RSE: Sedmica za nama protekla je u znaku komemorativnog skupa u Potočarima, posvećena Bošnjacima, stradalim u srebreničkom masakru, i komemorativnog skupa u Bratuncu, u znak sjećanja na nastradale Srbe u istočnoj Bosni. Sve ono što se događalo i izjavljivalo uoči i tokom komemorativnog skupa, samo je produbilo pitanje spremnosti da se ratni zločin nazove ratnim zločinom i da se odgovorni suoče sa prošlošću. Pitanje je - da li politika i ponašanje njenih nosilaca, ni deset godina poslije stradanja hiljada ljudi, neće ustupiti mjesto pravdi?
ZUKORLIĆ: Evo, ja sam imao prilike da budem u Srebrenici 11. jula, prvi put i doista, teško je opisati sva ta osjećanja, posebno za nekog ko ne želi da se prepusti isključivo negativnim osjećanjima. Čak i u takvom jednom osjećanju pokušao sam da pronađem nešto što bih se moglo nazvati optimizmom. Uprkos tegobi u tome, ja sam ga pronašao. Prvo, vidio sam jednu veliku energiju u ljudima koji su pohrlili, od Bosanske krajine pa sve do Sandžaka, da tu dođu, u njihovim licima se vidjela bol. Međutim, ipak, sva ta silna energija koja je zračila iz njih je bila pozitivna. Ja nisam mogao prepoznati ni malo negativnog, posebno ni malo želje za osvetom. Sa onima sa kojima sam stigao popričati, zapravo se vidjelo jasno da ti ljudi traže pravedan odnos prema zločinu. Pravedan odnos podrazumijeva kaznu, odnosno sankciju. Međutim, ovosvjetska sankcija nikada nije adekvatna, koliko god da je relativno pravedna. Ono što je važno, pored sankcije, jeste pravilan tretman u javnosti da se tim ljudima prizna šta se desilo, da se zna ko je za to kriv, ko je glavni krivac, ko je pomogao da se to desi, ko je bio odgovoran u svemu tome. Mislim da je to glavni unutarnji zahtjev. Sa druge strane, mislim da je pomak i to sa pozicije predstavnika međunarodne zajednice, su prvi put stvari nazvane svojim pravim imenom i zločin su nazvali pravim imenom. Izjasnili se da osjećaju visok stepen odgovornosti zbog toga što se desilo, jer ipak se radi o činjenici da je to bila zaštićena zona i da su tamo ljudi razoružani, da su svoje glave predali na čuvanje Ujedinjenim nacijama. Sa druge strane je tamo činjenica da je došao predsjednik Tadić sa svim onim što je izjavljivao i prije i u toku i poslije, mislim da je to izuzetno značajan pomak. Možda je on na nivou simbolike iz prostog razloga što predsednik Tadić, kao prvi čovjek države, nema osnovne poluge vlasti u rukama, tako da njegova riječ i njegov gest još nema praktičnu težinu vlasti, što opet nije u redu što se niko nije pojavio sa pozicije izvršne vlasti u Srbiji, niti sa pozicije predstavničke vlasti. Ali, mislim da je to veliki pomak da je on imao hrabrosti da napravi jedan zaokret pa makar simbolički u tom pravcu, rizikujući puno u biračkom tijelu Srbije, koje očito sporo sazrijeva za jedno takvo suočavanje sa svim tim što se dešavalo u prošlosti.
RSE: Kako komentarišete dvije stvari, evo recimo odsustvo predstavnika međunarodne zajednice na komemorativnom skupu u Bratuncu i kako uopšte tumačite ponašanje Parlamenta Srbije, kada je određivanje prema srebreničkom masakru u pitanju?
ZUKORLIĆ: Zločin u Srebrenici je poseban, ne samo po brojnosti ljudi koji su ubijeni, već po samom načinu po kome se to desilo. I drugo, po vremenskom periodu u kome se to desilo. Zamislite šta to znači za tri dana ubiti oko 8.000 ljudi, zamislite samo koliko je to težak fizički posao, šta tu treba biti angažovano ljudi, šta se tu sve treba desiti. Zbog toga zločin u Srebrenici, zapravo, kako su to i potvrdili mnogi predstavnici međunarodne zajednice, jeste najveći zločin koji se desio poslije Drugog svjetskog rata, najveći zločin u Evropi. Zato će njegova snaga, te vrste simbolike, i nephodnost suočavanja sa gnusnošću samog pojma zločina, a konkretno u slučaju zločina što se dešavalo u Potočarima. Zato mislim da nije u redu sada pokušavati aktuelizirati i mnoge druge zločine, koji postoje definitivno i evidentno. Ali ako pođemo opet praviti paralele, mislim da ulazimo u jedan drugi rizik, da isticanjem nekih drugih zločina pokušavamo opet napraviti jednu neprincipijelnu ravnotežu, čime bi se omalovažio u principu svaki zločin. Ako krenemo Bosnom, onda ćemo moći da nađemo još deset ili 15 Bratunaca na raznim stranama, ali ipak nećemo pronaći nigdje nijednu Srebrenicu. Mislim da to shvataju i faktori međunarodne zajednice i svi ostali, čak i sam vrh Srbije je takođe periferno tretirao taj događaj u Bratuncu, odnosno ovo obilježavanje, koje je očito prenapregnuto da bi bio neki pandam obilježavanja 11. jula u Srebrenici.
