RSE: „Trajno rješavanje izbjeglištva u Crnoj Gori u narednih hiljadu dana imperativ je za sve nosioce aktivnosti i odgovornosti koje proizlaze iz strategije“, rekao je moj gost Željko Šofranac. Gospodine Šofranac, kakva je strategija ovog trenutka kada se radi o izbjeglicama i raseljenim licima u Crnoj Gori?
ŠOFRANAC: Nacionalna strategija za trajno rješavanje pitanja izbjeglih i raseljenih lica koje borave u Crnoj Gori u nadležnosti je Vlade Crne Gore, mislim da će biti usvojena u prvom kvartalu ove godine i za očekivati je da će u svakom slučaju odgovoriti svom izazovu, jer je to vrlo važan dokument koji će dati smjernice odnosno put kako da se rješavaju pitanja izbjeglih i raseljenih lica u Crnoj Gori.
RSE: Rekli ste da Crna Gora nastoji da primjeni međunarodne standarde. Što u ovom trenutku nedostaje kada su međunarodni standardi u pitanju?
ŠOFRANAC: U Crnoj Gori se ovom poslu ili ovom pitanju prišlo vrlo ozbiljno, a da bi to sve imalo vrijednosti o kojima govorite, Crna Gora ovih dana upravo priprema jedan set zakona koji dijelom prate i ovu oblast, kao što je Zakon o državljanstvu, Zakon o azilu, Zakon o strancima, Zakon o zaštiti podataka i tako dalje. I mi kao Komesarijat smo u to uključeni. Kroz ove akte koji treba da se donesu ćemo u mnogome pomoći upravo ovim izbjeglim i raseljenim licima da riješe svoja pitanja, pogotovo kad se ima u vidu njihov lični odnos prema zemlji domicila i zemlji u kojoj trenutno borave. Znači, ti standardi koji se primjenjuju su apsolutno evropski. Na kraju krajeva, sa nama su uvijek i ljudi iz međunarodne zajednice koji pokrivaju ovu oblast. Da li je to logistika od strane OEBS-a, UNHCR-a ili Evropske komisije, to je sasvim svejedno. U svakom slučaju se radi o ljudima koji nam mogu dati dobre sugestije.
RSE: Kako se Vlada odnosi prema ovom problemu i koju biste zemlju ili organizaciju izdvojili koja se odnosi dobro ili loše prema problemu raseljenih i izbjeglih u Crnoj Gori?
ŠOFRANAC: Ovaj problem je jako slojevit i ima reperkusije u odnosu na način kako se rješava. Svih ovih prethodnih godina je bilo moguće, da kažem na grub način, improvizovati, međutim sada se ovom problemu apsolutno mora pokloniti drugačija pažnja. Prije svega se to pitanje treba rješavati statusno. To je jedno. A drugo, mora se razmišljati o razvojnom ili projektnom načinu kako da se rješavaju ovi problemi. To znači da je svih ovih godina Vlada Crne Gore pomagala raseljena i izbjegla lica na više načina, održavanjem kolektivnih centara, infrastrukturnih objekata, plaćanjem tih komunalnih dadžbina i tome slično. Naprosto je znači bila aktivno uključena. Komesarijat je bio njen izvršni partner ili institucija koja se bavila ne samo ovim aktivnostima, nego i smještajem i zbrinjavanjem i svim ostalim. Naravno, sam Komesarijat ne bi mogao da vrši tu funkciju da nije tijesno sarađivao sa UNHCR-om, odnosno Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija koji postoji za Srbiju i Crnu Goru, odnosno koji ima svoju kancelariju u Podgorici. S njim smo svih ovih godina u direktnoj vezi i kao partneri svakodnevno rješavamo sve ove probleme. Naše dalje aktivnosti sve više prelaze sa humanitarnih na projektne i razvojne. U junu mjesecu smo imali registraciju izbjeglica, većinom iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, nešto malo iz Slovenije i Makedonije, a sada teče proces revizije. U odnosu na pređašnje stanje od 13 500, sada je taj broj negdje oko 8 500. To je brojka koja će se vjerovatno pojaviti u završnom dijelu, što znači da će upravo ta lica steći status izbjeglice, po svim normativima koje predviđaju i međunarodni standardi, a imajući u vidu i oslanjanje na Deklaraciju o ljudskim pravima i Rezolucije iz 1951. i 1965. godine. Znači trenutno imamo 8 500 izbjeglica. Također što je vrlo značajno, to je da u Crnoj Gori imamo i 18 000 interno raseljenih lica sa Kosova. Znači ukupno oko 23 000-24 000. A inače, u Crnoj Gori je bilo oko 140 000 izbjeglih i raseljenih lica u Crnoj Gori, što je bila četvrtina-petina ukupnog stanovništva Crne Gore, što je nepojmljivo na ovim prostorima.
