U raznim dijelovima svijeta gotovo 300 tisuća djece je uključeno u vojne sukobe. Afrika je i dalje kontinent sa najvećim brojem djece ratnika. Istraživanja pokazuju da je većina takve djece nasilno regrutirano, bilo u paravojne, bilo u vojne jedinice. Neki od njih jesu dobrovoljci, no većina ih je, na takozvanu dobrovoljnost, prisiljena, kako bi preživjeli u vojnim sukobima, nakon obiteljskih, društvenih i ekonomskih slomova, ili nakon što su vidjeli kako su im obitelji mučene ili pobijene od strane režimskih vojnika ili naoružanih skupina. Među ratnicima ima i djevojčica. U El Salvadoru, Etiopiji i Ugandi gotovo trećina malih vojnika su djevojčice.
Vojna tehnologija i sve modernija oružja, jednostavan način njihova korištenja, nažalost su olakšala put naoružanim skupinama da zloupotrebljavaju djecu i pretvaraju ih u ratnike. Istina, jednom regrutirani dječaci, mogu biti korišteni i kao kuhari, nabavljači, stražari, no vrlo često ih se odvodi na prve borbene linije, pušta ih se kao izvidnicu u minska polja, ali ih se koristi i u samoubilačkim misijama, kao što je to slučaj u Afganistanu, na Bliskom istoku, Iraku, ali i drugdje.
Enrice Restoy, iz Koalicije za zabranu upotrebe djece ratnika, ističe da su u svim poznatim konfliktima na Bliskom Istoku djeca uključena u rat. Osobno je susreo veliki broj dječaka ratnika – od palestinskih područja, Libanona, Sudana, i upozorava da oni osjećaju posljedice toga sukoba, iako ih nastoje prikriti. Podrška ovoj djeci je kratkotrajna, umjesto da ih se dugoročno uključuje u programe socijalizacije i školovanja jer sjećanja na ratove ne izbljeđuju preko noći, pogotovo ako su ta djeca počinili neki zločin. S druge strane, neka od njih su ponosna na to što su bili u naoružanim skupinama koje su se borile za obranu zemlje od okupacije. Oni se s njima često identificiraju:
"Uspoređujete li palestinska okupirana područja i Irak, vidjeti ćete da su tamošnja djeca okružena nasiljem - s jedne strane su naoružane skupine, a s druge, okupacijska vojska. Gotovo svakodnevno se suočavaju sa nasiljem i, nažalost, lako dolaze do oružja. Istina, u nekim zemljama, poput Jemena, oružje je dio kulture i vrlo mala djeca nose oružje, što je znak vrijednosti i ponosa jedne obitelji. No, s djecom se lako može manipulirati i zato želimo zabraniti bilo kakvo uključivanje djece u sukobe. Ona nisu zrela da odluče žele li biti dio neke oružane skupine, ili zašto to ne bi smjeli biti. S njima lako manipuliraju oružane skupine ili vojska koja ih regrutira. I bez obzira da li se radi o dobrovoljnom priključivanju nekim grupama, ili o slučaju da su područja u kojim djeca žive pod okupacijom, odrasli, koji ih primaju u svoje redove, počinili su zločin jer su tu djecu ustvari izmanipulirali."
Diar Bamri, producent u Iračkom servisu Radija Slobodna Evropa, kaže da ima niz medijskih izvještaja, ali i međunarodnih organizacija koje potvrđuju da terorističke grupe na području Iraka koriste djecu kao borce. Točnih podataka nema, ali primjerice, u izvještaju Los Angelos Timesa iz rujna ove godine, koji se pozvao na američke izvore, kaže da u američkim zatvorima u Iraku ima oko 800 djece, koja se sumnjiče za terorističke napade. Neki imaju samo 11 godina. No, mnogo je razloga zašto su djeca uvučena u borbe:
"Jedan od razloga je i ekonomska situacija. Mnogi dolaze iz vrlo siromašnih obitelji, izgubili su očeve i braću. Te obitelji trebaju novac jer nemaju nikakve mjesečne prihode. Traže od djece da idu na ulicu i donesu novac u kuću. Ne pitaju kako će doći do njega. Govore im da napuste školu jer nije vrijeme za obrazovanje, već za preživljavanje. Na ulici postaju laka meta za teroriste i organizirane skupine koje ih regrutiraju. Naime, dijete može doći na bilo koje mjesto, a vojnici ili policajci ih ne zaustavljaju, pa oni, nažalost, mogu poduzeti bilo kakav napad koji im se zapovjedi. Takva se djeca ne razlikuju od ostale djece na ulici, a njih tisuće i tisuće lutaju iračkim gradovima. Tko može prepoznati da li je neko dijete dobro ili loše, da li je ili nije terorist. U slučaju da uspijete kontaktirati nekoga od tih dječaka, on će vam reći – bio sam izmanipuliran, iskorišten, prisiljen jer je naša obitelj jako siromašna. Terorističke grupe, poput Al Qaide, toj djeci daju mjesečno i do 300 dolara. Za usporedbu, prosječna iračka obitelj danas preživljava sa 100 ili 150 dolara mjesečno. Zato su ta djeca spremna učiniti za bilo koga, bilo što, samo da bi došla do novca."