RSE: Da pomenem crnogorski Parlament. Što kažete na rasprave koje su vođene na odbijanju usvajanja deklaracija, na izjave o svim zločinima gdje su u isti koš utrpani svi zločini na prostoru bivše Jugoslavije, a sada i teroristički akti u svijetu. Što to zapravo znači, relativizaciju zločina i bijeg od priznavanja odgovornosti?
ZUKORLIĆ: To je, zapravo, stvarno stanje naše svijesti i to zapravo znači vrlo malu distancu, i vremensku i psihološku i moralnu, od samoga zločina. Ako prošetate strukturama i od crnogorskog Parlamenta i srpskog Parlamenta, naći ćete mnoge ljude za koje će trebati vrijeme da dokazuje koliko su prste imali umiješane u sve te zločine na direktan ili indirektan način. Prema tome, vrlo je teško očekivati da te iste strukture i ti ljudi imaju tako jak zaokret i snagu da priznaju i pogledaju sebi u oči i priznaju to što se desilo, i da pokušaju da vode svoj narod u drugom smjeru.To je činjenica, ali ja sam optimista i vjerujem da će morati procesi da se kreću pozitivnije, ne iz razloga što vjerujem da će tu doći do neke brze katarze tih ljudi, već prije svega iz prostog razloga što vjerujem, evo ono što čini Tadić, najprije koristi Srbiji i srpskom narodu.
RSE: Dakle, vjerujete u oprost nakon genocida? Vjerujete u to da je moguć I da je to pitanje vremena? Ja ću vam reći da je jedna majka u svome bolu kazala da ne može oprostiti ni Bogu, a kamoli počiniocima zločina. To otvara pitanje suživota na tim prostorima ubuduće. Što o tome mislite?
ZUKORLIĆ: Pitanje oprosta apsolutno nije pitanje koje se može odigrati na nivou predstavnika vlasti ili bilo kojih vođa. To je nešto što, prije svega, ostaje na relaciji ljudi koji su žrtve, odnosno onih koji su njihovi najbliži. I doista bi bilo nemoralno baviti se tim pitanjem - da se to oprosti. Ono što treba raditi je definisati stvari pravim imenom i prepustiti vremenu da neke rane liječi, naravno na taj proces se značajno može uticati. Dakle predstavnici vlasti, oni koji imaju poluge moći i mediji, svi oni koji učestvuju i utiču na kreiranje javnog mnijenja i utiču na svijest ljudi, treba da utiču da te rane počnu da nekako zacjeljuju. Ono što će pomoći je pravda, u mjeri u kojoj je moguće u smislu sankcije, ali pravda do maksimuma u pogledu tretmana zločina.
RSE: Inače, uloga vjerskih zajednica je neminovno pitanje, kako o stravičnim događajima, u kojima je nestala jedna zajednička država, tako i o osudi ratnih zločina. Mi smo svih ovih godina imali pokušaje, kako izjednačavanja zločina, tako i teza o podjednakoj odgovornosti vjerskih poglavara. Čini se kao zatvoreni krug gdje smo krivi svi za sve
ZUKORLIĆ: Znate, ako hoćete da sakrijete zločinca i lopova, onda ga pustite u masu i recite - svi su krivi. I u tom slučaju, dakle, nikada nećete naći krivca. Mislim da je tu bilo grešaka od samog početka, prvo sa pozicije međunarodne zajednice, a potom sa pozicije onih koji su činili agresiju, jer je njima u interesu da kažu - svi smo krivi. Mi smo ovde nedavno imali jednog političara koji je, da li u nekom lapsusu ili ne znam zašto, tražio od vladika da se ograde od zločina i tražio od muftija da se ograde od zločina. Morali smo ga pitati - od kojih zločina treba da se ogradi muftija? To je, ustvari, pokušaj da se stave i suha i sirova drva i onda će da izgore i sirova drva.
RSE: Vi mislite da muftija ne treba da se ogradi, a da bi poglavari drugih vjerskih zajednica, eventualno, trebali da se ograde?
