Zoran Đinđić je napravio zaokret u načinu demokratizacije društva i to neće ostati zaboravljeno, kaže za RSE dr Dunja Melčić, filozofkinja iz Frankfurta koja ga je poznavala još od 1970-ih kada je došao na doktorske studije.
Po njenim rečima, Đinđić će biti zapisan u istoriji naročito zbog izručenja Slobodana Miloševića Haškom tribunalu.
"A osim toga zbog najgore stvari, a to je političko ubistvo. To je meni stvarno još jedan šok da to u Srbiji nije šok. Da se ne priča do dan danas o tom stravičnom činu. Razumijete kakav je to stravičan politički čin i šta to znači za jedno društvo", ističe Melčić.
Ona dodaje da je posle takvog čina najvažnije da se nađu nalogodavci.
"A oni, nažalost, nisu otkriveni do danas".
Melčić smatra da je podozrenje prema Đinđiću posledica propagande.
"Ja mislim da je samo na sprovodu bilo to iskazivanje možda ne baš simpatija ali uvažavanja Đinđića. U ovakvoj Srbiji ne postoji potencijal za demokratizaciju, a mogao bi postojati ukoliko bi bilo političara sličnog tipa, ideja da taj narod pokrenu," naglašava ona.
Mnogi postavljaju pitanje kako bi izgledala Srbija danas da je Đinđić živ?
"Mislim da ne bi odmah imao uspjeha. Stalno bi pokušavali da ga se rješe, zato što je ta nacionalistička klika puno jača", smatra Melčić.
Kada je reč o Đinđiću kao filozofu, Melčić ističe da je odstupao od celokupne intelektualne scene.
Ona govori i Đinđićevim danima u Nemačkoj 1970-ih i 1980-ih, da je bio asketa, pričama da je uskočio kod čuvenog Jirgena Habermasa kroz prozor. Po njenim rečima, nije bio uvek principijelan, takođe da je u to vreme bio "zaražen nacionalizmom", ali da nije bio nacionalista.
Melčić naglašava Đinđićev talenat da teoriju pokuša da primeni u praksi, uključujući i politiku.
"On nije bio konfomista. Dakle, nije plivao niz nego uz vodu," kaže Dunja Melčić.
Đinđić bio asketa po dolasku u Nemačku
RSE: Vi znate Zorana Đinđića još iz vremena njegovog studijskog boravka u Nemačkoj 1970-ih i 1980-ih. Jedan od njegovih prijatelja, Ernst Keler, svojevremeno je napisao:
"Kada je došao u Konstanc, Zoran Đinđić je bio siromašan kao crkveni miš. Doslovce nije imao prebijene pare u džepu. Međutim, uspeo je da se snađe". Kako se Đinđić snalazio?
Melčić: Ja sam Zorana Đinđića upoznala na samom početku njegovog boravka u Njemačkoj, Točno je da je bio jako ograničen što se tiče financijskih prilika.
Koliko ja znam, on je imao nešto malo ušteđevine koju je doneo iz Beograda jer je tamo prevodio i objavljivao. Mislim da nije nevažno da kažem da je on tada bio veliki asketa.
Nisam nikad upoznala takvog. Malo je jeo i nije ništa radio od ovog što neki često rade: piju, puše. On je zaista bio asketa.
U Konstancu je Ivo Glazer (Glasser), koji je tada bio docent na fakultetu u Konstancu, raspolagao velikom kućom koju je jeftino iznajmljivao pa je bilo dosta prostora i za druge ljude.
I Ivo Glazer je bio tako generozan (velikodušan) da je omogućio ljudima koji su to trebali, kao Zoran, da stanuju tamo.
Đinđić 1980-ih između Beograda i Frankfurta
RSE: Kako je rekao Ernst Keler, ipak je uspeo da se snađe. Pominju se razni poslovi koje je Đinđić radio, između ostalog i trgovina.
Melčić: To je bilo puno poslije. On je strašno žurio da doktorira (završio doktorske studije za dve godine – u proseku traju 4-5 godina) jer je morao ići u vojsku. To je bila ona godina kada je Tito umro (1980) i to je bilo dosta dramatično.