Svjedočanstva koja objavljuje Human Rights Watch su zastrašujuća. Emilio, koji je regrutiran u Gvatemalsku vojsku kada je imao 14 godina, priča kako su dječaci bili stalno premlaćivani, i to bez razloga, kako bi ih se trajno držalo u strahu. Bili su više gladni nego siti, morali su nositi i teško naoružanje. Učeni su da se bore protiv neprijatelja u ratu koji nisu razumjeli.
Susan, 16-godišnjakinja iz Ugande, je pak ispričala kako je dječak iz njenog sela, također otet i regrutiran u Vojsku gospodara otpora, pokušao pobjeći. Uhvatili su ga, a ostala djeca su bila prisiljena ga tući motkama do smrti. Nakon što su ga ubili, naređeno im je da vlastite ruke uprljaju njegovom krvlju, kako se ne bi plašili smrti i ne bi pokušali pobjeći.
Nakon posljednjega vala nasilja u Burmi, Human Rigts Watch je objavio izvještaj o načinu na koji vojni režim u toj azijskoj zemlji regrutira djecu za svoje jedinice. Jo Becka, iz New Yorškog sjedišta Human Rights Watch-a, kaže:
"Burmanska vojska je u posljednje vrijeme regrutirala oko tisuću djece u svoje redove. Vojska neprestano povećava broj bataljuna, ali istodobno sve je više dezertera. Teško se postižu regrutne kvote, pa su shvatili da su im najbolje mete upravo djeca. Prilaze im na ulici, javnim mjestima i prisiljavaju ih da pristupe vojsci. Djeca su nam ispričala da ih se premlaćuje kada nisu u stanju izdržati vojne vježbe. Često pokušavaju pobjeći, ali kada ih uhvate i vrate u regrutni centar, dobivaju batine od svojih kolega. U nekim slučajevima zadobivaju teške povrede, a neki čak i umiru. Razgovarali smo sa oko dvadesetak bivših vojnika. Većina ih je bila regrutirana kada su imali deset godina. Trojica bivših vojnika, sa kojima smo razgovarali, bili su čak dva puta regrutirani. Jedan od njih prvi put kada je imao 14 godina. Iduće godine je uspio pobjeći, ali je ponovno uhvaćen. Kada su njegove baka i teta shvatile da je ponovno u vojsci, otputovale su do njegove jedinice i pokušale da razgovaraju sa zapovjednikom o njegovom puštanju. Taj je čovjek rekao – dobro, pustiti ću ga, ali samo ako mi u zamjenu za njega dovedete petoricu drugih regruta. Kada je dječak to saznao, svojoj je teti rekao - Ne radite to, ne dovodite novih pet ljudi. Život je ovdje grozan i sam se sa njim moram suočiti -. Nakon toga se počeo dobrovoljno javljati na najopasnije zadatke jer, kako mi je rekao, život u vojsci je bezvrijedan."