ZUKORLIĆ: Ne, ni muftija, ni ostali poglavari u principu, nego pojedinačno - ko je podgrijavao zločine i ko ih je blagoslovio, taj treba da se ograđuje, da se izvinjava, da se kaje itd. Ali, ja bih prvo i hoću da osuđujem svaki zločin na svijetu i ovaj konkretan, ali bih volio samo da mi kažu od kog zločina ja treba da se ogradim i koji bih se mogao povezati za mene kao muftiju, jer pripadam narodu kome je takvo nasilje napravljeno. Ako sam u Sandžaku, šta se tamo dešavalo? Imamo Štrpce, otmicu iz voza ili autobusa, sva ta konačno nerazjašnjena ubistva, Bukovicu kompletnu itd. Znači, šta ja sada treba - od tih zločina da se ogradim na kraju cinično?
RSE: Vi ste se na jednog političara naljutili zato što je izjavio, interpretiram: “popovi u crkve, muftije u džamije”. Mislite da to ne treba da bude baš tako?
ZUKORLIĆ: Taj je isti političar kazao ovo što sam vam rekao maloprije, da treba da se ogradimo od zločina. Prema tome, to je jedna demagoška floskula, u principu je to sve tako. Znači, ne može meni, niti bilo kome, određivati jedan političar čime ću da se bavim. Zašto? Prije svega, ako sam ja muftija, ja crpim pravo da se bavim jednom oblašću javnoga života, prvo iz svoje vjere, a pod drugim, sve je to određeno osnovnim aktima Islamske zajednice. Tu su čiste demagoške akrobacije koje imaju za cilj izvjesne manipulacije i koje imaju za cilj dva sloja motiva. Jedan sloj je, ako je on u ratu sa vladikama Srpske pravoslavne crkve, onda da ne ispadne da je on tendenciozno sa njima u sukobu, jer to ga košta u biračkom tijelu, nego daj da je onda u sukobu sa cjelokupnim slojem u Srbiji, ma kojoj vijeri pripadali. I onda prisloni nekoga ko apsolutno nema sa tim ništa, da bi ostavio takav utisak.
RSE: Mediji, inače, veoma pomno prate vaše kontakte sa političarima, pa je javnost, recimo, u detalje bila obavještavana o vašim čestim susretima sa pokojnim premijerom Đinđićem, nedavno sa Zoranom Živkovićem, potom sa Tadićem. Ali su zabilježene posjete, kako kažu mediji, Mešihatu, nekih bivših političara koji su na haškim listama. Kakvi su to kontakti bili i kako uopšte plivate u tim vodama?
ZUKORLIĆ: Ja se apsolutno ne sastajem sa političarima, nego sa državnicima, to je za mene jedna velika razlika. Ja se nikada nisam sastao ni sa jednim političarem kao predstavnikom političke partije, osim slučajno negdje. Islamska zajednica ima svoju autonomnost u principu odvojenosti vjere od države, ali Islamska zajednica želi državu za partnera i pretpostavljam da svaka normalna država želi Islamsku zajednicu za partnera. Za mene su oni predstavnici države, neovisno kojoj partiji pripadaju. Ako su, igrom slučaja, pripadnici jedne partije i možda imaju svjesniji uticaj Islamske zajednice i svjesniji i odlučniji da taj odnos sa Islamskom zajednicom prave na jednoj relaciji uvažavanja, a ne na relaciji nametanja, to je nešto sasvim drugo, to je više njihova stvar nego moja. Što se tiče tog nekog prethodnog vremena, ja ću vam kazati da sam bio sedam godina muftija za vrijeme Miloševića i da se nikada nisam sastao ni sa jednim državnim činovnikom u to vrijeme.
RSE: Mogu li da sada citiram još nešto što su mediji objavljivali? Oni kažu da ste veoma bliski sa Sulejmanom Ugljaninom. I, recite, da li je navodno tačno da ste svojevremeno bili jedan od inicijatora Narodnog kongresa bošnjaka Jugoslavije?
ZUKORLIĆ: Ne, to nije tačno, ali tačno je slijedeće: da sam bio jedan od osnivača Stranke demokratske akcije 1990. godine, kao najmlađi njen član, kao član od 20 godina, kao student. I jedan sam od članova Odbora i tada sam bio blizak sa Sulejmanom Ugljaninom. Ta bliskost je trajala do mog izbora za muftiju, negdje kasnije je došlo do zahlađenja, jer smo se potpuno koncepcijski razišli, u pogledu kako je on smatrao da treba biti koncipirana Islamska zajednica. Smatrao je da Islamska zajednica treba da bude jedan segment cjelokupnog njegovog političkog pokreta. Mi to nismo dozvolili, jer Islamska zajednica mora biti autonomna i mi smo se za tu autonomnost borili. Mi smo skupo platili od njega i još nekih drugih političara i godinama smo trpjeli snažne napade.