RSE: Njihov povratak u zemlje iz kojih su došli je organizovala Vlada ili je to bilo samostalno, kako se odvijao taj proces?
ŠOFRANAC: U prvim godinama njihovog dolaska se većinom odvijao kako je ko imao mogućnost, ili preko nevladinih organizacija ili nekih drugih institucija koje su se ovdje formirale. Naravno, to baš i nije bila sinhronizovana aktivnost. Mi smo i danas u tom procesu. Ono što je značajno i što se poteže i od strane OEBS-a i UNHCR-a i Evropske komisije, to je takozvana mapa povratka odnosno mapa održivog povratka ljudi, pogotovo kad su u pitanju izbjeglice. Mislim da će se na nekim sljedećim sesijama, koje će se održati povodom ovoga, tome prilaziti veoma ozbiljno. Ono što je jako potrebno, to je da sve zemlje učesnice u ovim nemilim događajima budu iskrene, da bi se ti ljudi mogli repatrirati u mjeri u kojoj je to moguće. To znači da bi zakonodavstva tih zemalja morala biti kompatibilna, morala bi biti obezbijeđena bezbijednost i smještaj i još mnogo drugih stvari. To su sve faktori koji utiču. Treće načelo koje priznaje međunarodno pravo je svakako odlazak u treće zemlje. To pravo su pojedina lica iskoristila prvih godina, međutim, kako sam i u početku razgovora rekao, nacionalna strategija ravnopravno tretira i repatrijaciju i integraciju i odlazak u treće zemlje, što znači da se ponovo otvaraju šanse za sva tri ta procesa.
RSE: Sada su aktualne tužbe izbjeglih lica koja su svojevremeno bila u Herceg Novom, a koja su deportovana i isporučena vlastima Republike Srpske. Ta lica sada tuže Republiku Crnu Goru. Imate li podataka o tome i kako mislite da bi se taj problem mogao riješiti?
ŠOFRANAC: Komesarijat u tom dijelu nema nekih svojih nadležnosti. Mi smo uredbom Vlade Crne Gore formirani 1992. godine, ti nemili događaji su se desili kasnije, i danas žalimo zbog takvog stanja i odnosa vjerovatno pojedinaca koji su zloupotrijebili nečiju sudbinu ili progon. Sasvim je sigurno da svako mimo Komesarijata može kompetentnije da odgovori, organi iz Herceg Novog koji su tad vršili neke svoje određene aktivnosti. Komesarijat nema tih podataka, niti je vodio takvu vrstu evidencije. Ali naprosto kao organizacija koja se bavila ovim i sličnim pitanjima i danas izražavamo žaljenje i osuđujemo jedan takav postupak deportacije ljudi koji su pobjegli glavom bez obzira od svega onog što se događalo na teritoriji bivše Jugoslavije.
RSE: Imate li problema sa finansijama u svom radu?