Kad se vratio tražio je Humboldtovu stipendiju. To je stipendija za znanstvenike koji su već doktorirali. On je u tom periodu, dok nije dobio stipendiju, radio razne stvari.
Radio je u "Jugotursu", zatim vjerojatno nekakve prevode. Ali, mislim da je malo pretjerano reći da se bavio baš trgovinom.
On je onda bio više u Beogradu nego u Frankfurtu. I tamo je upoznao neke ljude koje ja ne poznajem sa kojima je pokušavao da pokrene neke poslove.
Ali, pretpostavljam da to nije baš išlo i da je manje više propalo, jer bi se onda nešto iz toga izrodilo. Ja ne znam da li je bilo nekakvih velikih rezultata od toga.
Međutim, on se etablirao u Srbiji, pričao mi je da je imao vezu sa Novim Sadom i da je tamo išao na jedan univerzitet. Ne znam da li je dobio profesuru ali u svakom slučaju to je bilo u planu, jer u Beogradu nije imao šansu.
Đinđić je plivao uz vodu
RSE: U svakom slučaju već tada je pokazao energičnost i pragmatizam. Bio je, kako je rekao njegov školski drug Dragan Lakićević, borben poput mladog Ahila. Sam Đinđić je kasnije kazao:
"Sve što sam u životu postigao, postigao sam plivajući uz vodu. Nikad nisam birao lakši put." Takav pristup je bio očito karakterističan i za njegov politički angažman.
Melčić: Da. To je točno da je on bio dosta nekonforman. Dakle, on nije plivao niz nego, kako ste rekli, uz vodu.
Legende o Đinđićevom upadu kroz prozor kod Habermasa
RSE: Pominje se da iako je želeo da dođe do čuvenog Jirgena Habermasa, njegov prvi mentor bio Habermasov učenik Albreht Velmer. Navodno su se Habermas i Đinđić sreli na jedan neuobičajeni način. Naime, pošto su bila zaključana vrata učionice, Đinđić je ušao kroz prozor.
Habermas se navodno uplašio, i kada mu se predstavio, Habermas mu je rekao: "Vi ste kod mene ušli kao Sloveni u Evropu." Da li je ova priča istinita?
Melčić: Ne bih rekla. Možda samo jedan dio toga. Dakle, to su legende. On je isto i sam donekle gradio te legende. Ta priča postoji. Ja sam je čula davno od njega. Ali, on je to pričao u više verzija. Ne znam što je na koncu točno.
I, uopće, da vam pravo kažem, mislim da to nije neki bitni element. On je, naravno, htio ići kod Habermasa zbog toga što je Habermas poznat, a Velmer nije. Nije ni danas poznat.
Međutim, ne znam zašto Habermas nije pristao. Imao je nekih razloga koji sigurno nisu lične naravi i nemaju veze sa Zoranom kao osobom ili kao mogućim znanstvenikom, nego možda drugi. Tako da mu je on preporučio Velmera. I zato je onda Đinđić otišao u Konstanc. Nisam sklona tim legendama i pričama.
RSE: Kasnije mu je Habermas bio mentor na postdoktorskim studijama.
Melčić: Da, kad je dobio Humboldtovu stipendiju, jer to za mentora nije nikakav posao. A ako prijavite doktorat kod nekog profesora onda je to dosta obaveza za njega.
Sjećanje na Zorana Đinđića
Od radikalnog levičara, anarhiste do liberala
RSE: Đinđić je u Nemačku stigao kao pobornik ideja radikalne levice. U to vreme, Nemačku i celu Evropu potresale su terorističke akcije Crvenih brigada.
Bio je i pobornik anarhizma. Kako je došlo do njegovog zaokreta ka prihvatanju ideja liberalizma?
Melčić: To je bilo puno poslije. Kad je došao u Njemačku, on je stvarno bio pristaša radikalne ljevice. Oni su bili lijeviji od socijalista, komunista u tadašnjoj Jugoslaviji.