RSE: Veoma oštro kritikujete netradicionalni, snažni, ekstremni pristup vjeri. Reagovali ste na tvrdnje sa visokih pozicija u Vladi Srbije, ministarstava, policije, da su vehabije ili vehabiti ekstremni muslimani na području Srbije i Crne Gore, da se obučavaju u posebnim kampovima i da predstavljaju opasnost po bezbjednost države. O ovome bih vas zamolila da govorimo i u svjetlu aktuelnih terorističkih napada širom svijeta.
ZUKORLIĆ: Činjenica je da smo imali nekoliko jakih talasa napada na muslimane ovdje, sa nekih obavještajnih pozicija, prvo iz Srbije. Vrlo neosnovano, vrlo neargumentovano - kako se u Sandžaku nalaze vojne baze, obuka, kao - samo što nije puklo. Veza Kosovo, sjeverna Albanija, terorističke organizacije, međunarodne obavještajne službe itd. Drugi talas je poslije naišao kroz neke neodgovorne izjave sa pozicije Ministarstva unutrašnjih poslova, a potom su se pojavljivali takozvani eksperti za islam, islamolozi za terorizam sa sličnim tezama, vrlo površnim po pitanju islama jer, ako ne poznajete islam i njegovo osnovno učenje, onda je sve drugo doista neogovorno davati bilo kakve izjave po tom pitanju. Naravno da smo mi reagovali vrlo oštro na te stvari, jer mislimo da je to tendenciozno i da je to neodgovorno. Jer, to je onda nastavak onih snaga koje su proteklih decenija ugrožavale uopšte život nesrba, ovdje u Sandžaku. Naravno, tu se onda pojavljivao - shodno nekim drugim političkim ciljevima unutar same države , s obzirom da je Srbija bila na crnoj listi, pod embargom, ignorisana od međunarodne zajednice proteklih godina - i onda se tamo pojavi neko pametan i kaže: 'Hajdemo se mi prikloniti Americi u borbi protiv islamskog terorizma, pa ćemo mi sve te da pronađemo. Iako ih nema. I time ćemo postati prijatelji Amerike i imaćemo najkraći put da te neke naše račune sa njima raščistimo.’
RSE: Vi ste zagovornik reformi Islamske zajednice u Sandžaku. Kažete da ne odustajete od principa - jedna Islamska zajednica u jednoj državi. To otvara dva veoma značajna pitanja. Prvo: kako to planirate, kada je budućnost zajednice Srbije i Crne Gore neizvjesna? Crna Gora najavljuje referendum, a vaša zajednica se prostire na teritoriji i jedne i druge republike? Drugo: ne bi ste li odvojili time islamske vernike u Sarajevu od Islamske zajednice? Po čemu bi ste se razlikovali od pozicija zajednica koje su u krilu Srpske pravoslavne crkve ili Katoličke crkve, a nisu na teritoriji Srbije?
ZUKORLIĆ: Činjenica je da mi već 12 godina provodimo reforme u Islamskoj zajednici po raznim osnovama. Razlog što nismo zaokružili i administrativno, pravno i teritorijalno, islamsku zajednicu na ovom prostoru, u ovoj državi, leži u činjenici same nestabilnosti i neizvjesnosti države i toga kako će ona konačno i ustavno izgledati. Iz toga razloga mi čekamo konačni ishod, da bi prema tome ustrojili Islamsku zajednicu. Kada sam kazao, jedna zajednica u jednoj državi, prije svega sam mislio na samu Srbiju. To ne isključuje mogućnost veza sa zajednicama i sa zajednicom islamskom u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i drugim mjestima. Ali, to zapravo znači nemogućnost formiranja više islamskih zajednica unutar jedne države. Dakle, poenta je na tom što je primjenjen jedan osnovni princip koji je primjenjen i kod SPC, koja postoji, jedinstvena u ovoj državi, a istovremeno je povezana i sa onom u BiH, Hrvatskoj itd. Slično je i sa Katoličkom crkvom.
RSE: A vaši protivnici, inače, kažu da “zagovaranjem reformi, zapravo želite da si osigurate mjesto poglavara.'' Kako to komentarišete?
ZUKORLIĆ: Za mene je to apsolutno neozbiljna teza. Iz razloga što smo se mi ponovo dobrovoljno povezali sa Islamskom zajednicom u Sarajevu. Dakle, ako smo između 1993. i 1998. bili potpuno samostalni i mogli, kao takvi, da opstanemo. Ali, moje ambicije su nešto drugo. One su da napravim, zajedno sa mojim saradnicima, najorganizovaniju islamsku zajednicu na ovim prostorima. Da nadoKnadim nedostatak činjenice da nismo velika zajednica i tu su moje konačne ambicije. Potvrđujem da imamo vrhovnog poglavara u Sarajevu i u tom smislu je naš centar.
