RSE: Ne čini li se i vama da je sam naziv nagrade toliko znakovit i simboličan da o njemu možemo razgovarati na nekoliko nivoa? „Rt Dobre Nade“, u Kosovskoj Mitrovici, koja je šest i po godina podijeljena?
BRKOVIĆ: Točno! Kada sam saznao, prije 20 dana, da sam prvi dobitnik, prvi laureat nagrade „Rt Dobre Nade – Fahrudin Gunga“ prosto sam se zaprepastio. To nisam očekivao. Još tako ugledan žiri, kakav je bio sa mojim dragim prijateljem, jednim od najvećih pjesnika albanskog jezika...nekako sam se zbunio. Prije svega, to je ime najljepše od svih nagrada za koje sam čuo i svakako da mi je bila velika čast i da sam smatrao da taj narod ima izuzetnu memoriju, kao i svi narodi koji drže do sebe, svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Narodi koji nagrađuju pjesnike još takvim nagradama, kao što se zovu „Rt Dobre Nade“, oni imaju pravo na budućnost. Narodi koji progone pjesnike nemaju pravo na budućnost ili na onaj dio budućnosti za koji smo mi mislili da imaju pravo i u ime kojih su progonili pjesnike. Pošto sam ja bio i progonjeni pjesnik, a evo i nagrađivani pjesnik, mogu na neki način, mirne savjesti da govorim i o Albancima, i o Hrvatima, Crnogorcima i Srbima i o svim narodima na ovoj dosta uzburkanoj balkanskoj vjetrometini.
RSE: Kada govorite o Albancima, u obrazloženju onoga zbog čega ste dobili nagradu kaže se, između ostaloga, „za velika djela“. Vi ste bili jedan od oštrih kritičara i onih koji su javno digli glas kada je Miloševićeva vlast vršila ono što je vršila na Kosovu, kada su Albanci bili proganjani i što je danas pred Haškim Tribunalom.
BRKOVIĆ: Ja sam u jednom povijesnom trenutku, kada sam bio potpredsjednik Saveza Književnika Jugoslavije, morao da stanem. U Predsjedništvu su bila i dva Albanca, dva Srbina, dva Crnogorca, dva Slovenca, kako je to sve išlo po onom ondašnjem republičko-pokrajinskom ključu. I tada su već bili ogromni lomovi u Savezu Književnika. Tu je, zapravo, i počeo raspad Jugoslavije, tu je počela da se krnji, da se ruinira i da se na neki način potpuno uništava. Onda sam se nekako suočio sa svojom savješću, sa savješću pisca, čovjeka, Crnogorca, vječitog susjeda Albanaca. U jednom periodu crnogorsko-albanske povijesti, veoma često inostranstvo, putopisci miješaju ta dva naroda ili ih nazivaju albano-crnogorci, crnogorsko-albanci, itd. Onda, kada je počela gotovo šovinistička hajka na albanske pisce sa Kosova, ja sam stao pred savješću, pred savješću svog naroda, kako ga ja zamišljam, crnogorskog naroda sa Dukljanskim korijenima, starog naroda, i kažem: Imaš li sada pravo šutati? Imaš li ti pravo, Jevreme Brkoviću, pravo prešutati sve ovo što se danas dešava u Savezu književnika Jugoslavije? Ja sam onda, uz pomoć Ćirila Zlobeca, velikog slovenačkog pisca, započeo jedan otpor u Savezu pisaca, zaista onom najgorem vidu književnog šovinizma, neću da kažem narodnog, koji je opet, nažalost, predvodio pisac sa crnogorskim porijeklom i onda sam morao stati u odbranu albanskih pisaca: Hasana Mekulija, Dina Mehmetija i drugih koji su tada bili u predsjedništvu saveza književnika. To se proširilo, ja sam tu borbu nastavio u Crnoj Gori i sa dijelom crnogorskih pisaca koji su uvijek i u svemu oponašali Francusku, a tek pogotovo u Miloševićevom vremenu. E kada je došlo to zloglasno Miloševićevo vrijeme, koje se najdrastičnije odrazilo nažalost na srpski narod i crnogorski, podjednako je došlo do neshvatljivih obrta situacije istorijske, tako da su i ta dva naroda koje je Milošević držao kao dva oka u jednoj glavi, zapravo najviše odgovorio pred istorijom i pred zločinima koje je počinio Milošević. Njegova vojska i policija, nacionalizam, njegova velikosrpska i crnogorska propaganda, njegovi novinari koji su bili u tom periodu najžešći ratni huškači.
RSE: Gospodine Brkoviću mogu li Vas ispraviti, da to ne budu crnogorski novinari, nego novinari iz Crne Gore.
BRKOVIĆ: Da sasvim, ali ja i danas gledam, jer oni su u toj sveukupnosti crnogorski na neki način. Vi ste tada bili novinar u časnom crnogorskom Monitoru, koji je bio tribina i katedra otpora crnogorskog.