Cijela ta grupa je nakratko završila u zatvoru (Đinđić je zbog pokušaja da osnuje autonomnu studentsku organizaciju sa liderima studenata u Zagrebu i Ljubljani osuđen na godinu dana zatvora 1970-ih).
Ja sam mu tada rekla "ti si staljinist". A ja sam imala drugi background što se tiče političke pozicije. Ja sam strastveno čitala anarhističku literaturu koja je ovdje u Frankfurtu naravno bila dostupna.
Sve ono što nama u Jugoslaviji, odnosno u Zagrebu, nije bilo dostupno. Bavila sam se Bakunjinom i Kropotkinom i masom drugih lijevih anarhista.
Đinđić je bio strašno znatiželjan. Na svaki spomen nečega što bi ga moglo zanimati on se odmah početo time baviti i pročitao je sve moguće.
Čak je inicirao i prevođenje Kropotkina. Nešto što se dešava oko njega odmah je htio sve pretvoriti u neku akciju. To je bilo karakteristično za njega.
Đinđiću smetao autoritarizam 'Frankfurtske škole'
RSE: On je u početku bio fasciniran "Frankfurtskom školom". Ali, njegov referat iz 1984. već pokazuje kritičku distancu u odnosu na, kako su se nazivali, "zapadne marksiste", mislim na pripadnike Frankfurtske škole, jer su odbacivali liberalizam. Šta je sve Đinđiću bilo sporno u stavu "Frankfurtske škole"?
Melčić: Pa, to je vjerojatno bio jedan proces. Na početku je, naravno, bio fasciniran jer je to bila neka alternativa ovim praksisovcima. Možda ne alternativa, ali drugi odnosa prema marksizmu i Marxovoj misli uopće.
RSE: Šta mu je bilo najspornije u Frankfurtskoj školi? To odbacivanje ideje liberalizma?
Melčić: Taj autoritarizam koji je dolazio do izražaja. To je nešto što se ispoljava kod Habermasa sve do danas. Oni su postali netrpeljivi prema drugim pozicijama. To se može vrlo jasno pokazati.
Habermas je napisao prilično negativne recenzije čim su se pojavila dela Michela Foucaulta (Mišel Fuko). Faktički ga je napao. Kritikovao je i Martina Heideggera (Hajdeger). Dakle, Frankfurtska škola je bila prilično protiv pozicija drugih.
RSE: Protiv Hajdegera?
Melčić: Za Đinđića je, recimo, veliko iskustvo bila knjiga "Kritika i kriza" Reinharda (Rajnhard) Kozeleka, zatím "Filozofija života" Vilhema Diltaja.
Moja tema je bio Heidegger zbog čega sam proučavala Edmonda Husserla koji je bio Heideggerov učitelj. Onda je i Đinđić čitao Husserla.
To vam je još jedan primjer šta je on radio kad se njemu nešto svidi. On je tražio mogućnost da nešto s tim učini i onda smo preveli to Husserlovo djelo ("Kriza europskih nauka i transcendentalna fenomenologija").
Praksisovci su bili zadojeni marksisti
RSE: Govorili smo o Frankfurtskoj školi i praksisovcima. Ipak, pojedini članovi Frankfurtske škole bili su u Letnjoj korčulanskoj školi u više navrata koju je organizovala Praksis grupa.
Kako je u suštini izgledao Đinđićev odnos sa pripadnicima Praksis škole koji su bili njegovi profesori ali su se teoretski sve više udaljavali?
Melčić: Ti praksisovci su faktički držali sve fakultete u tadašnjoj Jugoslaviji. U Zagrebu su bili praksisovci Gajo Petrović, Milan Kangrga i drugi.
To su bili prilično zadojeni marksisti. A u Beogradu su bili još puno gori što se tiče marksizma. To su bili Ljuba Tadić i Mihajlo Marković.
RSE: Kad kažete to da su praksisovci bili pristalice jednoumlja, zar oni ipak nisu bili neka reformskija struja u okviru onoga što je tada bila zvanična ideologija?
