RSE: Trinaest godina je bilo potrebno da se slučaj procesuira i da se pravda potraži u sudu. Zašto?
PRELEVIĆ: Zbog toga što u međuvremenu u Crnoj Gori nije došlo do promjene vlasti koja je izvršila taj zločin i za razliku od gotovo svih istočnoevropskih država, jedini imamo i personalni kontinuitet, od pada berlinskog zida. I, nažalost, najviši organi, uključujući i Vladu Crne Gore, njeno Ministarstvo unutrašnjih poslova i Tužilaštvo, su učestvovali u samom zločinu. Naravno da su učinili sve da se taj zločin zaboravi i da se nikada ništa ne pokrene.
RSE: Aktualni finkcioneri bili su i tada u vrhu crnogorske vlasti, recimo gospodin Milo Đukanović je u to vrijeme bio premijer. Kada su policija i tužilaštvo pod pritiskom porodica, nevladinih organizacija i javnosti započeli istragu, izjavu je dao tadašnji državni tužilac Vladimir Šušović, a najavljeno je da će ih dati i Momir Bulatović i Milo Đukanović.
PRELEVIĆ: Da, svi su dali izjave pod pritiskom javnosti u zadnjih godinu dana od kada smo, uz pomoć medija i ljudi iz nevladinih organizacija, uspjeli da stavimo ovo pitanje na dnevni red društvenih zbivanja u Crnoj Gori, iako se radi o najvećem zločinu koji je Crna Gora i njeni predstavnici počinili u vezi sa ratom u bivšoj Jugoslaviji. Gospodin Šušović je dugo pokušavao da predstavi ovu stvar kao nešto što je zastarelo za bilo kakvo procesuiranje i kao nešto o čemu je Haški tribunal upoznat i nije vidio nikakvog osnova, pa eto ni crnogorsko tužilaštvo nema potrebe da oko toga bilo šta radi. Gospodin Bulatović, tadašnji predsjednik Republike, je dao izjavu u kojoj apsolutno amnestira najviše organe, uključujući i sebe i ne umanjujući tragičnost tog događaja, svaljuje ga na leđa policajaca kao njihov administrativni prekršaj, govoreći da su se oni po inerciji nastavili ponašati kao da Bosna nije bila međunarodno priznata država i da su, eto tako, isporučili ih policiji Republike Srpske, vjerujući da su oni nekakvi zločinci, a gospodin Đukanović je dao nekoliko nemuštih političkih izjava u kojima se odnosi potpuno indeferentno, svaljujući ga u nadležnost sudstva i tužilaštva, koji onako svojski, opstruriraju čitav postupak od njegovog dešavanja pa do danas.
RSE: Po čemu se sa pravnog aspekta ovaj slučaj, kada je u pitanju odgovornost crnogorske vlasti, razlikuje, recimo, od agresije na Dubrovnik, od otmice muslimana u Štrpcima, od slučaja ¨Bukovica¨, slučaja progona danilovgradskih roma itd.?
PRELEVIĆ: Suštinska razlika je u tome što se ovdje radi o ratnom zločinu koji su počinili brojni predstavnici crnogorske vlade, uz pomoć paravojnih i nekih vojnih formacija Radovana Karadžića, koji su ima na terenu određivali koga će da hapse i izručuju, itd. Za razliku od otmice u Štrpcima ili agresije na Dubrovnik, to je zločin u kojem je Crna Gora apsolutno donijela odluku i sprovela zločin, a u svim ostalim stvarima Crna Gora je na određen način umiješana, ali neko je drugi donosio ključne odluke i sprovodio te kriminalne aktivnosti. Kao što vidite, Crna Gora se vrlo lako suočava, to najbolje vidite na primjeru ¨Štrpci¨ ili ¨Srebrenica¨, sa tuđim zločinima i tu se funkcioneri najviše ¨posipaju pepelom¨ i izvinjavaju se za tuđe zločine, dok u onim stvarima u kojima je i njihova lična odgovornost potpuno očigledna i u kojem je Crna Gora izvršila direktno zločin, tu se jednostavno radi sve da bi se došlo do opstrukcije, zataškavanja, odlaganja do zaborava.
RSE: Slučaj deportacije, ubijanja muslimana, koji su utočište potražili u Crnoj Gori, nije nepoznat javnosti. No, ja bih htjela da napomenem nekoliko značajki koje ukazuju na odgovornost crnogorskih vlasti. Recimo, jedan od detalja je da su deportovani muslimani koji su bili radno angažovani u Crnoj Gori.