ZUKORLIĆ: Evo, ja sam imao prilike da budem u Srebrenici 11. jula, prvi put i doista, teško je opisati sva ta osjećanja, posebno za nekog ko ne želi da se prepusti isključivo negativnim osjećanjima. Čak i u takvom jednom osjećanju pokušao sam da pronađem nešto što bih se moglo nazvati optimizmom. Uprkos tegobi u tome, ja sam ga pronašao. Prvo, vidio sam jednu veliku energiju u ljudima koji su pohrlili, od Bosanske krajine pa sve do Sandžaka, da tu dođu, u njihovim licima se vidjela bol. Međutim, ipak, sva ta silna energija koja je zračila iz njih je bila pozitivna. Ja nisam mogao prepoznati ni malo negativnog, posebno ni malo želje za osvetom. Sa onima sa kojima sam stigao popričati, zapravo se vidjelo jasno da ti ljudi traže pravedan odnos prema zločinu. Pravedan odnos podrazumijeva kaznu, odnosno sankciju. Međutim, ovosvjetska sankcija nikada nije adekvatna, koliko god da je relativno pravedna. Ono što je važno, pored sankcije, jeste pravilan tretman u javnosti da se tim ljudima prizna šta se desilo, da se zna ko je za to kriv, ko je glavni krivac, ko je pomogao da se to desi, ko je bio odgovoran u svemu tome. Mislim da je to glavni unutarnji zahtjev. Sa druge strane, mislim da je pomak i to sa pozicije predstavnika međunarodne zajednice, su prvi put stvari nazvane svojim pravim imenom i zločin su nazvali pravim imenom. Izjasnili se da osjećaju visok stepen odgovornosti zbog toga što se desilo, jer ipak se radi o činjenici da je to bila zaštićena zona i da su tamo ljudi razoružani, da su svoje glave predali na čuvanje Ujedinjenim nacijama. Sa druge strane je tamo činjenica da je došao predsjednik Tadić sa svim onim što je izjavljivao i prije i u toku i poslije, mislim da je to izuzetno značajan pomak. Možda je on na nivou simbolike iz prostog razloga što predsednik Tadić, kao prvi čovjek države, nema osnovne poluge vlasti u rukama, tako da njegova riječ i njegov gest još nema praktičnu težinu vlasti, što opet nije u redu što se niko nije pojavio sa pozicije izvršne vlasti u Srbiji, niti sa pozicije predstavničke vlasti. Ali, mislim da je to veliki pomak da je on imao hrabrosti da napravi jedan zaokret pa makar simbolički u tom pravcu, rizikujući puno u biračkom tijelu Srbije, koje očito sporo sazrijeva za jedno takvo suočavanje sa svim tim što se dešavalo u prošlosti.
RSE: Kako komentarišete dvije stvari, evo recimo odsustvo predstavnika međunarodne zajednice na komemorativnom skupu u Bratuncu i kako uopšte tumačite ponašanje Parlamenta Srbije, kada je određivanje prema srebreničkom masakru u pitanju?
ZUKORLIĆ: Zločin u Srebrenici je poseban, ne samo po brojnosti ljudi koji su ubijeni, već po samom načinu po kome se to desilo. I drugo, po vremenskom periodu u kome se to desilo. Zamislite šta to znači za tri dana ubiti oko 8.000 ljudi, zamislite samo koliko je to težak fizički posao, šta tu treba biti angažovano ljudi, šta se tu sve treba desiti. Zbog toga zločin u Srebrenici, zapravo, kako su to i potvrdili mnogi predstavnici međunarodne zajednice, jeste najveći zločin koji se desio poslije Drugog svjetskog rata, najveći zločin u Evropi. Zato će njegova snaga, te vrste simbolike, i nephodnost suočavanja sa gnusnošću samog pojma zločina, a konkretno u slučaju zločina što se dešavalo u Potočarima. Zato mislim da nije u redu sada pokušavati aktuelizirati i mnoge druge zločine, koji postoje definitivno i evidentno. Ali ako pođemo opet praviti paralele, mislim da ulazimo u jedan drugi rizik, da isticanjem nekih drugih zločina pokušavamo opet napraviti jednu neprincipijelnu ravnotežu, čime bi se omalovažio u principu svaki zločin. Ako krenemo Bosnom, onda ćemo moći da nađemo još deset ili 15 Bratunaca na raznim stranama, ali ipak nećemo pronaći nigdje nijednu Srebrenicu. Mislim da to shvataju i faktori međunarodne zajednice i svi ostali, čak i sam vrh Srbije je takođe periferno tretirao taj događaj u Bratuncu, odnosno ovo obilježavanje, koje je očito prenapregnuto da bi bio neki pandam obilježavanja 11. jula u Srebrenici.
