Maltene si u logoru... ograničeno je kretanje, a čuješ ubijeni su... prebijeni... strah... stalno patrole... ljudi nijesu više mogli da trpe teror i raselili su se i otišli, neko u Pljevlja a neko dalje...
Tako priču o stradanju muslimanskog stanovništva '90-ih godina prošlog vijeka u selima Bukovice, nadomak Pljevalja na sjeveru Crne Gore, uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom (BiH), počinje žrtva čiji je identitet poznat redakciji Radija Slobodna Evropa (RSE).
Imao je 18 godina, a danas je 50-ogodišnjak. Rođen je u Bukovici koja je bila naseljena većinski muslimanskim stanovništvom.
"Ne znam koliko je trajalo... ali znam da su dva puta sjekli šipku i dva puta je lomili na meni, tražeći priznanje gdje mi je puška... a kad nemaš, ne možeš priznati", priča u svjedočenju za RSE.
Bilo je to u vrijeme oružanog sukoba u BiH, kada je na prostoru Pljevalja boravio veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, pripadnika paravojnih formacija i policije Crne Gore.
Od 1992. do 1995. u Bukovici je, prema dostupnim podacima, ubijeno šest osoba, dvije su izvršile samoubistvo zbog torture, 11 ih je oteto, 70 mučeno, a oko 270 protjerano.
Do danas za te zločine u Crnoj Gori niko nije osuđen. Nijesu otkriveni počinioci ni nalogodavci.
Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore ponovo izviđa "slučaj Bukovica".
Riječ je o novom predmetu koji je formiran po spisima koje su crnogorskim tužiocima dostavile kolege iz BiH.
"Krivični predmet ratnog zločina, koji se odnosi na događaje u mjestu Bukovica, 6. maja 2021. je ustupljen Specijalnom državnom tužilaštvu u Podgorici", potvrđeno je RSE iz Tužilaštva u Trebinju.
U vrijeme dešavanja u Bukovici, predsjednik Crne Gore, koja je bila u sastavu Savezne Republike Jugoslavije, bio je Momir Bulatović, a premijer Milo Đukanović.
Načelnik policije u Pljevljima bio je Veselin Veljović, koji je kasnije bio direktor crnogorske policije.
Šta je Crna Gora preduzela u 'slučaju Bukovica'?
Istraga otvorena 2007. je proglašena službenom tajnom. Trajala je 2,5 godine, a obuhvatila je sedam bivših pripadnika rezervnih sastava policije i Vojske Jugoslavije.
Optužnica je podignuta u martu 2010. kada je, prema sudskim spisima, okrivljenima stavljeno na teret krivično djelo zločin protiv čovječnosti.
"Vršili su sistematsko zlostavljanje muslimanskog življa u Bukovici, prisiljavajući ih na taj način da napuštaju svoje domove", piše u optužnici.
Predstavnici nevladinog sektora, udruženja žrtava i Bošnjačke stranke, ocijenili su da optužnicom nijesu obuhvaćeni nalogodavci.
Saslušano je više od 40 svjedoka pred Višim sudom u Bijelom Polju.
Pravosnažnom presudom tog suda 2011., a godinu kasnije i Apelacionog, svi su oslobođeni optužbi.
Svjedočenje žrtve za RSE
Žrtva iz Bukovice priča da je u ljeto te 1992. iz Sarajeva "došao kući za Bajram da obiđe roditelje" jer je već radio u Sarajevu i imao bosansku ličnu kartu.
Prema njegovim riječima, zbog rata u Bosni, u selima Bukovice je već bilo puno izbjeglica.
Pamtiće, kaže, dan kada je iz svog sela otišao u susjedno, po lokalnog hodžu.
"Otišao sam sa jednim momkom koji tada, mislim, nije ni imao 18 godina. Bio je izbjeglica tu u selu Guničići. Preziva se Glušac. Imena se ne mogu se sjetiti. Kad smo došli u selo, hodža je već bio otišao", priča on.
Prema njegovim riječima, pokušali su da ga stignu kako bi zajedno išli na dženazu, kada ih je u mjestu Paklina srela patrola policije i vojske.
"Vođa patrole i glavni je bio policajac Soković. On me je ispitivao i tukao. Kako mu je tačno ime, ne mogu se sjetiti. Bio je i Simo Barac kao rezervni sastav policije. Soković je, saznao sam kasnije, bio aktivan u policiji i imao je neki čin u Pljevljima tad."
Baš su nas pretukli... 'Daj dokumenta'... A kad su vidjeli bosansku ličnu kartu... 'Otkud? Kako? Čime se baviš...?- priča sagovornik RSE
Jasno se sjeća da ga je tada bezuspješno pokušao zaštiti drug koji je bio u patroli.
"Dosta sam ih poznao, mojih školskih drugova od kojih je jedan rekao: 'Nemojte njega tući, ja znam ko je, šta je'. A onda su oni na njega skočili i rekli: 'Hoćeš tebe da bijemo?' Ućutkali su ga... Nije smio niko ništa više...", riječi su sagovornika RSE.
