Živimo u takvoj zajednici gdje poslodavac želi samo da izvuče korist, pa će ženu da uslovljava sa manjom platom a ona zbog svog egzistencijalnog stanja neće da napusti posao, što je kao neka ucjena, kaže za Radio Slobodna Evropa student prava iz Podgorice Darko Miličković, dodajući da je Crna Gora i dalje dominantno patrijarhalna i muška sredina. I rezultati poslednjih istraživanja ukazuju na diskriminaciju žena.
Skoro svaka druga žena u Crnoj Gori bila je na radnom mjestu žrtva diskriminacije, samo zbog toga što je žena, dok 77 posto njih zbog nepovjerenja u institucije sistema, straha ili nepoznavanja svojih prava nije prijavilo diskriminaciju, podaci su najnovijeg istraživanja Centra za ženska prava (CŽP).
“Da li ste nekada bili tretirani drugačije zbog toga što ste muskarac ili žena, pitanje je na koje je 41 odsto žena i 21 odsto muškaraca odgovorilo ‘Da’. Dakle, imamo i muškarce koji smatraju da su imali drugačiji tretman”, saopštila je glavna istraživačica Olivera Komar predstavljajući rezulltate istraživanja o rodno zasnovanoj diskriminaciji u oblasti rada i zapošljavanja.
Iako je u Crnoj Gori zakonom zabranjena diskriminacija po bilo kojoj osnovi, uključujući i rod, rezultati istraživanja svjedoče o diskriminaciji žena povodom trudnoće u javnom i privatnom sektoru, kazala je Komar.
Ukupno 35 odsto ispitanica koje su bile trudne barem jednom u poslednjih deset godina, izjavilo je da nijesu bile plaćene, a čak 42 odsto njih se nije vratilo na svoje radno mjesto nakon povratka.
“Bila sam na održavanju trudnoće i na porodiljskom, dvije godine sam odsustvovala sa posla. Prije nego što sam ostala trudna radila sam i davala sve od sebe da zadržim posao. Bila sam odgovorna, ostajala i prekovremeno. Svi su znali kakav sam radnik bila. Zbog problematične trudnoće morala sam otići na održavanje i nakon toga je uslijedila i godina porodiljskog. Nakon povratka na radno mjesto isti dan me je dočekao ugovor sa novim radnim mjestom, što je podrazumijevalo i manju platu... ”, iskustvo je 40-ogodišnje žene koja je tražila anonimnost.
Pojašnjava da je više puta bezuspješno razgovarala sa direktorom o plati i stausu:
”Rekla sam da mogu raditi i u drugi grad jer, zbog djeteta i loše finansijske situacije, bilo mi je važno da se vrati iznos plate koji sam imala prije nego što sam otišla na odsustvo. Treba reći da je taj direktor prije nego što sam otišla na odsustvo bio na nižoj poziciji i bio je svjestan mojih kvaliteta. Ali, nakon što je postao director, a ja se vratila sa odsustva, rekao mi je: ‘Nijesi bila tu dvije godine. Moraš sve ispočetka. Meni sad da se dokažeš’. On je bio svjestan šta radi i rekao mi je: „Možeš ti da me tužiš, ali ne možeš mi ništa.“ On je bio svjestan cijele situacije i da može radnicima da radi šta želi. Znao je da je to teško dokazati jer uvijek je mogao reći da nijesam dobra radnica ili bilo koji drugi razlog da se opravda.”
Plamena Halačeva, šefica Sektora za politiku, evropske integracije i trgovinu Delegacije Evropske unije (EU) ukazuje na važnost indeksa rodne ravnopravnosti kako bi se donijele mjere i ocjene u praćenju napretka u Crnoj Gori.
“Imamo činjenicu, odnosno problem trudnica koje su često otpuštene s posla upravo zbog same te činjenice. Jako držim do ovog pitanja”, objasnila je Halačeva.
Slični su i nalazi do kojih je došao Zaštitnik ljudskih prava, po pitanju diskriminacije žena u procesu zapošljavanja, kazao je zamjenik Ombudsmana Siniša Bjeković.
“Poslednje istraživanje koje smo sproveli krajem prošle godine neumoljivo pokazuje da je u Crnoj Gori izražena diskriminacija. Oko 70 odsto građana tvrdi da ona postoji u većem ili manjem obimu kao društveni problem. I naše istraživanje je pokazalo da su žene pri vrhu kada je u pitanju diskriminacija. Poseban fenomen je kada je u pitanju područje rada kategorija žena koje se ostvaruju u ulozi majke”, saopštio je Bjeković.
Zbog nepovjerenja u institucije sistema ili straha, žene žrtve na poslu uglavnom ne prijavljuju diskriminaciju.
Od onih koji smatraju da su zbog pola bile diskriminisane na poslu, njih 77 odsto je reklo da nije kontaktiralo nikoga, što znaći da većina u ovim situacijama prosto ne uradi ništa, ocijenila je Olivera Komar i objasnila kakvi su u najvećem broju odgovori žena koje se osnaže da diskriminaciju prijave:
“Pazite, 71 odsto žena kaže: ‘Saslušali su me, ali su rekli da ništa ne mogu da preduzmu’”.
“Pitanje da li ima djecu, da li planira djecu i čitav set pitanja koje se postavljeju ženama od strane poslodavaca, a svjedoče o diskriminaciji. I ovo istraživanje je pokazalo da Crna Gora po povom pitanju ne ide naprijed nego se bukvalno vraćamo daleko u prošlost. Nadam se da će ovo biti signal svim subjektima u društvu da prepoznaju problemi diskriminacije žena i da se ova pojava u oblasti zapošljavanja svede na najmanju moguću mjeru” , kazala je za Radio Slobodna Evropa članica Izvršnog odbora Unije slobodnih sindikata Sandra Obradović
A da se stvari sporo mijenjaju svjedoči istraživanje od prije sedam godina koje je konstatovalo slične trendove diskriminacije prilikom zapošljavanja.
Kada je riječ o diskriminaciji zasnovanoj na polu na radnom mjestu, postoji potrebe za daljim promovisanjem mehanizama zaštite i osnaživanjem žrtve diskriminacije da istupe, kazala je direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević naglasivši da je istraživanje pokazalo ono što je u Crnoj Gori očigledno.
A kad se zaposle, žene se moraju suočiti sa još jednom diskriminišućom statistikom: razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori je 13,9 odsto, što je podatak iz Vladinog plana aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori za period 2017-21. godine.
Facebook Forum