RSE: Da pomenem crnogorski Parlament. Što kažete na rasprave koje su vođene na odbijanju usvajanja deklaracija, na izjave o svim zločinima gdje su u isti koš utrpani svi zločini na prostoru bivše Jugoslavije, a sada i teroristički akti u svijetu. Što to zapravo znači, relativizaciju zločina i bijeg od priznavanja odgovornosti?
ZUKORLIĆ: To je, zapravo, stvarno stanje naše svijesti i to zapravo znači vrlo malu distancu, i vremensku i psihološku i moralnu, od samoga zločina. Ako prošetate strukturama i od crnogorskog Parlamenta i srpskog Parlamenta, naći ćete mnoge ljude za koje će trebati vrijeme da dokazuje koliko su prste imali umiješane u sve te zločine na direktan ili indirektan način. Prema tome, vrlo je teško očekivati da te iste strukture i ti ljudi imaju tako jak zaokret i snagu da priznaju i pogledaju sebi u oči i priznaju to što se desilo, i da pokušaju da vode svoj narod u drugom smjeru.To je činjenica, ali ja sam optimista i vjerujem da će morati procesi da se kreću pozitivnije, ne iz razloga što vjerujem da će tu doći do neke brze katarze tih ljudi, već prije svega iz prostog razloga što vjerujem, evo ono što čini Tadić, najprije koristi Srbiji i srpskom narodu.
RSE: Dakle, vjerujete u oprost nakon genocida? Vjerujete u to da je moguć I da je to pitanje vremena? Ja ću vam reći da je jedna majka u svome bolu kazala da ne može oprostiti ni Bogu, a kamoli počiniocima zločina. To otvara pitanje suživota na tim prostorima ubuduće. Što o tome mislite?
ZUKORLIĆ: Pitanje oprosta apsolutno nije pitanje koje se može odigrati na nivou predstavnika vlasti ili bilo kojih vođa. To je nešto što, prije svega, ostaje na relaciji ljudi koji su žrtve, odnosno onih koji su njihovi najbliži. I doista bi bilo nemoralno baviti se tim pitanjem - da se to oprosti. Ono što treba raditi je definisati stvari pravim imenom i prepustiti vremenu da neke rane liječi, naravno na taj proces se značajno može uticati. Dakle predstavnici vlasti, oni koji imaju poluge moći i mediji, svi oni koji učestvuju i utiču na kreiranje javnog mnijenja i utiču na svijest ljudi, treba da utiču da te rane počnu da nekako zacjeljuju. Ono što će pomoći je pravda, u mjeri u kojoj je moguće u smislu sankcije, ali pravda do maksimuma u pogledu tretmana zločina.
RSE: Inače, uloga vjerskih zajednica je neminovno pitanje, kako o stravičnim događajima, u kojima je nestala jedna zajednička država, tako i o osudi ratnih zločina. Mi smo svih ovih godina imali pokušaje, kako izjednačavanja zločina, tako i teza o podjednakoj odgovornosti vjerskih poglavara. Čini se kao zatvoreni krug gdje smo krivi svi za sve
ZUKORLIĆ: Znate, ako hoćete da sakrijete zločinca i lopova, onda ga pustite u masu i recite - svi su krivi. I u tom slučaju, dakle, nikada nećete naći krivca. Mislim da je tu bilo grešaka od samog početka, prvo sa pozicije međunarodne zajednice, a potom sa pozicije onih koji su činili agresiju, jer je njima u interesu da kažu - svi smo krivi. Mi smo ovde nedavno imali jednog političara koji je, da li u nekom lapsusu ili ne znam zašto, tražio od vladika da se ograde od zločina i tražio od muftija da se ograde od zločina. Morali smo ga pitati - od kojih zločina treba da se ogradi muftija? To je, ustvari, pokušaj da se stave i suha i sirova drva i onda će da izgore i sirova drva.
RSE: Vi mislite da muftija ne treba da se ogradi, a da bi poglavari drugih vjerskih zajednica, eventualno, trebali da se ograde?