Ni tada, ni danas ne zna koliko je trajalo ispitivanje i prebijanje.
"Odsjekli su drvenu šipku, jednu pa drugu i to je trajalo... tukli su nas... tražeći priznanje gdje mi je puška. Jesam li u SDA (Stranka demokratske akcije). 'Gdje si je bacio, gdje si je sakrio...' A kad nemaš, ne možeš priznati... Nijesu vjerovali... Baš su nas pretukli, pogotovo mene... 'Daj dokumenta'... A kad su vidjeli bosansku ličnu kartu... 'Otkud? Kako? Čime se baviš...?", priča on.
Prisjeća se da, po dolasku kući, nikome ništa nije pričao, već je otišao da spava.
"A ujutru me majka zove da ustanem. A ja nijesam mogao da se pomjerim, sav sam bio modar. I onda je ona u onom šoku kad me vidjela, otišla do karaule koja je u Kovačevićima i žalila se, onako ljuta. Međutim, znate kako je to bilo... pojeo vuk magarca. Kao - dobro je prošao. Eto tako joj je to rečeno", riječi su sagovornika RSE.
I kasnije su, prema njegovim riječima, više puta dolazili u njegovu kuću, kao i druge patrole, ali ih nijesu tukli, samo su pitali za njegovog brata, koji je već bio napustio Bukovicu.
Upadali su, prebijali po kućama, prepadali. Iskreno, Muslimanima nije bilo dozvoljeno ništa...- kaže sagovornik RSE
"Redovno bih čuo - pretučen je ovaj, pretučen onaj. Upadali su, prebijali po kućama, prepadali. Iskreno, Muslimanima nije bilo dozvoljeno ništa... Redovno su pucali kad ljudi prolaze ono iznad glava. To šenlučenje je bilo u vazduh preko ljudi, da se prepadaju. To je svaki dan bilo dok sam bio tu. Bilo me je strah. Ja 18 godina ni kriv ni dužan, a tako nešto da mi urade."
Kaže da je od ljudi ubijenih u Bukovici poznavao Džafera Džoga. Tvrdi da su ga nedužnog ubili.
"Znam i za otmice. Trojica koji su bili prebjegli iz Čajniča i pokušali da dođu do Pljevalja. I tačno negdje oko Bojanića otela ih je patrola na putu prema Pljevljima... pokupila ih je. Poveli su ih u Čajniče i od tada im se gubi svaki trag. U pitanju je Pita Ramo, njegov zet i njegov komšija, ljudi srednjih godina", priča sagovornik RSE.
Ima saznanja i za stradanja drugih sunarodnika iz Bukovice.
"Za Omera Hodžića imam informaciju ono što smo između nas komunicirali... da su ga u kući ispitivali... da su ga prebijali nije govorio. Ali su ga toliko isprepadali i ispitivali, da je čovjek obolio i posle je preminuo u bolnici u Pljevljima."
Sagovornik RSE je iz Bukovice otišao mjesec dana kasnije, poslije batina.
Da bi izašao, morao je da plati jednom Srbinu koji ga je prebacio do Prijepolja, a zatim je otišao za Skoplje.
Sve što znam, spreman sam da ispričam pred crnogorskim sudovim.- riječi su sagovornika RSE
Od tada sa porodicom živi u inostranstvu.
"Sve što znam sam spreman da ispričam pred crnogorskim sudovima", kaže za RSE, objašnjavajući da su teror zajedno vršili i policija i Vojska.
Druga svjedočenja
O dešavanjima u Bukovici govore i brojna svjedočenja, koje su prikupili pojedinci, nevladina udruženja i Fond za humanitarno pravo (FHP).
Pamti se i svjedočenje nekadašnje poslanice tada vladajuće Demokratske partije socijalista Ljubice Bebe Džaković iz Pljevalja.
"U Skupštini sam od današnjeg biznismena, tadašnjeg dječaka, tražila da plati ljudima što je zapalio vikendicu. Platili su. Ne možemo ni mi ničim platiti njihovo strpljenje i mudrost da pretrpe, da ne izazovu pokolj. Mislim da su na njihovom mjestu bili pravoslavni, oni bi to izazvali, jer smo takav mentalitet", riječi su Ljubice Bebe Džaković.
I Jakub Durgut, nekadašnji predsjednik Udruženja prognanih iz Bukovice, svjedočio je o stradanjima za Fond za humanitarno pravo.
"Pored fizičkog zlostavljanja u njihovim kućama, rezervisti su ih tjerali da tuku jedni druge. Tako da Ešref tuče svog brata Hasana i obrnuto. To su morali raditi pod prijetnjom i to drvenim motkama. Poslije ovog incidenta, zlostavljani su pješke pobjegli ostavljajući nepokretnu i pokretnu imovinu, koja je kasnije opljačkana. Svi oni su se kasnije odselili u Tursku", priča Durgut.
