Enis ZEBIC, Nebojša BUGARINOVIC
Prenosimo prve komentare u Hrvatskoj na vijest o samoubojstvu Milana Babića.„Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećanjem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste, protiv ljudi, samo zato što su bili Hrvati a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života“, kazao je među ostalim lider samoproglašene „Krajine“ Milan Babić siječnja 2004. godine, pred kraj postupka koji je protiv njega vođen na Haškom tribunalu.
Upravo teret na njegovoj savjesti je ono što najčešće spominju naši sugovornici, komentirajući vijest o njegovom samoubojstvu. Gradonačelnica Knina Josipa Rimac:
„Kao kršćanin ne odobravam takav potez, ali s obzirom da čovjek kroz svoj život ima i dobra i loša djela, vjerojatno ga radi loših djela prije ili poslije peče savjest. Neke nikad ne peče, ali izgleda da je njega pekla, iako je to samo moja pretpostavka. U ovom trenutku, nažalost, to ne može promijeniti svu bol koja je nanesena hrvatskom narodu na tom području, što je, na kraju, činio njegov režim, a to što je učinio je njegova odluka.“
Babićev stranački kolega u vrijeme pobune, ali i oštar protivnik, Veljko Džakula:
„Bio sam protivnik politike Milana Babića. Pošto je on lično najodgovorniji, sa srpske strane, za događanja u ratu u Republici Hrvatskoj, vjerujem da teret odgovornosti s kojim se on suočavao tokom svjedočenja, s tim što je učinio prije svega Srbima, a onda i Hrvatima u Hrvatskoj, nije mogao da izdrži. Bez obzira što je on imao želju i ambiciju da postane nekakav velik čovjek, svojim djelima je doveo do sukoba i krvavog rata i siguran sam da se s tim nije mogao pomiriti, nije mogao da trpi saznanje da je on najodgovorniji za stradanja i za rat u Republici Hrvatskoj.“
Radoslav Bobanović, kninski zatočenik i dopredsjednik Udruge zatočenika srpskih koncentracijskih logora:
„Očito je da se nije mogao nositi sa svim problemima koje je preuzeo na sebe. Istina je da se pokajao zbog svega toga, što smatram da je jedna vrijednost kod čovjeka. No mora se znati da je on u svom okruženju imao i onih koji nisu sve to skupa tako gledali i moguće je da je prst sudbine i od strane tih igrao nad njegovom glavom.“
Skicirajmo ukratko Babićevu političku karijeru. Delegat je 14. kongresa Saveza komunista, ali nedugo kasnije, u proljeće 1990. godine, kao kandidat Srpske demokratske stranke na prvim višestranačkim izborima, izabran je za predsjednika Skupštine općine Knin. Bio je premijer i predsjednik samoproglašene „Krajine“. Optužen je za ratne zločine nad nesrpskim stanovništvom, prvi je u povijesti haškog tribunala priznao krivicu i nagodio se s Tužiteljstvom. Osuđen je na 13 godina zatvora. Svjedočio je na suđenju Miloševiću. Upravo je u toku bilo svjedočenje na suđenju Mili Martiću, a očekivalo se da će svjedočiti i na suđenjima Stanišiću i Simatoviću.