ŠOFRANAC: Svakako, zbog toga što su manje-više sve humanitarne organizacije otišle iz Crne Gore, prešle su na neka druga krizna žarišta, ne samo Africi, nego evo sad i ovi najnoviji događaji. Tako da Crna Gora naprosto nema tih mogućnosti, ni sredstava. Sad se moramo okrenuti, kako sam rekao, trajnijim rješenjima, znači moramo da gradimo neke porodične objekte, naselja, domove za stare… Ali bez pomoći međunarodne zajednice to sve nije moguće napraviti, jer se radi o velikom broju lica. Sredstva kojima raspolažemo pokušavamo da podijelimo korektno, ali znamo da ni izdaleka ne možemo ispuniti sve te obaveze. Međutim, vrata Komesarijata su jedina vrata na koja svakodnevno svi ti ljudi dolaze i traže raznorazne pomoći i mi našom aktivnošću pokušavamo da poboljšamo njihovu situaciju. Sredstva kao takva su jako potrebna da bi se implementiralo sve ovo o čemu govorim. Dovijamo se na više načina, ali u svakom slučaju to ni blizu nije ono što bi bilo potrebno.
RSE: Kakva je saradnja sa sličnim ili istim organizacijama zemalja regiona?
ŠOFRANAC: Ja sam, otkako sam došao ovdje, što je evo skoro godinu dana, intenzivirao komunikaciju i sa Komesarijatom Srbije i sa sličnim institucijama u okruženju. Nije svugdje institucionalno sve isto, ali su isti problemi. Pokušavamo da rješavamo te probleme zajednički. Da li preko inicijative koja je proistekla iz Pakta stabilnosti, da li preko bilateralnih susreta, da li preko susreta u kojima učestvuju zemlje u regionu. Ovaj ministarski savjet koji će se održati krajem ovog mjeseca u Sarajevu, također će upotpuniti sliku svih zajedničkih aktivnosti. Ukoliko se svi aktivno ne uključimo, i vlade i komesarijati i slične institucije i međunarodni faktor, mislim da ovaj problem ne možemo riješiti trajno i kvalitetno. S iskrenošću u pristupu ovom problemu, mislim da možemo dobiti rezultate koji bi stvorili bar neke osnovne uslove za održivi povratak ljudi koji se sad trenutno nalaze u Crnoj Gori.
RSE: Da otkrijemo i jednu tajnu. Mi smo kolege, vi ste inače novinar. Kako je novinar otišao ili zalutao ili se našao u Komesarijatu za raseljena i izbjegla lica?
ŠOFRANAC: Inače sam po struci pravnik i u nekim prvim danima svoje karijere sam radio u jednoj sindikalnoj organizaciji, preciznije, bio sam predsjednik Sindikata opštine Cetinje, tako da mi taj humanitarizam i nije bio nepoznata aktivnost. Onda je uslijedila novinarska aktivnost i nakon četiri-pet godina sam se ponovo vratio ovome. Mislim da se to dobro dopunjava. Dobra informacija je potrebna i ovim ljudima, saslušati ih i uputiti na pravo mjesto je nešto što je jako bitno, zato je možda to i prednost u svim ovim aktivnostima.
RSE: Kako Vi sad gledate na to kako sad novinari prate Vaš rad?
ŠOFRANAC: Pa mi smo otvoreni za sve medije, sve naše aktivnosti su pod lupom javnosti. Mediji od nas dobivaju sve informacije. Organizaciono smo tako oformljeni da svi naši sektori, bilo sociološki, bilo pravni, bilo ekonomski, bilo smještajni, apsolutno u svakom trenutku moraju da daju informaciju za javnost i za lica koja to traže. Mogu da kažem da smo imali korektne odnose s medijima i da su ona sve te naše aktivnosti korektno prenijeli. Naravno, mi ne želimo samo da čujemo ili pročitamo hvalospjeve o sebi, već i kritički osvrt. Bilo je i toga, što gledamo kao doprinos svemu ovome što zajednički radimo. Bez medija, bez njihove pomoći, sigurno posao ne bi bio dobar. Na kraju, podsjetiću na jednu jevrejsku poslovicu koja kaže – ni dijete nije rođeno ako nije zapisano.