Melčić: Dobro, jesu ali to ne znači da su postali liberalniji. Ako jesu, onda samo kao privid.
Đinđićev talenat da poveže teoriju i praksu
RSE: Da li se već tada mogao uočili Đinđićev talenat za filozofiju, te da bi kasnije mogao da napravi političku karijeru i postane srpski premijer?
Melčić: On je bio jako ambiciozan. Svrstala bih u neki talent tu karakteristiku da i za teoretske i bilo kakve intelektualne stvari proba naći put u praktičnoj sferi, uključujući i politiku.
Ali, mislim da je postojala situacija koja je izoštravala tu njegovu karakternu crtu. Prvo je nastala velika kriza što se tiče zajedničke države. On je tražio neki put.
Prije toga se već počeo filozofski baviti ustavno-pravnim teorijama i pisao je članke. Ne znam koliko su imali uticaja na bilo što se dešavalo u Beogradu, osim da su možda ljudi hvalili da je to pametno.
RSE: Da li je on hteo time da izbegne tradiciju još od antičkih vremena, Platona a kasnije Hegela i Marksa koja političku praksu doživljava kao ostvarenje filozofskih ideja i spoznaja.
Ili je, kako ste svojevremeno rekli, želeo da principom "rešavanja problema" zameni intelektualni odnos prema problemima, odnosno diskurzivni prosvetiteljski rad?
Melčić: Nije to zamjena. To je druga faza. Ali, ja ostajem pri tom da je Zoran djelovao tako, jer je to bio motiv, motor u djelovanju – znači naći rješenje za probleme.
Đinđić nije bio nacionalista, ali ga je nacionalizam zarazio
RSE: Da. Pomenuli ste Huserla.
Melčić: Đinđića je isto zarazio nacionalizam, ali ne tako primitivan kakav je vladao tamo i kod njegovog profesora Ljube Tadića.
RSE: Da li to znači da je Đinđić bio nacionalista?
Melčić: On nije bio nacionalist. Ne, imao je zrelu političku poziciju. Ali, to ga je ipak na neki način zarazilo. To se umiješalo u njegovo mišljenje i mislim da je loše djelovalo.
RSE: Koliko je to trajalo?
Melčić: To je teško reći. Ja sam samo primijetila da on neke stvari ne želi do kraja domisliti, izvrdava. To je, zapravo, postalo očigledno kad je već došlo ono vrijeme pred rat.
Bilo je strašno puno diskusija i ovdje u Frankfurtu, u Njemačkoj. On je često pozivan na razne diskusije i podijume i onda bi mu ljudi postavili pitanja. Recimo, kad je bila balvan revolucija (1990. u Kninu). U publici je bilo ljudi koji su htjeli čuti kako on to vidi.
Međutim, on je to sve izvrdavao. U međuvremenu je već počeo rat pa su i dalje ovdje bile diskusije. Bili smo u Berlinu on i ja zajedno sa Puhovskim (Žarko) na jednom podijumu.
I onda je bila neugodna situacija jer je on stalno nešto izvrdavao i praktički je izrazio nacionalističke pozicije. Ne direktno, ali time što ih nije htio pokazati kakve su. Poslije se o tome pisalo u njemačkim novinama.
RSE: U svakom slučaju, on je živeo "za" politiku, a ne "od" politike, kako je Maks Veber to kvalifikovao kao dva različita pristupa.
Melčić: Ja mislim da se to može reći. Ali, kako ćete vi to odvojiti? To je malo idealistička konstrukcija.
Đinđić uveo novi stil u politiku
RSE: Đinđić je imao ključnu ulogu u rušenju Miloševića 2000. posle četiri izgubljena rata i decenije izolacije. Ali, Đinđić je bio svestan da ne može da privuče veće biračko telo kao Vojislav Koštunica pa je predložio njega kao protivkandidata Miloševića na predsedničkim izborima.