Hrvatski premijer Ivo Sanader ne očekuje da će Babićevo samoubojstvo ugroziti ova suđenja:
„Ne vidim da to može imati bilo kakvog utjecaja na bilo koji daljnji proces.“
Kada je Babić u Hagu priznao krivnju, hrvatski predsjednik Stipe Mesić je za naš radio komentirao svoj jedini susret s njim, 1991. godine u Beogradu. Mesić ga je tada upozorio da Milošević i Borislav Jović njime manipuliraju:
„,I zato, ako želiš dobro Srbima u Hrvatskoj, onda dođi u Zagreb, možemo sjesti i svaki problem razriješiti.‘ On je rekao: ,Ja ću poduzeti sve da imam državu i imat ću državu‘. Ja sam mu rekao: ,Kad rat završi, u Hrvatskoj nećeš imat ni ordinaciju‘. On je inače zubar. Ali sad se vidi da je on poduzimao sve, u što se uračunava i zločin. U svemu tome pozitivno je samo jedno – što je rekao da se ispričava. To je prvi koji je jasno i glasno rekao da se ispričava za zločine koje je nanio Hrvatima u onoj tvorevini koja se zvala ,Krajina‘.“
*****
Prema izjavi haškog portparola Aleksandre Milenov, kontrola zatvorenika u 18.00 sati ustanovila da je Milan Babić uredu, a pola sata kasnije je pronađeno njegovo beživotno telo. Nije bilo nikakvih nagoveštaja da bi se mogao ubiti, kazala je Milenov. Pitanje - kako je bilo moguće da se nekadašnji predsednik vlade samoproklamovane Srpske Krajine ubije u pritvoru, često se danas čuje i u Beogradu.
Beogradski mediji prenose izjavu portparola Haškog tribunala Aleksandre Milenov da je kontrola zatvorenika u pritvoru Haškog tribunala u 18.00 sati ustanovila da je Milan Babić uredu, a pola sata kasnije je pronađeno njegovo beživotno telo. Nije bilo nikakvih nagoveštaja da bi on mogao pribeći takvom potezu, inače bi bio stavljen pod pojačan nadzor, rekla je Milenov za agenciju Beta. Predstavnica Tribunala nije mogla da da nikakve detalje o načinu na koji je Babić sebi oduzeo život, ali je ponovila da će, po nalogu predsednika Tribunala Fausta Pokara, biti sprovedena interna istraga o tome kako je bilo moguće da se nekadašnji predsednik vlade Srpske Krajine ubije u pritvoru.
Milan Babić je pre desetak dana završio svedočenje na suđenju Milanu Martiću, bivšem predsedniku samoproglašene Republike Srpske Krajine, gde je bilo u toku unakrsno ispitivanje, a svedočio je i u procesu Momčilu Krajišniku i Slobodanu Miloševiću. Stres koji je pratio njegova izlaganja kao svedoka optužbe bio je više nego očigledan. Deo dijaloga Milošević - Babić u Haškom sudu, jasno ilustruje pod kakvim pritiscima je Babić bio:
MILOŠEVIĆ: Da me je neko streljao ne bi mogao da pomislim ko će da bude ovaj Tuđmanov džoker.
BABIĆ: Gospodine Miloševiću, vi ste 1991. godine vodili stravičan rat. U taj rat ste uvukli srpski narod. Vi srpski narod niste zaštitili, vi ste okaljali obraz srpskom narodu. Vi ste napravili nesreću hrvatskom narodu. Vi ste napravili nesreću muslimanskom narodu. I na kraju, VI ste napravili nesreću i srpskom narodu.
MILOŠEVIĆ: Da je i onda meni bilo očigledno da vi idete Tuđmanu na ruku sa tim vašim besomučnim radikalizmom, koji je bio protiv interesa srpskog naroda u Krajini.
Drago Kovačević iz Srpskog demokratskog foruma, organizacije koja okuplja umerenije političke predstavnike srpskih izbeglica iz Hrvatske, odbija da komentariše tvrdnje da je Milan Babić kao svedok optužbe u Hagu izdao nacionalni interes:
“Umro je jedan dobar čovek. Ja sam zaista šokiran i ožalošćen ovim što se dogodilo. To je jedna velika tragedija, jedna velika ljudska tragedija najprije za njega lično i za njegovu porodicu. On je bio moj prijatelj, smatram da je bio moralan čovek. Ali, sve te nekakve sile koje se oko čoveka isprepletu, eto utiču da stvar završi ovako.”