PRELEVIĆ: Da! Imate nekoliko primjera ljudi koji su radili u Crnoj Gori, koji su čak i po 25 godina bili angažovani, recimo, kao inžinjeri ili kao radnici na gradilištima. Tu je primjer ljudi koji su radili na tunelu ¨Vrmac¨ kod Kotora ili neki koji su radili u elektro firmama koje su radile u Herceg Novom. Vojnici JNA su deportovani, jednostavno, bilo je važno samo kako se zovu i prezivaju, da se identifikuju kao muslimani. Tako je stajalo u depeši MUP-a, kojom se tražilo da se očisti teritorija od svih muslimanskih izbjeglica, koji su morali da se predaju Radovanu Karadžiću u Foči, gdje su većina i stradali. Mi zastupamo za sada 31 porodicu, toliko smo i tužbi podnijeli za porodice nastradalih u Foči i šestoro preživjelih koji direktno svjedoče i svjedočili su u Haškom tribunalu. A činjenice da su to ljudi koji su deportovani iz Crne Gore su pravosnažno utvrđene i pred Haškim tribunalom u presudama. Radi se potpuno jasno o jednom ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva i to protiv izbjeglica i mislim da je to nešto što je, u pravnom smislu, potpuno neosporno. Mi smo svjedoci, u zadnje vrijeme, da najviši organi Crne Gore besramno uništavaju dokumentaciju vezanu za ovaj događaj, iako ona postoji u originalima - kod nekih članova porodica koji su dobili zvanične odgovore od države, bivših poslanika koji su dobili odgovore na poslanička pitanja, kod novinara. Mi smo u proteklom periodu, od Skupštine i MUP-a Crne Gore, dobili odgovore da ne posjeduju dokumentaciju, odnosno, ključne dokumente koji su uništeni kao bezvrijedni materijal, iako sadrže spiskove ovih ljudi i podatke o njihovoj deportaciji.
RSE: Čiji je potpis na depeši koja je upućena predstavnicima MUP-a?
PRELEVIĆ: Ministra, tadašnjeg, unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića. Inače, svi ljudi koji su učestvovali u ovoj akciji su napredovali u karijeri, u vladama gospodina Đukanovića, od tada, ili u raznim saveznim vladama koje je kontrolisao gospodin Milošević.
RSE: Kako komentarišete činjenicu da je policijski inspektor, u to vrijeme u Herceg Novom, Slobodan Pejović jedini progovorio?
PRELEVIĆ: To je, na žalost, izuzetak koji potvrđuje jednu tragičnu situaciju sa Crnom Gorom, a to je istrebljenje moralnih vrijednosti koje su odlikovale Crnu Goru, niko osim njega nije progovorio i niko se, od tih ljudi koji su učestvovali i prisustvovali tome, nije suočio sa tim. On je jedan normalan i hrabar čovjek, koji je jednostavno shvatio da je bio umiješan u zločin po svojoj funkciji. Odmah je reagovao i od onda više nije želio da se pomiri sa tim i odlučio je da progovori. Od tada doživljava velike neprijatnosti, kako od strane ne poznatih počinilaca, tako i od strane MUP-a. Više napada na njega i njegovu porodicu su izvršeni, uključujući i dva pokušaja atentata. Nikada nije sprovedena istraga, niti je utvrđeno ko i zašto je napao gospodina Pejovića. Međutim, on je svojim gestom svim porodicama ljudi koji su deportovani iz Crne Gore vratio vjeru da postoje i drugačiji ljudi.
RSE: U ovoj deportaciji stradao je i predratni gradonačelnik Srebrenice Malik Mehović, koji je uhapšen na teritoriji Crne Gore, odakle mu se gubi svaki trag. Ima li pomaka u istrazi što se tiče konkretno ovog slučaja?
PRELEVIĆ: Nema nikakvog pomaka. Mi smo se obratili radnoj grupi Ujedinjenih nacija za prinudne nestanke, jer se radi o jednom klasičnom političkom nestanku. Mnogi publicisti i ljudi koji prate zbivanja na Balkanu tvrde da je srebrenički zločin počeo u Baru, u Crnoj Gori, tada kada je njen predratni predsjednik Opštine, koji je pred Arkanom, našao utočište u Baru, jednostavno kidnapovan od strane policije, pred očima njegove porodice i od tada mu se gubi svaki trag. Pisali smo ministru policije, gospodinu Đuroviću, u više navrata, zatim i dva puta poslali otvoreno pismo gospodinu Đukanoviću, tražeći da se njegovoj porodici samo kaže šta se sa njim desilo. Ono što je najčudnije je što nismo dobili nikakav odgovor. Pet ili šest pisama smo poslali predstavnicima crnogorske vlasti, oni ćute i smatraju porodicu gospodina Mehovića nedostojnom za odgovor o tome da li oni znaju šta se sa njim desilo, a veoma dobro znaju, na žalost.