Dakle, nije bio toliko popularan. Da li je to zbog Miloševićeve propagande koja ga je prikazivala kao "nemačkog špijuna", ili je ulogu igrala i sama Đinđićeva ličnost jer šira javnost nije mogla da u potpunosti shvati njegove ideje, možda je ljudima delovao i prepotentno, arogantno, iako se trudio da bude direktan u obraćanju?
Melčić: Koliko ja znam, on je puno napravio da uopće dođe do neke promjene i da Demokratska stranka uopće postane stranka.
Ali, ne tako što je nešto pričao nego je išao od mjesta do mjesta, agitirao, pozivao ljude, objašnjavao, diskutirao. To je bio posao. Tako se politika radi i ovdje (u Nemačkoj).
Tako da to je on promijenio tamo i mislim da nije bilo drugih političara koji su to tada radili. Tako da je zaista tu Demokratsku stranku preporodio. Ona je kunjala prije toga.
Naravno da je on bio toliko pametan da je znao da Koštunica ima više šansi. To je jasno, ali to je posljedica propagande. Od početka su raznorazne službe, ja ih zovem dubokom državom, predstavljale njega u krivom svjetlu - kao kriminalca, da šverca, bavi se raznim kriminalnim poslovima i slično.
Ta publika tamo je kao ova u Rusiji, ne znam zašto ti ljudi nisu u stanju vidjeti koliko im se podmeće od strane propagandista, ali nisu vidjeli. I onda oni vjeruju u to da je Vučić najveći i najpametniji. Tako su vjerovali prije da je to Koštunica.
Naravno, ne može se reći jer država Srbija nije bila u stanju ustanoviti ko je naredbodavac političkog ubistva, da su tu bili upetljani i drugi političari a ne samo nekakvi dobri snajperisti. To bi bila kleveta kad bih rekla jer ne postoji službena potvrda.
Đinđić nije bio uvek konzenkventan i principijelan
RSE: Ali, kao što ste rekli, osim za izdaju Srbije optuživan je i da je "muvator".
Istovremeno, u regiji i međunarodnoj zajednici su bili podozrivi prema Đinđiću u kojoj meri se on zapravo suštinski distancirao od srpskog nacionalističkog projekta, pa su ga kritikovali zbog stava prema slovenačkim ambicijama krajem 1980-ih, zatim za kontakte se Radovanom Karadžićem na Palama, da je promoter političke uloge Srpske pravoslavne crkve u sekularnoj državi.
A, s treće strane, u samoj opoziciji su kritikovali njegov susret sa Miloševićem u vreme građanskih protesta 1996/1997, zatim s Miloradom Ulemekom Legijom u vreme petooktobarskih promena 2000. godine i tako.
Dakle, na mnogim mestima nije bio omiljen, da li je to neizbežna sudbina ličnosti poput Zorana Đinđića?
Melčić: Vi postavljate metafizička pitanja. Dakle, tu se opet upliće nešto što je točno i nešto što su nekakve imputirane tvrdnje.
Točno je to da je on bio dosta fleksibilan, da je mijenjao stavove, pa malo i strane. To se, normalno, shvaća kao nekonzekventnost.
On stvarno nije bio baš u tom svom putu konzekventan i principijelan. Njemu se to jako zamijeralo, te njegove velike greške.
RSE: Na šta mislite? Na koje velike greške?
Melčić: Znam puno ljudi koji su mu to zamjerali i onda kad je on kao postao good guy, nisu baš vjerovali u to.
Međutim, u političkim stvarima treba znati odvagnuti. Što je veće, važnije, što je veći doprinos nekakvom političkom razvoju jedne sredine, a što je možda bilo odvratno.
Dakle, to što je on napravio sa Miloševićem, to da ga je eksportirao u Hag, to je stvarno bio historijski čin. To mu je herojski čin i stvarno je bilo izvedeno savršeno.
U tom kontekstu, to nije bio samo jedan usamljeni čin, jer su se tih dana na srpskoj televiziji pokazivale istine: masovne grobnice gdje su bili pokopani pogubljeni Albanci, kao što je sekundarna grobnica u Batajnici.