RSE: „Zbog etičkog ideološkog angažmana na sebe je navukivao, znači ne navlačio, navukivao kontraverzne sudove i ocijene (ocjene), ali nikada nikome, pa ni najžešćim protivnicima, nije palo na um da na bilo koji način ospore ili potcijene Brkovićevo književno djelo. Znate ko je to rekao za vas?
BRKOVIĆ: Ne znam.
RSE: Džoni Hodžić.
BRKOVIĆ: Da, Džoni Hodžić, on je sada jedan od saradnika i urednika crnogorskog Književnog lista, bio je sada samnom na Kosovu. To je jedan vrlo darovit čovjek i glumac. To su govorili i imali istu tu tezu mnogi srpski pisci i književni kritičari, Egerić, Dautović, Bogdan Popović, koji su o mom književnom dijelu (djelu) zaista pisali veoma pozitivno.
RSE: To je apsolutno tačno, ali ja znam i nešto drugo. Na neki način je i Vaš kolega i najtraženiji haški optuženik Radovan Karadžić. Vi ste jednom, opservirajući temu zašto vlasti ne hapse i ne isporučuju Karadžića, kazali: on je meni nosio kofere.
BRKOVIĆ: Da, dobro. To je jedna moja metaforika. Kao student medicine u Sarajevu, kada sam ja došao tamo, na Sarajevske dane poezije, zatekao sam jednog mladog Crnogorca koji je imao kosu dugačku, jednog kosmatog Crnogorca, koji je pristojno izgledao i koji se tu našao u prijemu, da dočekuje pjesnike, da ih odvodi u hotele. Bili smo smješteni u „Evropi“. I onda je on prišao i predstavio mi se. Tada tek čujem da postoji Radovan Karadžić, student medicine, već završava ili je taman bio diplomirao. I on je bio zadužen da me odvede od tog prijema, tog međunarodnog festivala. On je uzeo moj kofer i nosio ga. Još tada nijesam znao jeli on piše poeziju, prozu, vidim da je nešto blizak sa jednom grupacijom sarajevskih pjesnika. I on je nosio taj kofer, ušli smo u „Evropu“ i u holu mi kaže: „Ja sam Crnogorac, pišem poeziju.“ Iz džepa izvadi neku sveščicu i ja to zadržim da pročitam kada se odmorim. Nije to bilo bez veze, nije to bilo ne talentovano, ali nije bio ni frapantan, ono da se pjesnik oduševi nekom novom metaforikom, novim sistemom. Tako da sam to primio kao „evo još jedan mladi Crnogorac u Sarajevu piše, pomoći ću ga. I tu počinje naše prijateljstvo, praktično. I on meni šalje stihove i dolazi ljeti, diplomirao je, postao je doktor, ljekar je fudbalskog tima Sarajevo. I onda dolazi sa ženom i dvoje djece, mi se na neki način družimo, on meni piše pisma.
RSE: Vi odgovarate na ta pisma?
BRKOVIĆ: Da. Tridesetak pisama. Da, odgovarao sam. Nijesam toliko redovno kao on, ali sam odgovarao na ta pisma i on u jednom od tih pisama, mene su onda oslovljavali svi „kneže“, „dragi kneže“, i kaže: „Mi Crnogorci imamo najdužu butnu kost na svijetu. Mi ne ličimo ni na kog, ni na Srbe, Hrvate,ove na Balkanu, mi smo rasa nad rasama“. Ja se uplašim i pišem: Radovane, pobogu, ti si ušao u neki rasni nacionalizam, mene ne interesuje crnogorska butna kost, nego crnogorsko nešto sasvim drugo. Crnogorsko nacionalno-kulturno-evropsko-civilizacijsko osjećanje. Iskreno govoreći, ja sam imao ozbiljne probleme da Radovana Karadžića odviknem od crnogorskoga nacionalizma. Kao što sam imao poslje (poslije) velike probleme da na neki način mu ukažem, kada je sve to počelo, na šovinizam najgore vrste, na četništvo u koje je on duhovno ušao. Jedno je vrijeme bio žestoki komunista, za sve što kažem imam dokaz. U jednom pismu kaže: „Mi ljekari, marksisti“, „Ja kao ljekar, marksista“. I onda mu ja kažem: „Ljekar je ljekar. Bio marksista, fašista, demokrat, socijaldemokrat...to za medicinu nije uopšte bitno.“ Tako da, on je sav bio od lutanja, od beskrajnih suprotnosti, od kontraverznosti, ali ja sam se trudio da ga na neki način odviknem, jer sam sve mislio da on to čini da se dokaže predamnom i pred ostalim crnogorskim piscima, koji su se tako osjećali, da je on veliki Crnogorac. I mislim da je on to sam, na neki način, poslije 68. riješio, o čemu tada najbolje govore Rajko Nogo i svi oni koji ga danas obožavaju, koji danas imaju kultni odnos prema njemu, oni su govorili najružnije o njemu.