RSE: Sve su priče o deportaciji Bošnjaka podjednako potresne, sve odražavaju opšteratno ludilo, progon onih čije je jedina krivica nacionalnost ili vjerska opredijeljenost. Ovo je ispovijest Jesenke Titorić, sestre deportovanog i nestalog Alenka Titorića:
¨Pitanje koje odzvanja u mojoj glavi 13 godina je: zašto? Slika koja mi je u glavi i sa kojom se budim 13 godina je: posljednji minuti njegovog života i straha. I ponovo: zašto? Zašto je i gdje je završio i zašto je tako završio? Da ste ga samo upoznali, stvarno je volio Crnu Goru. Ono što mi treba jeste da, bar na jedan način, stavim tačku na tragičan dio svog života; moju najveću životnu traumu koju mi je priredila Crna Gora. Ko je kriv? Sami će te morati reći. Samo jedno vas molim: poslje ovih 13 godina ne dozvolite da iko manipuliše sa ovim slučajem. Uvjerena sam da će i sadašnje crnogorske vlasti, a i buduće, prepoznati svoju nacionalnu sramotu.¨
RSE: Kako ste i sami kazali, svi slučajevi su tragični na svoj način. Uz zahtjev da se krivci imenuju i da konačno odgovaraju za počinjen zločin, dio porodica deportovanih i ubijenih muslimana zatražiće i odštetu. Ova je najava, čini se, naišla na različite komentare. Šta mislite o tome?
PRELEVIĆ: Mislim da je to veoma bitan element pravde za ove ljude. To su porodice koje su u najtežem vremenu, u prvim danima rata, obezglavljene i koje su u tom svom izbjeglištvu naišle na smrtonosnu akciju crnogorske policije i Karadžićevih paravojski i koje su od tada rasute po svijetu i potpuno dezorijentisane, bez ikakve, ne samo ekonomske, nego i bilo kakve sigurnosti. Mislim da je vrlo bitan dio pravde da ta djeca dobiju krov nad glavom, da djeca trojice braće Rikalo, koji su sva trojica deportovani i ubijeni u Foči, ne budu danas podstanari i to oni koji svakih mjesec dana idu od nemila do nedraga u Sarajevu. Jednako bitan dio pravde je da se prinudi crnogorsko tužilaštvo da poslije, evo četrnaesta godina je u toku, da pokrene barem jedan jedini krivični postupak, jer je neljudski ćutati poslje toliko godina.
RSE: Šta očekujete od predstojećeg suđenja? Nemušti pokušaj vlasti da makar otpočinjanjem ublaži odgovornost i da će se to suđenje, pretpostavljam, odugovlačiti u beskraj? Ili istinski početak pravnog ustanovljavanja krivice? Nerijetko se u javnosti čuje da je ovaj slučaj za Crnu goru zapravo crnogorski Hag.
PRELEVIĆ: Potpuno se sa tim slažem. Bojim se da crnogorski pravosudni organi nisu u stanju da ovaj slučaj vode bez političkog pritiska, samim tim što su najviši predstavnici izvršne vlasti bili i lično umiješani u ovaj slučaj. Zbog toga, detaljno o svakom koraku, svakoj reakciji tužilaštva i sudova i drugih organa, odnosno, bolje reći, o njihovom nečinjenju obavještavamo sve faktore relevantne u međunarodnoj zajednici i pokušavamo da ovaj slučaj načinimo vidljivim i spriječimo ponavljanje političkih uticaja na suđenja, kakva su ranije bila u Crnoj Gori. Mislim da smo u tome uspjeli i da ćemo uspjeti. Imamo najave da će predstavnici UN i drugih organizacija posmatrati ova suđenja. Mislim da je osnovni problem u tužilaštvu, koje je usmjereno u prikrivanje ovih zločina i bez obzira na njihove retoričke izjave, nisu pokrenuli ni jedan krivični postupak, niti krivičnu istragu. Što se tiče sudova, pokazali su nesigurnost i čekanje na eventualne političke odluke ili na politička izjašnjavanja i zakazali su suđenja skoro godinu dana pošto su podnijete tužbe, iako po zakonu je taj rok mjesec dana, od kada dobiju odgovore na tužbe. Neke tužbe još nisu proslijedili. Bio bih veoma iznenađen kada bi suđenje bilo fer i pošteno od strane svih aktera, a s obzirom da vidimo da uništavanje evidencije koje je i pismeno evidentirano od strane MUP-a i Skupštine Crne Gore, bojim se da bez pritiska međunarodnih faktora će istina i pravda biti veoma spore. Moguće je da i mali motiv ili ideja za pokušaj zataškavanja ovog slučaja i uništavanje dokumentacije, leži u činjenici da je gospođa Del Ponte jasno stavila do znanja da je Hag zatvorio listu slučajeva koji se odnose na Crnu Goru. Ona je stavila do znanja u svom intervjuu, koji je dala prije nekoliko mjeseci ¨Monitoru¨, da je ovo slučaj koji mora da bude ispravno i do kraja sproveden od strane tužilaštva Crne Gore Međutim, sama činjenica da ovaj slučaj neće doći do Haga, kao da daje neki alibi, nekakvu slobodu u prikrivanju zločina domaćim vlastima.