Direktor Sjeverno kavkaskog servisa našeg radija, Aslan Doukaev, kaže kako ne postoje točni podaci o broju djece koja sudjeluju u sukobu u regiji. No, tu činjenicu potvrđuju međunarodne organizacije koje u svojim izvještajima navode da je veliki broj maloljetnika uključen u sukobe u toj regiji:
"Osobno sam u središtu Groznog na jednoj tržnici vidio kako dječak, kojemu je bilo najviše 13-14 godina, otima pištolj ruskom paramilitarcu i ubija ga. Djeca nastoje doći do oružja kako bi se mogla pridružiti nekoj vojnoj skupini. Znam također da su neka od njih gotovo pravi eksperti u postavljanju mina i zamki. No, želio bih reći da nema neke organizirane kampanje u regrutiranju djece. Nekada se to događa spontano. Pojedina djeca nemaju roditelje, druga dolaze iz siromašnih ili uništenih obitelji, pa kada se pridružuju nekoj borbenoj skupini, sebe doživljavaju kao važne i značajne osobe. Škole su zatvorene, ili loše funkcioniraju, te klinci zapravo i nemaju kamo otići. Njihov izbor je, ili ostati kod kuće, pa možda biti uhapšen, izložen nasilju, drogama, ili se pridružiti nekoj od vojnih skupina. Vrlo često izabiru upravo ovu posljednju opciju."
Ni u Afganistanu nema egzaktnih podataka o broju djece ratnika, no međunarodne organizacije tvrde da se radi o tisućama dječaka koje su Talibani i Al Qaida angažirali u svojim redovima. Broj posljednjih godina opada, ali, kako se ratne operacije nastavljaju, pobunjenici i dalje regrutiraju djecu za svoje ratne ciljeve, kaže šef biroa Afganistanskog servisa u Kabulu, Muhamed Amin Mudaqiq:
"Talibani najčešće angažiraju teenagere, djecu između 13 i 14 godine. Neki su čak i mlađi, ali sve ih jednako pripremaju za samoubilačke napade. Naime, visoko rangirani državni službenici se rado susreću s djecom, pa Al Qaida i Talibani koriste takve mogućnosti. Djeci je lako isprati mozak i uvjeriti ih da će nakon samoubilačkog napada ići u raj. Imali smo primjer dječaka koji je bio regrutiran za samoubojicu, ali se predomislio, pa se odlučio predati vlastima. Iz Pakistana je zvao oca da mu oprosti, što je ovaj javno i učinio. I u nedavnom krvavom samoubilačkom napadu u Barlamu, gdje je poginulo osamdeset ljudi, korištena su djeca kao štit za napad. Bombaš je hodao iza djeteta koje je sa buketom cvijeća prilazilo zastupniku u Parlamentu. Osiguranje je propustilo dijete i stariju osobu, a kada su se približili zastupniku, bombaš samoubojica je detonirao eksploziv. I prije nekoliko mjeseci, kada je u Kabulu napadnut konvoj NATO-a, pobunjenici su se poslužili učenicima iz medrese, kako bi bez poteškoća prišli vojnicima Alijanse i napali ih. U odgovoru vojnika NATO saveza na taj napad poginulo je 12 djece."
Korištenje djeteta kao ratnika nije mimoišlo ni Evropu. Ratovi na Balkanu su posljednji primjer. Mnogi dječaci su poginuli braneći svoju zemlju jer u ratnim godinama često se zaboravljalo na UN-ovu Deklaraciju o zaštiti djece. Godine 2003., Evropska unija je usvojila Smjernice koje se odnose na djecu pogođenu vojnim sukobima.
U Evropskom parlamentu je u toku inicijativa za donošenje posebne Deklaracije kojom bi se upozorilo na problem regrutiranja i upotrebe djece u vojnim sukobima. Takav dokument bi omogućio Evropskom parlamentu da prisili vlade, ali i međunarodne organizacije, poput UN-a, da poduzmu daleko određenje akcije kako bi se spriječilo iskorištavanje djece u vojnim sukobima. Jedna od inicijatorica deklaracija je Sharon Bowles, britanska zastupnica u Evropskom parlamentu. Ona ističe kako je potrebno da više od polovice, od 785 zastupnika, potpiše deklaraciju do 3. prosinca, kako bi postala važeća:
"Vrlo često im se daju droge, guraju ih u prve borbene redove, a njihova dječja naivnost, ali i nepredvidljivo ponašanje, se koristi kao sredstvo i oružje u ratu. Želimo da što više ljudi bude svjesno postojanja djece ratnika i da se u akciju uključi što veći broj država, kako bi se uistinu poštovala Konvencija o pravima djeteta. Istaknula bih da je korištenje djece kao vojnika nova forma ropstva. To je vrsta prisilnog rada u zastrašujućim okolnostima. Riječ je o najgorem mogućem obliku ropstva. Cilj nam je da zapadne zemlje, velike države, poput SAD-a ili Rusije, poduzmu konkretne političke pritiske prema državama gdje se ovo događa. Treba priznati da je to dio stvarnosti današnjeg svijeta, ali to moramo spriječiti upotrebom raznih sredstava, a svakako i diplomatskim pritiskom."