Tragična smrt Milana Babića samo još jednom potvrđuje da ljudi koji su optuženi ili osuđeni za ratne zločine prolazne kroz razne transformacije, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa Žarko Korać, političar izrazitog antiratnog bekgraunda i profesor psihologije:
„Nema nikakve sumnje da to pokazuje da tu ima više ličnih drama, nego što to izgleda spolja. Ja sam u to duboko ubeđen. I često to držanje pred kamerama i držanje pred sudom nije realna slika onoga što se zbiva sa njima kada su u svojim ćelijama. Da li je to bila jedna griža savesti kod tog čoveka, koji je inače i pobegao iz naše zemlje, odnosno iselio se? Da li je to neka druga lična drama o kojoj mi ništa ne znamo, vezano za porodicu? Možda je primio juče neku vest. Mi to sve neznamo. Ali jedna stvar je sigurna, to pokazuje da ova suđenja nisu samo pravna ili politička stvar, ona jesu i ljudske drame i koliko god mnogi od tih optuženika izgledali kao ljudi lišeni bilo kakve savesti, ja bi se usudio da kažem da kod jednog broja njih mogućno je da dolazi do nekog kajanja i bojim se da će se to pokazati kroz godine koje dolaze. Očigledno se radi o mnogo ozbiljnijim ličnim dramama, onda kada su ljudi u zatvoru i kada su suočeni sa optužnicama koje govore o užasnim zbivanjima, o zločinima, o egzekucijama, o smrti toliko ljudi. Očigledno da politika koja je vođena devedesetih godina nije još sve žrtve odnela, biće još, nažalost, tih žrtava.“
*****
Podsetimo kratko i na to tko je bio Milan Babić.
Milan Babić je bio istaknuti funkcioner SDS-a od njenog osnivanja 1990. Prethodno je bio clan SK Hrvatske. Posle smrti doktora Jovana Raškovića, osnivača SDS, 1992. godine Babić je izabaran za predsednika te partije i na njenom čelu opstao sve do 1995. Prethodno je tri godine bio gradonačelnik Knina. Predsednik vlade samoproglašene Samostalne autonomne oblasti Krajina, koja je kasnije preimenovana u RSK, postao je decembra 1991.
Tužilaštvo tribunala u Hagu ga je optužilo kao učesnika zajedničkog zločinačkog poduhvata koji je trajao od avgusta 1991. do juna 1992. godine. U optužnici se navodi da je svrha tog poduhvata bila da se veći deo hrvatskog i nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa jedne trećine teriorije Hrvatske, kako bi ona postala deo nove države sa srpskom dominacijom. Pored Milna Babića, u udruženom zločinačkom poduhvatu, prema ovoj optužnici, su učestvovali: Slobodan Milošević, Milan Martić, Goran Hadžić, Jovica Stanišić, Franko Simatović,Vojislav Šešelj, Blagoje Adžić i Ratko Mladić.
Ključni datumi u biografiji Milana Babića su:
Rođen 26 februara 1956. u Kukaru, opština Sinj, Republika Hrvatska.
Diplomirao 1981., na Stomatološkom fakultetu u Beogradu.
Avgusta 1995., neposredno uoči akcije "Oluja", je kao i najveći deo rukovodstva iz Knina sa porodicom prešao u Beograd.
Tribunalu u Hagu se predao 26. novembra 2003.
Januara 2004. izjasnio se da je kriv po jednoj tački iz optužnice: progon kao zločin protiv čovečnosti.
Međunarodni tribunal za ratne zločine ga je 29. juna 2004. kaznio sa 13 godina zatvora.
*****
Početkom januara 2004. godne Milan Babić je u sudskom procesu protiv njega dao i posebnu izjavu. Izvod iz nekih delova iz te emotivne izjave jednog od lidera takozvane Republike Srpske Krajine.
"Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećanjem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste, protiv ljudi, samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon što sam saznao šta se dogodilo, ćutao sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao lično odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života. Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. I na kraju, bezrezervno, stavljam sebe na raspolaganje ovom Tribunalu i međunarodnom pravu."