RSE: Nevladine organizacije su predlagale da se 30. maj proglasi danom sjećanja na deportovane i ubijene Bošnjake. Ništa se nije dogodilo, a čini se da bi ustanovljavanje ovog dana, bilo djelimično priznanje odgovornosti.
PRELEVIĆ: Odgovornost mora da se prizna. Na Balkanu stalno pričamo o suočavanju sa zločinima, o suočavanju sa prošlošću, a suočavanje ne znači ništa drugo do prihvatanje odgovornosti, odnosno shvatanje onoga što se desilo i prihvatanje svog dijela odgovornosti. Što se tiče Crne Gore i njenih zvaničnika, daleko su od toga, osim ako nema neke praktične posljedice ili, kako sam rekao, suočavanja sa tuđim zločinima. Crna Gora mora da se suoči sa tim i da unese to u svoje pamćenje kao nešto što ne smije da se ponovi. Da li će to biti kroz obilježavanje memorijalnog dana, kroz neki spomenik ili nekakvu odluku nekog državnog organa ili javno izvinjenje, unošenje u udžbenike istorije, mislim da to mnogo zavisi od sudskog postupka u kojem treba da se utvrdi istina. Ona se može utvrditi, isto tako, priznanjem i izvinjenjem od strane državnih organa, ali prije nego što utvrdimo istinu teško će neko moći da je obijeležava.
RSE: Imate advokatsku kancelariju, a po predmetima kojima se bavite, imate jedan veoma neobičan spoj. Uglavnom je to zaštita ljudskih prava, a na drugoj strani bavite se i pravom u oblasti biznisa koji, na žalost u Crnoj Gori, nije lišen brojnih protu-zakonitih radnji, korupcije, mita itd. Nije li ovo malo neobičan spoj za advokata ili ste Vi u svojoj praksi u Podgorici napravili dobar tim?
PRELEVIĆ: Silom prilika smo povezali ove dve stvari, koje obično ne idu zajedno, jer bavljenje ljudskim pravima podrazumijeva zaštitu građana i njihovih ljudskih prava od strane vlade, od strane države, a za bilo kakav biznis morate da imate saradnju sa državom. Mislim da smo kroz borbu za zaštitu ljudskih prava u nekoliko najtežih i najznačajnijih slučajeva u Crnoj Gori izgradili reputaciju nezavisnosti i neutralnosti, jednog profesionalnog odnosa prema poslu, što su strani klijenti prepoznali, tako da smo u međuvremenu izgradili i jedno odjeljenje koje se bavi i privatizacijama i investicijama i drugim uslugama, naročito za strane firme i klijente. Ali, mislim da je naša moralna i profesionalna odgovornost da ne okrenemo leđa žrtvama ljudskih prava i sve naše resurse stavljamo u njihovu službu kada su u pitanju veliki slučajevi kršenja, kao što smo imali slučaj progona Roma iz Danilovgrada ili sex trafikinga, u koji su bili umiješani najviši državni funkcioneri. Ili, nekih masovnih kršenja, recimo okupljanje radnika podgoričkih fabrika od strane policije i ovaj najnoviji slučaj deportacije.
RSE: Iz ugla pravnika, kako Vam se čini Crna Gora danas?
PRELEVIĆ: Mislim da Crna Gora ima jako puno problema, koji su manje prepoznatljivi spolja nego što su iznutra. Vjerujem u Crnu Goru i vjerujem da je ona relativno mali društveni i ekonomski sistem koji može da se sa jednom dobrom vladom i relativno malim investicijama pokrene. Međutim, bojim se da je korupcija i jedna neodgovorna politička elita dovode u jedan nezavidan položaj i ona može da krene u jednom potpuno drugom pravcu. Ne znam kako vaši slušaoci gledaju na Crnu Goru, ali kada je porede sa Srbijom, koja ima toliko problema, naročito taj vladajući potencijal i nacionalistički naboj sa Kosovom ili Bosnom, koji su još uvijek nedovršeni državni oblici, Crna Gora izgleda veoma interesantno, ali ona je društvo koje je duboko moralno i pravno nagriženo i bojim se da, ukoliko se nastavi neodgovorna vladavina koja traje već 15 godina, da će parametri našeg društva nastaviti da idu niz brdo.