Vojna tehnologija i sve modernija oružja, jednostavan način njihova korištenja, nažalost su olakšala put naoružanim skupinama da zloupotrebljavaju djecu i pretvaraju ih u ratnike. Istina, jednom regrutirani dječaci, mogu biti korišteni i kao kuhari, nabavljači, stražari, no vrlo često ih se odvodi na prve borbene linije, pušta ih se kao izvidnicu u minska polja, ali ih se koristi i u samoubilačkim misijama, kao što je to slučaj u Afganistanu, na Bliskom istoku, Iraku, ali i drugdje.
Enrice Restoy, iz Koalicije za zabranu upotrebe djece ratnika, ističe da su u svim poznatim konfliktima na Bliskom Istoku djeca uključena u rat. Osobno je susreo veliki broj dječaka ratnika – od palestinskih područja, Libanona, Sudana, i upozorava da oni osjećaju posljedice toga sukoba, iako ih nastoje prikriti. Podrška ovoj djeci je kratkotrajna, umjesto da ih se dugoročno uključuje u programe socijalizacije i školovanja jer sjećanja na ratove ne izbljeđuju preko noći, pogotovo ako su ta djeca počinili neki zločin. S druge strane, neka od njih su ponosna na to što su bili u naoružanim skupinama koje su se borile za obranu zemlje od okupacije. Oni se s njima često identificiraju:
"Uspoređujete li palestinska okupirana područja i Irak, vidjeti ćete da su tamošnja djeca okružena nasiljem - s jedne strane su naoružane skupine, a s druge, okupacijska vojska. Gotovo svakodnevno se suočavaju sa nasiljem i, nažalost, lako dolaze do oružja. Istina, u nekim zemljama, poput Jemena, oružje je dio kulture i vrlo mala djeca nose oružje, što je znak vrijednosti i ponosa jedne obitelji. No, s djecom se lako može manipulirati i zato želimo zabraniti bilo kakvo uključivanje djece u sukobe. Ona nisu zrela da odluče žele li biti dio neke oružane skupine, ili zašto to ne bi smjeli biti. S njima lako manipuliraju oružane skupine ili vojska koja ih regrutira. I bez obzira da li se radi o dobrovoljnom priključivanju nekim grupama, ili o slučaju da su područja u kojim djeca žive pod okupacijom, odrasli, koji ih primaju u svoje redove, počinili su zločin jer su tu djecu ustvari izmanipulirali."
Diar Bamri, producent u Iračkom servisu Radija Slobodna Evropa, kaže da ima niz medijskih izvještaja, ali i međunarodnih organizacija koje potvrđuju da terorističke grupe na području Iraka koriste djecu kao borce. Točnih podataka nema, ali primjerice, u izvještaju Los Angelos Timesa iz rujna ove godine, koji se pozvao na američke izvore, kaže da u američkim zatvorima u Iraku ima oko 800 djece, koja se sumnjiče za terorističke napade. Neki imaju samo 11 godina. No, mnogo je razloga zašto su djeca uvučena u borbe:
"Jedan od razloga je i ekonomska situacija. Mnogi dolaze iz vrlo siromašnih obitelji, izgubili su očeve i braću. Te obitelji trebaju novac jer nemaju nikakve mjesečne prihode. Traže od djece da idu na ulicu i donesu novac u kuću. Ne pitaju kako će doći do njega. Govore im da napuste školu jer nije vrijeme za obrazovanje, već za preživljavanje. Na ulici postaju laka meta za teroriste i organizirane skupine koje ih regrutiraju. Naime, dijete može doći na bilo koje mjesto, a vojnici ili policajci ih ne zaustavljaju, pa oni, nažalost, mogu poduzeti bilo kakav napad koji im se zapovjedi. Takva se djeca ne razlikuju od ostale djece na ulici, a njih tisuće i tisuće lutaju iračkim gradovima. Tko može prepoznati da li je neko dijete dobro ili loše, da li je ili nije terorist. U slučaju da uspijete kontaktirati nekoga od tih dječaka, on će vam reći – bio sam izmanipuliran, iskorišten, prisiljen jer je naša obitelj jako siromašna. Terorističke grupe, poput Al Qaide, toj djeci daju mjesečno i do 300 dolara. Za usporedbu, prosječna iračka obitelj danas preživljava sa 100 ili 150 dolara mjesečno. Zato su ta djeca spremna učiniti za bilo koga, bilo što, samo da bi došla do novca."