To je jasno naznačavalo da je on krenuo drugim putem. Zato su ga i ubili.
Nacionalisti procvjetali nakon Đinđićevog ubistva
Ima jedna paralela. Kad je Jicak Rabin konačno bio nadomak ostvarenja mira sa Palestincima i arapskim svijetom - nakon što je dobio Nobelovu nagradu zajedno sa Jaserom Arafatom - u tom momentu ubio ga je jedan fanatik.
Nakon tog ubistva situacija u Izraelu se pogoršava iz godine u godinu. Religijski fanatici stalno dobivaju više vlasti i upravo u ovom momentu trijumfiraju.
U Srbiji je vrlo slično. Nakon što su ubili Zorana Đinđića nacionalisti su procvjetali. Malo po malo. Prva liga koja je bila sa Živkovićem (Zoran) je polako nestajala i sad imate Vučića i Skupštinu punu vučićevaca, rusofila i putinofila.
RSE: Ali, Vučić je došao kasnije. Od 2004. kada Živković se povukao i preuzmanja vlasti od strane Koštunice i Tadića prošlo je osam godina.
Melčić: Da li je Tadić nekakav liberalni demokrat? Ne. Nije ni bio. I Tadić je uostalom stalno šurovao sa Koštunicom. To vam je slična opcija.
Na Zapadu nisu bili sigurni u Đinđića
RSE: Srbija je u vreme dok je Đinđić bio premijer dobila podršku od svih velikih međunarodnih organizacija. Ali, EU i SAD su takođe vršile pritisak na njega da sarađuje sa Haškim sudom te da učini više u borbi protiv organizovanog kriminala.
Uz znatan politički rizik, poslao je Miloševića i četvoricu njegovih najbližih saradnika u Hag. Međutim on je otvoreno upozoravao Tribunal, vlade SAD i EU da je njegova politička pozicija u Srbiji ugrožena nemilosrdnim međunarodnim pritiskom da se Hagu isporuči još jedna grupa osumnjičenih za ratne zločine, uključujući Ratka Mladića.
Da li je ovaj međunarodni pritisak oslabio Đinđićevu poziciju u Srbiji gde je optuživan da je nacionalni izdajnik?
Melčić: Naravno, tražilo se sve.
RSE: Da li mislite da je time njegova pozicija bila ugrožena?
Melčić: I on se morao malo cjenjkati, ne? Vjerujte, nije to seminar, mora se natezati sa tim ljudima i davati nekakve argumente.
To je bio taj dojam od prije, da oni nisu bili sigurni u to da je on zaista ozbiljan političar, da je principijelan i slično.
RSE: Zar izručenje Miloševića nije bio dokaz međunarodnoj zajednici da je Đinđić ozbiljan političar i da razmišlja o Srbiji kao njenom delu?
Melčić: Naravno da je to bilo. Ali, ako vi već imate utisak da on nema dovoljno potpore u Srbiji, da može vrlo brzo pasti, da i sam mijenja svoju poziciju, to je jedna strana medalje.
A taj čin je sasvim sigurno imao velikog odjeka i on je dobio s tim veliku podršku. Možda nije dobio kakvu je želio. Trebalo je dalje raditi na tome.
Đinđić nije mislio o Kosovu to što se sada dešava
RSE: Đinđić je tražio od Zapada da se ubrza rešavanje statusa Kosova. Njegov naslednik u Demokratskoj stranci koga smo pomenuli, Boris Tadić, nedavno je izjavio da Zapad nije podržavao Đinjićeve ideje o Kosovu. Kako gledate na Đinđićev stav prema kosovskom pitanju?
Melčić: Ja ne znam šta je na koncu bio njegov stav. Jedino je bilo jasno iz njegovih zadnjih riječi o Kosovu da je on bio za dijalog, da je najvažnije da dođe do dijaloga, a ne znam točno koju je ideju on tada imao.