ZUKORLIĆ: Ne, ni muftija, ni ostali poglavari u principu, nego pojedinačno - ko je podgrijavao zločine i ko ih je blagoslovio, taj treba da se ograđuje, da se izvinjava, da se kaje itd. Ali, ja bih prvo i hoću da osuđujem svaki zločin na svijetu i ovaj konkretan, ali bih volio samo da mi kažu od kog zločina ja treba da se ogradim i koji bih se mogao povezati za mene kao muftiju, jer pripadam narodu kome je takvo nasilje napravljeno. Ako sam u Sandžaku, šta se tamo dešavalo? Imamo Štrpce, otmicu iz voza ili autobusa, sva ta konačno nerazjašnjena ubistva, Bukovicu kompletnu itd. Znači, šta ja sada treba - od tih zločina da se ogradim na kraju cinično?
RSE: Vi ste se na jednog političara naljutili zato što je izjavio, interpretiram: “popovi u crkve, muftije u džamije”. Mislite da to ne treba da bude baš tako?
ZUKORLIĆ: Taj je isti političar kazao ovo što sam vam rekao maloprije, da treba da se ogradimo od zločina. Prema tome, to je jedna demagoška floskula, u principu je to sve tako. Znači, ne može meni, niti bilo kome, određivati jedan političar čime ću da se bavim. Zašto? Prije svega, ako sam ja muftija, ja crpim pravo da se bavim jednom oblašću javnoga života, prvo iz svoje vjere, a pod drugim, sve je to određeno osnovnim aktima Islamske zajednice. Tu su čiste demagoške akrobacije koje imaju za cilj izvjesne manipulacije i koje imaju za cilj dva sloja motiva. Jedan sloj je, ako je on u ratu sa vladikama Srpske pravoslavne crkve, onda da ne ispadne da je on tendenciozno sa njima u sukobu, jer to ga košta u biračkom tijelu, nego daj da je onda u sukobu sa cjelokupnim slojem u Srbiji, ma kojoj vijeri pripadali. I onda prisloni nekoga ko apsolutno nema sa tim ništa, da bi ostavio takav utisak.
RSE: Mediji, inače, veoma pomno prate vaše kontakte sa političarima, pa je javnost, recimo, u detalje bila obavještavana o vašim čestim susretima sa pokojnim premijerom Đinđićem, nedavno sa Zoranom Živkovićem, potom sa Tadićem. Ali su zabilježene posjete, kako kažu mediji, Mešihatu, nekih bivših političara koji su na haškim listama. Kakvi su to kontakti bili i kako uopšte plivate u tim vodama?
ZUKORLIĆ: Ja se apsolutno ne sastajem sa političarima, nego sa državnicima, to je za mene jedna velika razlika. Ja se nikada nisam sastao ni sa jednim političarem kao predstavnikom političke partije, osim slučajno negdje. Islamska zajednica ima svoju autonomnost u principu odvojenosti vjere od države, ali Islamska zajednica želi državu za partnera i pretpostavljam da svaka normalna država želi Islamsku zajednicu za partnera. Za mene su oni predstavnici države, neovisno kojoj partiji pripadaju. Ako su, igrom slučaja, pripadnici jedne partije i možda imaju svjesniji uticaj Islamske zajednice i svjesniji i odlučniji da taj odnos sa Islamskom zajednicom prave na jednoj relaciji uvažavanja, a ne na relaciji nametanja, to je nešto sasvim drugo, to je više njihova stvar nego moja. Što se tiče tog nekog prethodnog vremena, ja ću vam kazati da sam bio sedam godina muftija za vrijeme Miloševića i da se nikada nisam sastao ni sa jednim državnim činovnikom u to vrijeme.
RSE: Mogu li da sada citiram još nešto što su mediji objavljivali? Oni kažu da ste veoma bliski sa Sulejmanom Ugljaninom. I, recite, da li je navodno tačno da ste svojevremeno bili jedan od inicijatora Narodnog kongresa bošnjaka Jugoslavije?
ZUKORLIĆ: Ne, to nije tačno, ali tačno je slijedeće: da sam bio jedan od osnivača Stranke demokratske akcije 1990. godine, kao najmlađi njen član, kao član od 20 godina, kao student. I jedan sam od članova Odbora i tada sam bio blizak sa Sulejmanom Ugljaninom. Ta bliskost je trajala do mog izbora za muftiju, negdje kasnije je došlo do zahlađenja, jer smo se potpuno koncepcijski razišli, u pogledu kako je on smatrao da treba biti koncipirana Islamska zajednica. Smatrao je da Islamska zajednica treba da bude jedan segment cjelokupnog njegovog političkog pokreta. Mi to nismo dozvolili, jer Islamska zajednica mora biti autonomna i mi smo se za tu autonomnost borili. Mi smo skupo platili od njega i još nekih drugih političara i godinama smo trpjeli snažne napade.