PRELEVIĆ: Zbog toga što u međuvremenu u Crnoj Gori nije došlo do promjene vlasti koja je izvršila taj zločin i za razliku od gotovo svih istočnoevropskih država, jedini imamo i personalni kontinuitet, od pada berlinskog zida. I, nažalost, najviši organi, uključujući i Vladu Crne Gore, njeno Ministarstvo unutrašnjih poslova i Tužilaštvo, su učestvovali u samom zločinu. Naravno da su učinili sve da se taj zločin zaboravi i da se nikada ništa ne pokrene.
RSE: Aktualni finkcioneri bili su i tada u vrhu crnogorske vlasti, recimo gospodin Milo Đukanović je u to vrijeme bio premijer. Kada su policija i tužilaštvo pod pritiskom porodica, nevladinih organizacija i javnosti započeli istragu, izjavu je dao tadašnji državni tužilac Vladimir Šušović, a najavljeno je da će ih dati i Momir Bulatović i Milo Đukanović.
PRELEVIĆ: Da, svi su dali izjave pod pritiskom javnosti u zadnjih godinu dana od kada smo, uz pomoć medija i ljudi iz nevladinih organizacija, uspjeli da stavimo ovo pitanje na dnevni red društvenih zbivanja u Crnoj Gori, iako se radi o najvećem zločinu koji je Crna Gora i njeni predstavnici počinili u vezi sa ratom u bivšoj Jugoslaviji. Gospodin Šušović je dugo pokušavao da predstavi ovu stvar kao nešto što je zastarelo za bilo kakvo procesuiranje i kao nešto o čemu je Haški tribunal upoznat i nije vidio nikakvog osnova, pa eto ni crnogorsko tužilaštvo nema potrebe da oko toga bilo šta radi. Gospodin Bulatović, tadašnji predsjednik Republike, je dao izjavu u kojoj apsolutno amnestira najviše organe, uključujući i sebe i ne umanjujući tragičnost tog događaja, svaljuje ga na leđa policajaca kao njihov administrativni prekršaj, govoreći da su se oni po inerciji nastavili ponašati kao da Bosna nije bila međunarodno priznata država i da su, eto tako, isporučili ih policiji Republike Srpske, vjerujući da su oni nekakvi zločinci, a gospodin Đukanović je dao nekoliko nemuštih političkih izjava u kojima se odnosi potpuno indeferentno, svaljujući ga u nadležnost sudstva i tužilaštva, koji onako svojski, opstruriraju čitav postupak od njegovog dešavanja pa do danas.
RSE: Po čemu se sa pravnog aspekta ovaj slučaj, kada je u pitanju odgovornost crnogorske vlasti, razlikuje, recimo, od agresije na Dubrovnik, od otmice muslimana u Štrpcima, od slučaja ¨Bukovica¨, slučaja progona danilovgradskih roma itd.?
PRELEVIĆ: Suštinska razlika je u tome što se ovdje radi o ratnom zločinu koji su počinili brojni predstavnici crnogorske vlade, uz pomoć paravojnih i nekih vojnih formacija Radovana Karadžića, koji su ima na terenu određivali koga će da hapse i izručuju, itd. Za razliku od otmice u Štrpcima ili agresije na Dubrovnik, to je zločin u kojem je Crna Gora apsolutno donijela odluku i sprovela zločin, a u svim ostalim stvarima Crna Gora je na određen način umiješana, ali neko je drugi donosio ključne odluke i sprovodio te kriminalne aktivnosti. Kao što vidite, Crna Gora se vrlo lako suočava, to najbolje vidite na primjeru ¨Štrpci¨ ili ¨Srebrenica¨, sa tuđim zločinima i tu se funkcioneri najviše ¨posipaju pepelom¨ i izvinjavaju se za tuđe zločine, dok u onim stvarima u kojima je i njihova lična odgovornost potpuno očigledna i u kojem je Crna Gora izvršila direktno zločin, tu se jednostavno radi sve da bi se došlo do opstrukcije, zataškavanja, odlaganja do zaborava.
RSE: Slučaj deportacije, ubijanja muslimana, koji su utočište potražili u Crnoj Gori, nije nepoznat javnosti. No, ja bih htjela da napomenem nekoliko značajki koje ukazuju na odgovornost crnogorskih vlasti. Recimo, jedan od detalja je da su deportovani muslimani koji su bili radno angažovani u Crnoj Gori.