RSE: Jeste, i Vi ste, upravo na tragu toga, kazali jednom, što je mene samo u prvi moment zbunilo, kazali ste: „Nije srpska metafora da su srbi (Srbi) nebeski narod“. Kolega novinar koji je radio intervju sa vama je upitao: „Nego čiji?“. Vi ste rekli: „Crnogorski!“. Zašto?
BRKOVIĆ: Znate zašto sam to rekao? Zbog Matije Bećkovića. Nije Srbin izmislio tu metaforu da su Srbi nebeski narod, nije Srbin autentični Srbin iz Srbije, autentični Srbin, a ne politički Srbin , nije njegova. Takođe ono stihovanje: „Po' Srbije zbog Kosova pije“. Shvatate? To su sve Crnogorci. Oni su u ime srpstva, njihovog srpstva, fikcijskog srpstva, političkog srpstva, crnogorskog patetičnog srpstva, oni su srpstvu nametali neke svoje epske, mitološke aršine. I, na žalost, Srbi su to prihvatali u onoj mjeri koliko im je trebalo kao politička operacija prema susjedima, pa i samom crnogorskom narodu. E, zbog toga sam ja rekao. Nije Srbin izmislio onu foskulu, „Kosovo je najskuplja srpska riječ“, to je foskula Matije Bećkovića. I sve redom foskule, koje su u opticaju danas u Srbiji i u nekom predjelima gdje je to kosovsko srpstvo, mitomansko srpstvo, Bećkovićevsko srpstvo ima veliku cijenu, te metafore su u opticaju kao lažni novac.
RSE: Primajući prestižnu nagradu napravili ste jedni zanimljivu paralelu između budućeg statusa Kosova i budućeg statusa Crne Gore.
BRKOVIĆ: Državni proces na Kosovu je, to trebaju prije svega Srbi da shvate, do te mjere uzeo maha da ga više niko ne može zaustaviti, čak ni Albanci (Albanci). Čak ni oni sa svojim neslogama, greškama, vrlo sličnim nekim incidentima međusobnim, kao što i kod Crnogoraca postoji, oni više taj proces ne mogu zaustaviti. Kada sam primio tu nagradu, posjetio sam Prekazi mjesto, vidio sam 54 groba porodice Jašari. Porodice koja je sva, na čelu sa Ademom Jašarijem, izginula. Tamo piše: dijete od 3 godine, 7 godina, kćerka, itd. I postoji pet grobova na tom groblju Jašarija, bez imena. Pitao sam šta to znači, a oni mi kažu da su to ljudi koji su došli ili da im pomognu ili na konak. I oni su poginuli. I niko nije preživio, sem djevojčice od 12 godina koja nije znala te ljude. Tako da, Srbi se moraju pomiriti sa tim procesom. Srbi u Kosovskoj Mitrovici, i Srbi u Srbiji i ma gdje bili, moraju se s tim pomiriti. To je povijesno, faktičko stanje. I ja sam u razgovoru sa predsjednikom Skupštine, gospodinom Dacijem, jednom izvanrednom ličnošću, sa predsjednikom Kasumijem (Kosumijem), u razgovoru sa Tačijem, jednostavno sam razmatrao to i došao do saznanja, gledajući tu oslobođenu energiju jednog naroda i stalno mi se ukazivao „Nemojte da ličite na one koji su vas protjerivali sa Kosova“. Vraćajući se iz Prekaza, kada sam sve vidio, tu ogromnu tragediju koja se pretvara u svetilište, ja sam onda prijateljima mojim rekao: „Sada sam više nego ikada uvjeren koliko sam bio u pravu kada sam se stavio na stranu albanskoga naroda“. Kao što bi se sjutra stavio na stranu hrvatskoga naroda, kao što bi se sjutra stavio na stranu srpskoga naroda da počnu progoni bilo gdje, i u Crnoj Gori. To je to moje nekakvo osjećanje ravnoteže, duhovne ravnoteže među narodima. I te narodne drame koje dovode do nesumnjivo novih kvaliteta u narodnoj svijesti. Nesumnjivo je Kosovo država, Crna Gora je stara država, ona za samo ovih nekoliko, 6-7 mjeseci će povratiti svoju državnost. I Srbi i Srbija moraju shvatiti da crnogorstvo i albanstvo nije anti-srpstvo. To je osnovno da shvatimo i da se okrenemo ne bratskim interesima, nego interesnim interesima. Da vidimo šta jedan drugome na ovom prostoru značimo, možemo pomoći bez socijalističke patetike o bratstvu i jedinstvu koja nas je dovjela do poklanja.