Svjedočanstva koja objavljuje Human Rights Watch su zastrašujuća. Emilio, koji je regrutiran u Gvatemalsku vojsku kada je imao 14 godina, priča kako su dječaci bili stalno premlaćivani, i to bez razloga, kako bi ih se trajno držalo u strahu. Bili su više gladni nego siti, morali su nositi i teško naoružanje. Učeni su da se bore protiv neprijatelja u ratu koji nisu razumjeli.
Susan, 16-godišnjakinja iz Ugande, je pak ispričala kako je dječak iz njenog sela, također otet i regrutiran u Vojsku gospodara otpora, pokušao pobjeći. Uhvatili su ga, a ostala djeca su bila prisiljena ga tući motkama do smrti. Nakon što su ga ubili, naređeno im je da vlastite ruke uprljaju njegovom krvlju, kako se ne bi plašili smrti i ne bi pokušali pobjeći.
Nakon posljednjega vala nasilja u Burmi, Human Rigts Watch je objavio izvještaj o načinu na koji vojni režim u toj azijskoj zemlji regrutira djecu za svoje jedinice. Jo Becka, iz New Yorškog sjedišta Human Rights Watch-a, kaže:
"Burmanska vojska je u posljednje vrijeme regrutirala oko tisuću djece u svoje redove. Vojska neprestano povećava broj bataljuna, ali istodobno sve je više dezertera. Teško se postižu regrutne kvote, pa su shvatili da su im najbolje mete upravo djeca. Prilaze im na ulici, javnim mjestima i prisiljavaju ih da pristupe vojsci. Djeca su nam ispričala da ih se premlaćuje kada nisu u stanju izdržati vojne vježbe. Često pokušavaju pobjeći, ali kada ih uhvate i vrate u regrutni centar, dobivaju batine od svojih kolega. U nekim slučajevima zadobivaju teške povrede, a neki čak i umiru. Razgovarali smo sa oko dvadesetak bivših vojnika. Većina ih je bila regrutirana kada su imali deset godina. Trojica bivših vojnika, sa kojima smo razgovarali, bili su čak dva puta regrutirani. Jedan od njih prvi put kada je imao 14 godina. Iduće godine je uspio pobjeći, ali je ponovno uhvaćen. Kada su njegove baka i teta shvatile da je ponovno u vojsci, otputovale su do njegove jedinice i pokušale da razgovaraju sa zapovjednikom o njegovom puštanju. Taj je čovjek rekao – dobro, pustiti ću ga, ali samo ako mi u zamjenu za njega dovedete petoricu drugih regruta. Kada je dječak to saznao, svojoj je teti rekao - Ne radite to, ne dovodite novih pet ljudi. Život je ovdje grozan i sam se sa njim moram suočiti -. Nakon toga se počeo dobrovoljno javljati na najopasnije zadatke jer, kako mi je rekao, život u vojsci je bezvrijedan."
Direktor Sjeverno kavkaskog servisa našeg radija, Aslan Doukaev, kaže kako ne postoje točni podaci o broju djece koja sudjeluju u sukobu u regiji. No, tu činjenicu potvrđuju međunarodne organizacije koje u svojim izvještajima navode da je veliki broj maloljetnika uključen u sukobe u toj regiji:
"Osobno sam u središtu Groznog na jednoj tržnici vidio kako dječak, kojemu je bilo najviše 13-14 godina, otima pištolj ruskom paramilitarcu i ubija ga. Djeca nastoje doći do oružja kako bi se mogla pridružiti nekoj vojnoj skupini. Znam također da su neka od njih gotovo pravi eksperti u postavljanju mina i zamki. No, želio bih reći da nema neke organizirane kampanje u regrutiranju djece. Nekada se to događa spontano. Pojedina djeca nemaju roditelje, druga dolaze iz siromašnih ili uništenih obitelji, pa kada se pridružuju nekoj borbenoj skupini, sebe doživljavaju kao važne i značajne osobe. Škole su zatvorene, ili loše funkcioniraju, te klinci zapravo i nemaju kamo otići. Njihov izbor je, ili ostati kod kuće, pa možda biti uhapšen, izložen nasilju, drogama, ili se pridružiti nekoj od vojnih skupina. Vrlo često izabiru upravo ovu posljednju opciju."