PRELEVIĆ: Da! Imate nekoliko primjera ljudi koji su radili u Crnoj Gori, koji su čak i po 25 godina bili angažovani, recimo, kao inžinjeri ili kao radnici na gradilištima. Tu je primjer ljudi koji su radili na tunelu ¨Vrmac¨ kod Kotora ili neki koji su radili u elektro firmama koje su radile u Herceg Novom. Vojnici JNA su deportovani, jednostavno, bilo je važno samo kako se zovu i prezivaju, da se identifikuju kao muslimani. Tako je stajalo u depeši MUP-a, kojom se tražilo da se očisti teritorija od svih muslimanskih izbjeglica, koji su morali da se predaju Radovanu Karadžiću u Foči, gdje su većina i stradali. Mi zastupamo za sada 31 porodicu, toliko smo i tužbi podnijeli za porodice nastradalih u Foči i šestoro preživjelih koji direktno svjedoče i svjedočili su u Haškom tribunalu. A činjenice da su to ljudi koji su deportovani iz Crne Gore su pravosnažno utvrđene i pred Haškim tribunalom u presudama. Radi se potpuno jasno o jednom ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva i to protiv izbjeglica i mislim da je to nešto što je, u pravnom smislu, potpuno neosporno. Mi smo svjedoci, u zadnje vrijeme, da najviši organi Crne Gore besramno uništavaju dokumentaciju vezanu za ovaj događaj, iako ona postoji u originalima - kod nekih članova porodica koji su dobili zvanične odgovore od države, bivših poslanika koji su dobili odgovore na poslanička pitanja, kod novinara. Mi smo u proteklom periodu, od Skupštine i MUP-a Crne Gore, dobili odgovore da ne posjeduju dokumentaciju, odnosno, ključne dokumente koji su uništeni kao bezvrijedni materijal, iako sadrže spiskove ovih ljudi i podatke o njihovoj deportaciji.
RSE: Čiji je potpis na depeši koja je upućena predstavnicima MUP-a?
PRELEVIĆ: Ministra, tadašnjeg, unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića. Inače, svi ljudi koji su učestvovali u ovoj akciji su napredovali u karijeri, u vladama gospodina Đukanovića, od tada, ili u raznim saveznim vladama koje je kontrolisao gospodin Milošević.
RSE: Kako komentarišete činjenicu da je policijski inspektor, u to vrijeme u Herceg Novom, Slobodan Pejović jedini progovorio?
PRELEVIĆ: To je, na žalost, izuzetak koji potvrđuje jednu tragičnu situaciju sa Crnom Gorom, a to je istrebljenje moralnih vrijednosti koje su odlikovale Crnu Goru, niko osim njega nije progovorio i niko se, od tih ljudi koji su učestvovali i prisustvovali tome, nije suočio sa tim. On je jedan normalan i hrabar čovjek, koji je jednostavno shvatio da je bio umiješan u zločin po svojoj funkciji. Odmah je reagovao i od onda više nije želio da se pomiri sa tim i odlučio je da progovori. Od tada doživljava velike neprijatnosti, kako od strane ne poznatih počinilaca, tako i od strane MUP-a. Više napada na njega i njegovu porodicu su izvršeni, uključujući i dva pokušaja atentata. Nikada nije sprovedena istraga, niti je utvrđeno ko i zašto je napao gospodina Pejovića. Međutim, on je svojim gestom svim porodicama ljudi koji su deportovani iz Crne Gore vratio vjeru da postoje i drugačiji ljudi.
RSE: U ovoj deportaciji stradao je i predratni gradonačelnik Srebrenice Malik Mehović, koji je uhapšen na teritoriji Crne Gore, odakle mu se gubi svaki trag. Ima li pomaka u istrazi što se tiče konkretno ovog slučaja?
PRELEVIĆ: Nema nikakvog pomaka. Mi smo se obratili radnoj grupi Ujedinjenih nacija za prinudne nestanke, jer se radi o jednom klasičnom političkom nestanku. Mnogi publicisti i ljudi koji prate zbivanja na Balkanu tvrde da je srebrenički zločin počeo u Baru, u Crnoj Gori, tada kada je njen predratni predsjednik Opštine, koji je pred Arkanom, našao utočište u Baru, jednostavno kidnapovan od strane policije, pred očima njegove porodice i od tada mu se gubi svaki trag. Pisali smo ministru policije, gospodinu Đuroviću, u više navrata, zatim i dva puta poslali otvoreno pismo gospodinu Đukanoviću, tražeći da se njegovoj porodici samo kaže šta se sa njim desilo. Ono što je najčudnije je što nismo dobili nikakav odgovor. Pet ili šest pisama smo poslali predstavnicima crnogorske vlasti, oni ćute i smatraju porodicu gospodina Mehovića nedostojnom za odgovor o tome da li oni znaju šta se sa njim desilo, a veoma dobro znaju, na žalost.