RSE: Savremena crnogorska basna. Ja sam izdvojila ono što se meni dopalo. „Jedan se pravi lav godinama kretao u društvu mladih i sredovječnih magaraca, ozbiljno se zanoseći da od njih napravi lavove. Kada je naivni lav vidio da magarac, makar se cijelog života družio samo sa lavom, i dalje ostaje samo magarac, napustio ih je i kazao: „Idite, njačite i spravom me po svijetu ogovarajte, što sam htio promijeniti vaš magareći identitet, odnosno, da vas učinim sebi ravnim, da vas polavim.(Tako je rekla, s obzirom da je u pitanju citat iz knjige, ne bih to menjao. To znaci da ih ucini lavovima) Magarci zanjištaše i optužiše lava da im je upropastio najljepše magareće godine.“
BRKOVIĆ: To je moja basna iz devedesetih godina kada se protiv mene okrenula jedna grupa mojih bliskih prijatelja, kumova je među njima bilo, koje sam ja podigao, kojima sam davao stanove, kojima sam pisao poeziju čak, popravljao. Koji su do te mjere bili kao moja garda, najličnija garda, da nikada od njih nijesam pravio takav status i takve ljude, ali su oni tako osjećali. I kada su se okrenuli, kada je počela ta Miloševićevska era u Crnoj Gori, onda sam ja javno izašao i napisao tu basnu i oni su se odlično prepoznali. I oni su i dalje ostali u svom magarećem identitetu, a lav je ostao lav.
RSE: „Slušao sam jedne noći jeku stihova iz Brkovićeve molitve nad Budvom. I zvuk imena Dukljanin, uzvijen kao duše prađedovske, kako pada u mediteransko okrilje. Slutim da je pjesnik razbio tišinu, on je uzbudio pospale riječi jedne mitologije.“ Zaista, ima li nade za Dukljane?
BRKOVIĆ: Ima. Dukljani su Crnogorci i koji se osjećaju muslimanima i koji se osjećaju hrvatima (Hrvatima), čitav taj kompleks crnogorskog stanovišta, dukljanskog-zetskog-crnogorskog. Ništa drugo mi nećemo, niti želimo. To su takve foskule pozicije koja ništa nije znala iz svoje istorije. Nećemo mi da produkljanimo Crnu Goru, hoćemo samo da je vratimo korijenima, da uspostavimo da u memoriju naroda uđe osjećanje korijena crnogorskih. Crnogorci su Dukljani, kao što su Srbi Rašani. I ništa drugo mi tu ne želimo. Samo da uspostavimo kontinuitet sa korijenima crnogorskim. A crnogorski korijeni su i narodni i civilizacijski, nacionalni. Duhovni je Duklja. Duklja, Zeta, Crnojevićka Crna Gora i Petrovićevska Crna Gora, i današnja naša Crna Gora, ova koja će za koji mjesec biti ponovo suverena, ponovo Crna Gora koja će znati da raspolaže i sa svojom poviješću i sa svojim vremenom, svojim vrijednostima i da se kritički osvrne na pređeni put.
RSE: To znači da vjerujete u uspjeh referenduma?
BRKOVIĆ: Apsolutno. Da ne vjerujem, ja ne bih bio tamo, ne bih bio u samom jezgru pokreta, kada smo ga osnovali za suverenu samostalnu Crnu Goru, jer obično sve ono što pjesnik kaže, desiće se jednom u svijetu. E, desiće se i ovo i to vrlo brzo u Crnoj Gori. I sigurno ćemo mi, građani Crne Gore, jedna pristojna većina će glasati za svoju državu Crnu Goru. Ne nacionalnu državu Crnu Goru, nego građansku. I vjerujem u apsolutan uspjeh referenduma i onda ćemo i Evropi i svima zatvoriti usta, jer to je naša legitimacija za Evropu, mi smo za evropsku Crnu Goru. Mi smo glasali za takvu Crnu Goru i zato smo i dobili većinu na referendumu. Ni za kakvu folklornu, mitomansku, kosovsku, jatagansku, sabljarsku Crnu Goru. Ne! Mi takvu Crnu Goru odbacujemo i idemo u Evropu. Amfilohije misli da se može ići guslama, a mi mislimo da se u Evropu ide s kompjuterom.
RSE: Ja bih molila za neke stihove mog gosta, pjesnika Jevrema Brkovića.
BRKOVIĆ: Ljubavna erotska poezija, to je moja čuvena knjiga koja je uspostavila to. Ja ću samo jednim divnim stihom.
„Viđena si kraj mora kako stariš.
Sve moje ljubavi, kao i ja, uporno stare, ali ja im u tome jedno ne ostajem dosljedan.
Ja ih tu varam. Ja ostajem i dalje onaj za kojeg su mislili da je vječno mlad.“