RSE: Veoma oštro kritikujete netradicionalni, snažni, ekstremni pristup vjeri. Reagovali ste na tvrdnje sa visokih pozicija u Vladi Srbije, ministarstava, policije, da su vehabije ili vehabiti ekstremni muslimani na području Srbije i Crne Gore, da se obučavaju u posebnim kampovima i da predstavljaju opasnost po bezbjednost države. O ovome bih vas zamolila da govorimo i u svjetlu aktuelnih terorističkih napada širom svijeta.
ZUKORLIĆ: Činjenica je da smo imali nekoliko jakih talasa napada na muslimane ovdje, sa nekih obavještajnih pozicija, prvo iz Srbije. Vrlo neosnovano, vrlo neargumentovano - kako se u Sandžaku nalaze vojne baze, obuka, kao - samo što nije puklo. Veza Kosovo, sjeverna Albanija, terorističke organizacije, međunarodne obavještajne službe itd. Drugi talas je poslije naišao kroz neke neodgovorne izjave sa pozicije Ministarstva unutrašnjih poslova, a potom su se pojavljivali takozvani eksperti za islam, islamolozi za terorizam sa sličnim tezama, vrlo površnim po pitanju islama jer, ako ne poznajete islam i njegovo osnovno učenje, onda je sve drugo doista neogovorno davati bilo kakve izjave po tom pitanju. Naravno da smo mi reagovali vrlo oštro na te stvari, jer mislimo da je to tendenciozno i da je to neodgovorno. Jer, to je onda nastavak onih snaga koje su proteklih decenija ugrožavale uopšte život nesrba, ovdje u Sandžaku. Naravno, tu se onda pojavljivao - shodno nekim drugim političkim ciljevima unutar same države , s obzirom da je Srbija bila na crnoj listi, pod embargom, ignorisana od međunarodne zajednice proteklih godina - i onda se tamo pojavi neko pametan i kaže: 'Hajdemo se mi prikloniti Americi u borbi protiv islamskog terorizma, pa ćemo mi sve te da pronađemo. Iako ih nema. I time ćemo postati prijatelji Amerike i imaćemo najkraći put da te neke naše račune sa njima raščistimo.’
RSE: Vi ste zagovornik reformi Islamske zajednice u Sandžaku. Kažete da ne odustajete od principa - jedna Islamska zajednica u jednoj državi. To otvara dva veoma značajna pitanja. Prvo: kako to planirate, kada je budućnost zajednice Srbije i Crne Gore neizvjesna? Crna Gora najavljuje referendum, a vaša zajednica se prostire na teritoriji i jedne i druge republike? Drugo: ne bi ste li odvojili time islamske vernike u Sarajevu od Islamske zajednice? Po čemu bi ste se razlikovali od pozicija zajednica koje su u krilu Srpske pravoslavne crkve ili Katoličke crkve, a nisu na teritoriji Srbije?
ZUKORLIĆ: Činjenica je da mi već 12 godina provodimo reforme u Islamskoj zajednici po raznim osnovama. Razlog što nismo zaokružili i administrativno, pravno i teritorijalno, islamsku zajednicu na ovom prostoru, u ovoj državi, leži u činjenici same nestabilnosti i neizvjesnosti države i toga kako će ona konačno i ustavno izgledati. Iz toga razloga mi čekamo konačni ishod, da bi prema tome ustrojili Islamsku zajednicu. Kada sam kazao, jedna zajednica u jednoj državi, prije svega sam mislio na samu Srbiju. To ne isključuje mogućnost veza sa zajednicama i sa zajednicom islamskom u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i drugim mjestima. Ali, to zapravo znači nemogućnost formiranja više islamskih zajednica unutar jedne države. Dakle, poenta je na tom što je primjenjen jedan osnovni princip koji je primjenjen i kod SPC, koja postoji, jedinstvena u ovoj državi, a istovremeno je povezana i sa onom u BiH, Hrvatskoj itd. Slično je i sa Katoličkom crkvom.
RSE: A vaši protivnici, inače, kažu da “zagovaranjem reformi, zapravo želite da si osigurate mjesto poglavara.'' Kako to komentarišete?
ZUKORLIĆ: Za mene je to apsolutno neozbiljna teza. Iz razloga što smo se mi ponovo dobrovoljno povezali sa Islamskom zajednicom u Sarajevu. Dakle, ako smo između 1993. i 1998. bili potpuno samostalni i mogli, kao takvi, da opstanemo. Ali, moje ambicije su nešto drugo. One su da napravim, zajedno sa mojim saradnicima, najorganizovaniju islamsku zajednicu na ovim prostorima. Da nadoKnadim nedostatak činjenice da nismo velika zajednica i tu su moje konačne ambicije. Potvrđujem da imamo vrhovnog poglavara u Sarajevu i u tom smislu je naš centar.