RSE: Sve su priče o deportaciji Bošnjaka podjednako potresne, sve odražavaju opšteratno ludilo, progon onih čije je jedina krivica nacionalnost ili vjerska opredijeljenost. Ovo je ispovijest Jesenke Titorić, sestre deportovanog i nestalog Alenka Titorića:
¨Pitanje koje odzvanja u mojoj glavi 13 godina je: zašto? Slika koja mi je u glavi i sa kojom se budim 13 godina je: posljednji minuti njegovog života i straha. I ponovo: zašto? Zašto je i gdje je završio i zašto je tako završio? Da ste ga samo upoznali, stvarno je volio Crnu Goru. Ono što mi treba jeste da, bar na jedan način, stavim tačku na tragičan dio svog života; moju najveću životnu traumu koju mi je priredila Crna Gora. Ko je kriv? Sami će te morati reći. Samo jedno vas molim: poslje ovih 13 godina ne dozvolite da iko manipuliše sa ovim slučajem. Uvjerena sam da će i sadašnje crnogorske vlasti, a i buduće, prepoznati svoju nacionalnu sramotu.¨
RSE: Kako ste i sami kazali, svi slučajevi su tragični na svoj način. Uz zahtjev da se krivci imenuju i da konačno odgovaraju za počinjen zločin, dio porodica deportovanih i ubijenih muslimana zatražiće i odštetu. Ova je najava, čini se, naišla na različite komentare. Šta mislite o tome?
PRELEVIĆ: Mislim da je to veoma bitan element pravde za ove ljude. To su porodice koje su u najtežem vremenu, u prvim danima rata, obezglavljene i koje su u tom svom izbjeglištvu naišle na smrtonosnu akciju crnogorske policije i Karadžićevih paravojski i koje su od tada rasute po svijetu i potpuno dezorijentisane, bez ikakve, ne samo ekonomske, nego i bilo kakve sigurnosti. Mislim da je vrlo bitan dio pravde da ta djeca dobiju krov nad glavom, da djeca trojice braće Rikalo, koji su sva trojica deportovani i ubijeni u Foči, ne budu danas podstanari i to oni koji svakih mjesec dana idu od nemila do nedraga u Sarajevu. Jednako bitan dio pravde je da se prinudi crnogorsko tužilaštvo da poslije, evo četrnaesta godina je u toku, da pokrene barem jedan jedini krivični postupak, jer je neljudski ćutati poslje toliko godina.
RSE: Šta očekujete od predstojećeg suđenja? Nemušti pokušaj vlasti da makar otpočinjanjem ublaži odgovornost i da će se to suđenje, pretpostavljam, odugovlačiti u beskraj? Ili istinski početak pravnog ustanovljavanja krivice? Nerijetko se u javnosti čuje da je ovaj slučaj za Crnu goru zapravo crnogorski Hag.
PRELEVIĆ: Potpuno se sa tim slažem. Bojim se da crnogorski pravosudni organi nisu u stanju da ovaj slučaj vode bez političkog pritiska, samim tim što su najviši predstavnici izvršne vlasti bili i lično umiješani u ovaj slučaj. Zbog toga, detaljno o svakom koraku, svakoj reakciji tužilaštva i sudova i drugih organa, odnosno, bolje reći, o njihovom nečinjenju obavještavamo sve faktore relevantne u međunarodnoj zajednici i pokušavamo da ovaj slučaj načinimo vidljivim i spriječimo ponavljanje političkih uticaja na suđenja, kakva su ranije bila u Crnoj Gori. Mislim da smo u tome uspjeli i da ćemo uspjeti. Imamo najave da će predstavnici UN i drugih organizacija posmatrati ova suđenja. Mislim da je osnovni problem u tužilaštvu, koje je usmjereno u prikrivanje ovih zločina i bez obzira na njihove retoričke izjave, nisu pokrenuli ni jedan krivični postupak, niti krivičnu istragu. Što se tiče sudova, pokazali su nesigurnost i čekanje na eventualne političke odluke ili na politička izjašnjavanja i zakazali su suđenja skoro godinu dana pošto su podnijete tužbe, iako po zakonu je taj rok mjesec dana, od kada dobiju odgovore na tužbe. Neke tužbe još nisu proslijedili. Bio bih veoma iznenađen kada bi suđenje bilo fer i pošteno od strane svih aktera, a s obzirom da vidimo da uništavanje evidencije koje je i pismeno evidentirano od strane MUP-a i Skupštine Crne Gore, bojim se da bez pritiska međunarodnih faktora će istina i pravda biti veoma spore. Moguće je da i mali motiv ili ideja za pokušaj zataškavanja ovog slučaja i uništavanje dokumentacije, leži u činjenici da je gospođa Del Ponte jasno stavila do znanja da je Hag zatvorio listu slučajeva koji se odnose na Crnu Goru. Ona je stavila do znanja u svom intervjuu, koji je dala prije nekoliko mjeseci ¨Monitoru¨, da je ovo slučaj koji mora da bude ispravno i do kraja sproveden od strane tužilaštva Crne Gore Međutim, sama činjenica da ovaj slučaj neće doći do Haga, kao da daje neki alibi, nekakvu slobodu u prikrivanju zločina domaćim vlastima.