ŠOFRANAC: Nacionalna strategija za trajno rješavanje pitanja izbjeglih i raseljenih lica koje borave u Crnoj Gori u nadležnosti je Vlade Crne Gore, mislim da će biti usvojena u prvom kvartalu ove godine i za očekivati je da će u svakom slučaju odgovoriti svom izazovu, jer je to vrlo važan dokument koji će dati smjernice odnosno put kako da se rješavaju pitanja izbjeglih i raseljenih lica u Crnoj Gori.
RSE: Rekli ste da Crna Gora nastoji da primjeni međunarodne standarde. Što u ovom trenutku nedostaje kada su međunarodni standardi u pitanju?
ŠOFRANAC: U Crnoj Gori se ovom poslu ili ovom pitanju prišlo vrlo ozbiljno, a da bi to sve imalo vrijednosti o kojima govorite, Crna Gora ovih dana upravo priprema jedan set zakona koji dijelom prate i ovu oblast, kao što je Zakon o državljanstvu, Zakon o azilu, Zakon o strancima, Zakon o zaštiti podataka i tako dalje. I mi kao Komesarijat smo u to uključeni. Kroz ove akte koji treba da se donesu ćemo u mnogome pomoći upravo ovim izbjeglim i raseljenim licima da riješe svoja pitanja, pogotovo kad se ima u vidu njihov lični odnos prema zemlji domicila i zemlji u kojoj trenutno borave. Znači, ti standardi koji se primjenjuju su apsolutno evropski. Na kraju krajeva, sa nama su uvijek i ljudi iz međunarodne zajednice koji pokrivaju ovu oblast. Da li je to logistika od strane OEBS-a, UNHCR-a ili Evropske komisije, to je sasvim svejedno. U svakom slučaju se radi o ljudima koji nam mogu dati dobre sugestije.
RSE: Kako se Vlada odnosi prema ovom problemu i koju biste zemlju ili organizaciju izdvojili koja se odnosi dobro ili loše prema problemu raseljenih i izbjeglih u Crnoj Gori?
ŠOFRANAC: Ovaj problem je jako slojevit i ima reperkusije u odnosu na način kako se rješava. Svih ovih prethodnih godina je bilo moguće, da kažem na grub način, improvizovati, međutim sada se ovom problemu apsolutno mora pokloniti drugačija pažnja. Prije svega se to pitanje treba rješavati statusno. To je jedno. A drugo, mora se razmišljati o razvojnom ili projektnom načinu kako da se rješavaju ovi problemi. To znači da je svih ovih godina Vlada Crne Gore pomagala raseljena i izbjegla lica na više načina, održavanjem kolektivnih centara, infrastrukturnih objekata, plaćanjem tih komunalnih dadžbina i tome slično. Naprosto je znači bila aktivno uključena. Komesarijat je bio njen izvršni partner ili institucija koja se bavila ne samo ovim aktivnostima, nego i smještajem i zbrinjavanjem i svim ostalim. Naravno, sam Komesarijat ne bi mogao da vrši tu funkciju da nije tijesno sarađivao sa UNHCR-om, odnosno Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija koji postoji za Srbiju i Crnu Goru, odnosno koji ima svoju kancelariju u Podgorici. S njim smo svih ovih godina u direktnoj vezi i kao partneri svakodnevno rješavamo sve ove probleme. Naše dalje aktivnosti sve više prelaze sa humanitarnih na projektne i razvojne. U junu mjesecu smo imali registraciju izbjeglica, većinom iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, nešto malo iz Slovenije i Makedonije, a sada teče proces revizije. U odnosu na pređašnje stanje od 13 500, sada je taj broj negdje oko 8 500. To je brojka koja će se vjerovatno pojaviti u završnom dijelu, što znači da će upravo ta lica steći status izbjeglice, po svim normativima koje predviđaju i međunarodni standardi, a imajući u vidu i oslanjanje na Deklaraciju o ljudskim pravima i Rezolucije iz 1951. i 1965. godine. Znači trenutno imamo 8 500 izbjeglica. Također što je vrlo značajno, to je da u Crnoj Gori imamo i 18 000 interno raseljenih lica sa Kosova. Znači ukupno oko 23 000-24 000. A inače, u Crnoj Gori je bilo oko 140 000 izbjeglih i raseljenih lica u Crnoj Gori, što je bila četvrtina-petina ukupnog stanovništva Crne Gore, što je nepojmljivo na ovim prostorima.