Murić zločine vršile patrole policije i vojske
Advokat Velija Murić, koji je više od 30 godina aktivan u predmetima ratnih zločina, govoreći o Bukovici i zločinima kaže da su ih vršili pripadnici Vojske Jugoslavije i rezervnog sastava policije.
"Vršili su teška zlostavljanja, koja prevazilaze način zlostavljanja koji se dešavao u Gvantanamu (američki zatvor na Kubi). Mislim da bi se postidjeli tamošnji zlostavljači kad bi znali šta se sve radilo u pljevaljskoj Bukovici", kaže Murić za RSE.
On podsjeća da je specijalna tužiteljka Lidija Vukčević, koja je radila na predmetima ratnih zločina, ranije izjavila da u Crnoj Gori do sada nije bilo političke volje da se istražuju ratni zločini i gone izvršioci.
Za Murića je Bukovica teška istorijska mrlja Crne Gore i njenog naroda.
"Jer Bukovica po svim osobenostima kako se desila, slijedeći namjeru i sve ostalo, može da se kvalifikuje kao genocid. Međutim, u vrijeme tog dešavanja, ratnih 90-ih godina prošlog vijeka, genocid nije bio definisan na način kako ga mi imamo danas u međunarodnom pravu", riječi su Murića.
Murić ističe da je ubijeđen da će crnogorsko tužilaštvo, ako ništa drugo zbog ispunjavanja onoga što je propisano poglavljem 23 i 24 u pregovorima sa Evropskom unijom, ozbiljnije pozabaviti ovim slučajem.
"Ako tužilaštvo bude riješilo da se ozbiljnije uhvati u koštac, Crna Gora je mala i praktično se sve zna, šta je ko radio i gdje je radio. I ne samo Bukovicom, nego i slučajem "Deportacije" i slučajem "Kaluđerski laz" i još nekim koji su se događali na prostoru Crne Gore, koja se pretvorila u endemsku oazu u kojoj se ratni zločinci mogu slobodno kretati", smatra Murić.
Šta kaže tužilaštvo?
Specijalna tužiteljka, zadužena za predmete ratnih zločina Tanja Čolan Deretić je krajem februara, odgovarajući na pitanje Murića - da li ono što se dogodilo u Bukovici predstavlja genocid, kazala: "Sve dok je izviđaj u toku, ne mogu govoriti o pravnoj kvalifikaciji u Bukovici".
"Ne mogu trenutno da kažem da li je genocid", rekla je Čolan Deretić.
Objasnila je i da rad Specijalnom tužilaštvu otežava "što ne mogu da koriste dokaze iz Haga", zbog čega su zatražili da se što prije usvoje izmjene Zakona o krivičnom postupku.
"Dokazi su uglavnom na teritoriji drugih država", rekla je Deretić.
Podaci Akcije za ljudska prava govore da je u starim predmetima ratnih zločina u Crnoj Gori, od 36 optuženih čak 26 oslobođeno, te da i neki koji su osuđeni, nijesu bili ni dana u zatvoru.
Suljo Mustafić, predsjednik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori, smatra poražavajućim što ni poslije više od tri decenije, nije ostvareno suočavanje sa ratnom prošlošću devedesetih godina.
"Najvažnije je da se pravosudno utvrdi ko je i zašto planirao, podsticao i učestvovao u zločinima. Gotovo nijedan zločin nije procesuiran do kraja", ističe Mustafić.
Prema njegovim riječima, neki se zločinci i dalje slobodno šetaju.
"A komandna odgovornost je gotovo potpuno isključena. Posmrtni ostaci žrtava skriveni su, sada se porodicama uzima i pravo na sjećanje, a u udžbenicima nema ni riječi o ratnim zločinima", kazao je Mustafić.
Država izgradila kuće u Bukovici
Vlada Crne Gore je projektom izgradnje kuća pokušala da utiče na povratak raseljenih u Bukovicu.
Za kuće je, saopšteno je iz Vlade u novembru 2016., utrošeno skoro pet miliona eura.
"Pored izgradnje 113 stambenih i 71 pomoćnih objekata za potrebe raseljenih lica, izgrađena je i sva neophodna elektro i putna infrastruktura te su stvoreni bolji uslovi za život svih stanovnika u MZ Bukovica", navela je Vlada.
Žrtva sa početka priče kaže da je na taj način država pokušala da "zamaže oči" onima koji su se raselili.
On ne vjeruje da će tužilaštvo u novom postupku otkriti počinioce zločina.
"Sumnjam da će se ikada otkriti. Nije se dosad otkrilo i uradilo i ne znam zašto bi sad. Ja bih volio da se osudi ko je zaslužio", kaže sagovornik RSE.
On redovno dolazi u Bukovicu u koju se, kako kaže, malo ljudi vratilo na svoja ognjišta.
"Roditelje sam tu sahranio... dolazim redovno i ne želim uopšte da razmišljam. To je moje", zaključio je u svjedočenju za RSE.
Facebook Forum