Ni u Afganistanu nema egzaktnih podataka o broju djece ratnika, no međunarodne organizacije tvrde da se radi o tisućama dječaka koje su Talibani i Al Qaida angažirali u svojim redovima. Broj posljednjih godina opada, ali, kako se ratne operacije nastavljaju, pobunjenici i dalje regrutiraju djecu za svoje ratne ciljeve, kaže šef biroa Afganistanskog servisa u Kabulu, Muhamed Amin Mudaqiq:
"Talibani najčešće angažiraju teenagere, djecu između 13 i 14 godine. Neki su čak i mlađi, ali sve ih jednako pripremaju za samoubilačke napade. Naime, visoko rangirani državni službenici se rado susreću s djecom, pa Al Qaida i Talibani koriste takve mogućnosti. Djeci je lako isprati mozak i uvjeriti ih da će nakon samoubilačkog napada ići u raj. Imali smo primjer dječaka koji je bio regrutiran za samoubojicu, ali se predomislio, pa se odlučio predati vlastima. Iz Pakistana je zvao oca da mu oprosti, što je ovaj javno i učinio. I u nedavnom krvavom samoubilačkom napadu u Barlamu, gdje je poginulo osamdeset ljudi, korištena su djeca kao štit za napad. Bombaš je hodao iza djeteta koje je sa buketom cvijeća prilazilo zastupniku u Parlamentu. Osiguranje je propustilo dijete i stariju osobu, a kada su se približili zastupniku, bombaš samoubojica je detonirao eksploziv. I prije nekoliko mjeseci, kada je u Kabulu napadnut konvoj NATO-a, pobunjenici su se poslužili učenicima iz medrese, kako bi bez poteškoća prišli vojnicima Alijanse i napali ih. U odgovoru vojnika NATO saveza na taj napad poginulo je 12 djece."
Korištenje djeteta kao ratnika nije mimoišlo ni Evropu. Ratovi na Balkanu su posljednji primjer. Mnogi dječaci su poginuli braneći svoju zemlju jer u ratnim godinama često se zaboravljalo na UN-ovu Deklaraciju o zaštiti djece. Godine 2003., Evropska unija je usvojila Smjernice koje se odnose na djecu pogođenu vojnim sukobima.
U Evropskom parlamentu je u toku inicijativa za donošenje posebne Deklaracije kojom bi se upozorilo na problem regrutiranja i upotrebe djece u vojnim sukobima. Takav dokument bi omogućio Evropskom parlamentu da prisili vlade, ali i međunarodne organizacije, poput UN-a, da poduzmu daleko određenje akcije kako bi se spriječilo iskorištavanje djece u vojnim sukobima. Jedna od inicijatorica deklaracija je Sharon Bowles, britanska zastupnica u Evropskom parlamentu. Ona ističe kako je potrebno da više od polovice, od 785 zastupnika, potpiše deklaraciju do 3. prosinca, kako bi postala važeća:
"Vrlo često im se daju droge, guraju ih u prve borbene redove, a njihova dječja naivnost, ali i nepredvidljivo ponašanje, se koristi kao sredstvo i oružje u ratu. Želimo da što više ljudi bude svjesno postojanja djece ratnika i da se u akciju uključi što veći broj država, kako bi se uistinu poštovala Konvencija o pravima djeteta. Istaknula bih da je korištenje djece kao vojnika nova forma ropstva. To je vrsta prisilnog rada u zastrašujućim okolnostima. Riječ je o najgorem mogućem obliku ropstva. Cilj nam je da zapadne zemlje, velike države, poput SAD-a ili Rusije, poduzmu konkretne političke pritiske prema državama gdje se ovo događa. Treba priznati da je to dio stvarnosti današnjeg svijeta, ali to moramo spriječiti upotrebom raznih sredstava, a svakako i diplomatskim pritiskom."