RSE: Njihov povratak u zemlje iz kojih su došli je organizovala Vlada ili je to bilo samostalno, kako se odvijao taj proces?
ŠOFRANAC: U prvim godinama njihovog dolaska se većinom odvijao kako je ko imao mogućnost, ili preko nevladinih organizacija ili nekih drugih institucija koje su se ovdje formirale. Naravno, to baš i nije bila sinhronizovana aktivnost. Mi smo i danas u tom procesu. Ono što je značajno i što se poteže i od strane OEBS-a i UNHCR-a i Evropske komisije, to je takozvana mapa povratka odnosno mapa održivog povratka ljudi, pogotovo kad su u pitanju izbjeglice. Mislim da će se na nekim sljedećim sesijama, koje će se održati povodom ovoga, tome prilaziti veoma ozbiljno. Ono što je jako potrebno, to je da sve zemlje učesnice u ovim nemilim događajima budu iskrene, da bi se ti ljudi mogli repatrirati u mjeri u kojoj je to moguće. To znači da bi zakonodavstva tih zemalja morala biti kompatibilna, morala bi biti obezbijeđena bezbijednost i smještaj i još mnogo drugih stvari. To su sve faktori koji utiču. Treće načelo koje priznaje međunarodno pravo je svakako odlazak u treće zemlje. To pravo su pojedina lica iskoristila prvih godina, međutim, kako sam i u početku razgovora rekao, nacionalna strategija ravnopravno tretira i repatrijaciju i integraciju i odlazak u treće zemlje, što znači da se ponovo otvaraju šanse za sva tri ta procesa.
RSE: Sada su aktualne tužbe izbjeglih lica koja su svojevremeno bila u Herceg Novom, a koja su deportovana i isporučena vlastima Republike Srpske. Ta lica sada tuže Republiku Crnu Goru. Imate li podataka o tome i kako mislite da bi se taj problem mogao riješiti?
ŠOFRANAC: Komesarijat u tom dijelu nema nekih svojih nadležnosti. Mi smo uredbom Vlade Crne Gore formirani 1992. godine, ti nemili događaji su se desili kasnije, i danas žalimo zbog takvog stanja i odnosa vjerovatno pojedinaca koji su zloupotrijebili nečiju sudbinu ili progon. Sasvim je sigurno da svako mimo Komesarijata može kompetentnije da odgovori, organi iz Herceg Novog koji su tad vršili neke svoje određene aktivnosti. Komesarijat nema tih podataka, niti je vodio takvu vrstu evidencije. Ali naprosto kao organizacija koja se bavila ovim i sličnim pitanjima i danas izražavamo žaljenje i osuđujemo jedan takav postupak deportacije ljudi koji su pobjegli glavom bez obzira od svega onog što se događalo na teritoriji bivše Jugoslavije.
RSE: Imate li problema sa finansijama u svom radu?
