Znači, suštinski problem je zbog kratkoročnih posmatranja, zbog neosmišljene politike na ovom planu, a još i nekih ekoloških zahtjeva. Trba navesti činjenicu da je problem električne energije ključni problem zašto nije bilo više kandidata.
RSE: Rusima nije smetalo što nemamo struje?
BANJEVIĆ: moguće da oni pokušaju to drugačije da riješe. Ja govorim o zapadnim kompanijama koje su razgovarale sa mnom. Bilo je tu interesovanja i Norveške kompanije i nekih drugih kompanija, Italijanskih korporacija, prerađivačke industrije. Prije svega, njih interesuje struja, pored boksita kao sirovinske baze. Problem je tu. I što je posebno zbunilo zapadnjake, to je taj privatizicioni ambijent u Crnoj Gori, gdje su neke priče o trilionima, milionima, milijardama dolara zakopanih i neko će ih iskoristiti iz rudnika boksita. U najmanju ruku kao da Crna Gora leži na nalazištima zlata. Treba i značajne pare u modernizaciju uložiti, kao i u prerađivačke kapacitete, a da poređenja radi, u komšiluku, u Grčkoj je prodat kombinat, odnosno elektroliza, koja proizvodi 175000 tona i prodaje više nego plovinu na stranom tržištu, za svega, istina 51% je prodat, za 750 miliona eura. Nemaju ni dugova, nemaju ni obaveze za modernizaciju i nemaju ovih problema koje mi imamo u Crnoj gori sa brojnošću radne snage, ukupno imaju za ovu proizvodnju zaposleno 1200 ljudi, razlog je cijena električne energije.
RSE: Pošto ste proveli zaista puno vremena sa tim ljudima u kombinatu, ako gledate na njihovu sudbinu? Mislite li da će to biti jedan pozitivan socijalni status i ne mislite li da bi se konkretni Rusi mogli pokupiti kao što su se pokupili iz jednoga nedavnoga primjera u Crnoj Gori?
BANJEVIĆ: Ne mislim da je poređenje sa željezarom korektno. Tamo nijesu dobili ništa, odnosno nijesu dali ništa osim 1000 eura. Ovi su u startu dali 50 miliona eura za KAP i rudnik plus su platili pojedinim brokerskim firmama za udio u rudniku boksita itd. 65 miliona eura je u startu došlo. Zamislite da bi bilo ko u svijetu hteo nekome da da 65 miliona pa da ode. Nijesam baš siguran. Mislim da kombinat ima sjajnu ekipu rukovodilaca i sjajan veliki broj radnika. Istina, od kada sam ja došao u kombinat smanjeno je oko 1300, od 4290 radnika koliko ih je bilo ukupno sa prerađivačkim fabrikama, sada ih je ispod 3000. A povećali smo proizvodnju sa malo propagande, sa 76 na 120000 tona. Međutim, KAP ima najkvalifikob+vaniju radnu snagu. Previše inžinjera ima, ali mislim da će to razriješiti. To je sposobna ekipa. Ne mislim da će biti pametno novim Ruskim vlasnicima i ljudima koji to sada rukovode, da otjeraju tu ekipu.
RSE: Da li su vas upitali za bilo koji savjet oko rukovođenja?
BANJOVIĆ: Ne, nijesmo imali tu komunikaciju.
RSE: Sad moram da otkrijem jednu, uslovno rečeno, tajnu. Gospodin Banjević je ekonomista, bio je omladinski funkcioner, ali izgleda da je on ipak nesuđeni novinar.
BANJEVIĆ: Dok sam bio omladinski funkcioner i partijski funkcioner, znači komunistički funkcioner do 1974. godine, par hiljada tekstova sam ipak napisao za Pobjedu, Radio Crne Gore,Tribinu, Beogradske Novosti itd. Na sreću nijesam pošao u novinare.
RSE: Nemojte tako. Zašto na sreću?
BANJEVIĆ: kako vidim kakva je sudbina novinara u Crnoj Gori, govorim o primanju, standardu, a i kvalitet ne daj Bože, kod jednog broja kakav je, mislim kvalitet tekstova. Tako da sam se zadnjih 20 godina ipak bavio velikim novcem. Bio sam pre 15 godina sekretar 5 gradskih sizova. Obrazovanje, kultura, socijalno zdravstvo, gdje je bilo godišnje preko 250-300 milion maraka, zatim sam bio 8 godina direktor penzionog fonda, u dva mandata. Istovremeno sam bio volonterski član federalne komisije za hartije od vrijednosti i u zadnjih 7 godina generalni direktor, pa onda i predsjednik borda KAP.
RSE: I što ćemo sada?
BANJEVIĆ: Opet novac. Čime bi se ja drugo bavio, moram se baviti onim što znam. Opet veliki novac.