RSE: Nevladine organizacije su predlagale da se 30. maj proglasi danom sjećanja na deportovane i ubijene Bošnjake. Ništa se nije dogodilo, a čini se da bi ustanovljavanje ovog dana, bilo djelimično priznanje odgovornosti.
PRELEVIĆ: Odgovornost mora da se prizna. Na Balkanu stalno pričamo o suočavanju sa zločinima, o suočavanju sa prošlošću, a suočavanje ne znači ništa drugo do prihvatanje odgovornosti, odnosno shvatanje onoga što se desilo i prihvatanje svog dijela odgovornosti. Što se tiče Crne Gore i njenih zvaničnika, daleko su od toga, osim ako nema neke praktične posljedice ili, kako sam rekao, suočavanja sa tuđim zločinima. Crna Gora mora da se suoči sa tim i da unese to u svoje pamćenje kao nešto što ne smije da se ponovi. Da li će to biti kroz obilježavanje memorijalnog dana, kroz neki spomenik ili nekakvu odluku nekog državnog organa ili javno izvinjenje, unošenje u udžbenike istorije, mislim da to mnogo zavisi od sudskog postupka u kojem treba da se utvrdi istina. Ona se može utvrditi, isto tako, priznanjem i izvinjenjem od strane državnih organa, ali prije nego što utvrdimo istinu teško će neko moći da je obijeležava.
RSE: Imate advokatsku kancelariju, a po predmetima kojima se bavite, imate jedan veoma neobičan spoj. Uglavnom je to zaštita ljudskih prava, a na drugoj strani bavite se i pravom u oblasti biznisa koji, na žalost u Crnoj Gori, nije lišen brojnih protu-zakonitih radnji, korupcije, mita itd. Nije li ovo malo neobičan spoj za advokata ili ste Vi u svojoj praksi u Podgorici napravili dobar tim?
PRELEVIĆ: Silom prilika smo povezali ove dve stvari, koje obično ne idu zajedno, jer bavljenje ljudskim pravima podrazumijeva zaštitu građana i njihovih ljudskih prava od strane vlade, od strane države, a za bilo kakav biznis morate da imate saradnju sa državom. Mislim da smo kroz borbu za zaštitu ljudskih prava u nekoliko najtežih i najznačajnijih slučajeva u Crnoj Gori izgradili reputaciju nezavisnosti i neutralnosti, jednog profesionalnog odnosa prema poslu, što su strani klijenti prepoznali, tako da smo u međuvremenu izgradili i jedno odjeljenje koje se bavi i privatizacijama i investicijama i drugim uslugama, naročito za strane firme i klijente. Ali, mislim da je naša moralna i profesionalna odgovornost da ne okrenemo leđa žrtvama ljudskih prava i sve naše resurse stavljamo u njihovu službu kada su u pitanju veliki slučajevi kršenja, kao što smo imali slučaj progona Roma iz Danilovgrada ili sex trafikinga, u koji su bili umiješani najviši državni funkcioneri. Ili, nekih masovnih kršenja, recimo okupljanje radnika podgoričkih fabrika od strane policije i ovaj najnoviji slučaj deportacije.
RSE: Iz ugla pravnika, kako Vam se čini Crna Gora danas?
PRELEVIĆ: Mislim da Crna Gora ima jako puno problema, koji su manje prepoznatljivi spolja nego što su iznutra. Vjerujem u Crnu Goru i vjerujem da je ona relativno mali društveni i ekonomski sistem koji može da se sa jednom dobrom vladom i relativno malim investicijama pokrene. Međutim, bojim se da je korupcija i jedna neodgovorna politička elita dovode u jedan nezavidan položaj i ona može da krene u jednom potpuno drugom pravcu. Ne znam kako vaši slušaoci gledaju na Crnu Goru, ali kada je porede sa Srbijom, koja ima toliko problema, naročito taj vladajući potencijal i nacionalistički naboj sa Kosovom ili Bosnom, koji su još uvijek nedovršeni državni oblici, Crna Gora izgleda veoma interesantno, ali ona je društvo koje je duboko moralno i pravno nagriženo i bojim se da, ukoliko se nastavi neodgovorna vladavina koja traje već 15 godina, da će parametri našeg društva nastaviti da idu niz brdo.