ŠOFRANAC: Svakako, zbog toga što su manje-više sve humanitarne organizacije otišle iz Crne Gore, prešle su na neka druga krizna žarišta, ne samo Africi, nego evo sad i ovi najnoviji događaji. Tako da Crna Gora naprosto nema tih mogućnosti, ni sredstava. Sad se moramo okrenuti, kako sam rekao, trajnijim rješenjima, znači moramo da gradimo neke porodične objekte, naselja, domove za stare… Ali bez pomoći međunarodne zajednice to sve nije moguće napraviti, jer se radi o velikom broju lica. Sredstva kojima raspolažemo pokušavamo da podijelimo korektno, ali znamo da ni izdaleka ne možemo ispuniti sve te obaveze. Međutim, vrata Komesarijata su jedina vrata na koja svakodnevno svi ti ljudi dolaze i traže raznorazne pomoći i mi našom aktivnošću pokušavamo da poboljšamo njihovu situaciju. Sredstva kao takva su jako potrebna da bi se implementiralo sve ovo o čemu govorim. Dovijamo se na više načina, ali u svakom slučaju to ni blizu nije ono što bi bilo potrebno.
RSE: Kakva je saradnja sa sličnim ili istim organizacijama zemalja regiona?
ŠOFRANAC: Ja sam, otkako sam došao ovdje, što je evo skoro godinu dana, intenzivirao komunikaciju i sa Komesarijatom Srbije i sa sličnim institucijama u okruženju. Nije svugdje institucionalno sve isto, ali su isti problemi. Pokušavamo da rješavamo te probleme zajednički. Da li preko inicijative koja je proistekla iz Pakta stabilnosti, da li preko bilateralnih susreta, da li preko susreta u kojima učestvuju zemlje u regionu. Ovaj ministarski savjet koji će se održati krajem ovog mjeseca u Sarajevu, također će upotpuniti sliku svih zajedničkih aktivnosti. Ukoliko se svi aktivno ne uključimo, i vlade i komesarijati i slične institucije i međunarodni faktor, mislim da ovaj problem ne možemo riješiti trajno i kvalitetno. S iskrenošću u pristupu ovom problemu, mislim da možemo dobiti rezultate koji bi stvorili bar neke osnovne uslove za održivi povratak ljudi koji se sad trenutno nalaze u Crnoj Gori.
RSE: Da otkrijemo i jednu tajnu. Mi smo kolege, vi ste inače novinar. Kako je novinar otišao ili zalutao ili se našao u Komesarijatu za raseljena i izbjegla lica?
ŠOFRANAC: Inače sam po struci pravnik i u nekim prvim danima svoje karijere sam radio u jednoj sindikalnoj organizaciji, preciznije, bio sam predsjednik Sindikata opštine Cetinje, tako da mi taj humanitarizam i nije bio nepoznata aktivnost. Onda je uslijedila novinarska aktivnost i nakon četiri-pet godina sam se ponovo vratio ovome. Mislim da se to dobro dopunjava. Dobra informacija je potrebna i ovim ljudima, saslušati ih i uputiti na pravo mjesto je nešto što je jako bitno, zato je možda to i prednost u svim ovim aktivnostima.
RSE: Kako Vi sad gledate na to kako sad novinari prate Vaš rad?
ŠOFRANAC: Pa mi smo otvoreni za sve medije, sve naše aktivnosti su pod lupom javnosti. Mediji od nas dobivaju sve informacije. Organizaciono smo tako oformljeni da svi naši sektori, bilo sociološki, bilo pravni, bilo ekonomski, bilo smještajni, apsolutno u svakom trenutku moraju da daju informaciju za javnost i za lica koja to traže. Mogu da kažem da smo imali korektne odnose s medijima i da su ona sve te naše aktivnosti korektno prenijeli. Naravno, mi ne želimo samo da čujemo ili pročitamo hvalospjeve o sebi, već i kritički osvrt. Bilo je i toga, što gledamo kao doprinos svemu ovome što zajednički radimo. Bez medija, bez njihove pomoći, sigurno posao ne bi bio dobar. Na kraju, podsjetiću na jednu jevrejsku poslovicu koja kaže – ni dijete nije rođeno ako nije zapisano.