On je, zapravo, govorio više u natuknicama. Ne vjerujem da je to sad nešto važno zbog toga što god da je on mislio sigurno nije to što se sad dešava sa Srbima. Ne mislim na Kurtija nego na srpsku stranu.
Đinđić se razlikovao od cjelokupne intelektualne scene
RSE: Kada je reč o Đinđiću kao filozofu, on je, po Vama, bio toliko nov da ga u domaćoj filozofskoj zajednici nije imao ko da čita: bio je udaljen svetlosnim godinama.
Ili je, kako smatra Latinka Perović, možda tačnije reći, da je bio dovoljno čitan da bi bio ignorisan i potiskivan.
Melčić: Pa dobro, to se ne isključuje. Znači, ipak je bilo ljudi koji su to čitali. Mislim da je on odstupao od cjelokupne tamošnje intelektualne scene.
Ono što je on pisao najpre će razumjeti ljudi koji isto barem nešto znaju o lektiri, o knjigama u Zapadnoj Evropi, koji znaju nešto o kretanjima u filozofiji i takvih ljudi, naravno, ima u Srbiji.
Za mene je šok da Đinđićevo ubistvo nije šok u Srbiji
RSE: Da li je Đinđić ipak ostavio traga u istoriji Srbiji, ako ni zbog čega drugog onda zbog organizovanja smene nedemokratske vlasti bez prolivanja krvi?
Melčić: Naravno, to i sve drugo što je napravio. On jest napravio zaokret u načinu demokratizacije društva i to neće ostati zaboravljeno. Ipak, ima ljudi koji to vrlo jasno vide.
On će dobiti dosta zapisa u historiji, naročito, ja moram to naglašavati, zbog tog čina izručenja Miloševića.
A osim toga, zbog najgore stvari, a to je političko ubistvo. To je meni stvarno još jedan šok da to u Srbiji nije šok. Da se ne priča do dan danas o tom stravičnom činu. Razumijete kakav je to stravičan politički čin i šta to znači za jedno društvo.
Bilo je, naravno, ljudi koji su to itekako znali. Na primjer, Srđa Popović koji je aktivno i stalno na to podsjećao, da je posle takvog čina najvažnije da se nađu nalogodavci. A oni, nažalost, do dana današnjeg nisu otkriveni.
Da je živ Đinđić ne bi uspeo, jer su nacionalisti jači
RSE: Kako bi Srbija izgledala danas da je Đinđić živ, kako bi on rešavao probleme kao što je odnos sa Kosovom, ili bi bio politički marginalizovan?
Melčić: Mislim da ne bi odmah imao uspjeha. Stalno bi pokušavali da ga se rješe, zato što je ta nacionalistička klika puno jača.
To je isto bila njegova greška što je mislio da mu ne prijeti opasnost. Mislio je da može proći njegova demokratizacija, ali nije bilo dovoljno potencijala. Da ga nisu tada ubili, bilo bi još pokušaja.
U ovakvoj Srbiji ne postoji potencijal za demokratizaciju
RSE: Đinđić je tek nakon smrti postao popularan. Srbija se makar na kratko ujedinila u tim trenucima žaleći ga kao državnika, reformatora i vizionara.
Ali, sve što se kasnije desilo u mnogo čemu je bilo vraćanje na vreme protiv koga se Đinđić borio. Da li to znači da nije dobio zasluženo mesto u srpskoj istoriji i društvu?
Melčić: Ja mislim da je samo na sprovodu bilo to iskazivanje, možda ne baš simpatija, ali uvažavanja Đinđića.
U ovakvoj Srbiji ne postoji potencijal za demokratizaciju, a mogao bi postojati ukoliko bi bilo političara sličnog tipa, radnih navika, ideja da taj narod pokrenu. Jer, svaki narod može postati demokratski. Ali, trebaju mu neki putokazi neki…
RSE: Predvodnici. U svakom slučaju Srbija se vratila u vreme protiv koga se Đinđić borio.
Melčić: Jeste. Ja sam u jednom članku napisala da je Srbija kao neki debeli čovek koji je upao u rupu i ne može se dići.
