“U Bosni i Hercegovini je inkluzivni proces opterećen nerazumijevanjem i korupcijom i lošom namjerom, niskom svijesti. To je cijeli kompleks problema koji obavijaju bilo koji slučaj”, kaže za Facebook stranicu ‘Zašto’ Bojan Bajić javni zastupnik porodice Mršević čiji je sin Slavko nakon tri godine borbe vraćen u školske klupe.
Iako zakoni o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini predviđaju da svi imaju pravo na obrazovanje, za Slavka koji ima Aspergerov sindrom, inkluzija odnosno uključivanje u redovni sistem obrazovanja, bila je nedostižna prethodne tri godine. Slavku je na kraju omogućeno da se vrati u razred koji je pohađao.
O tome zašto je inkluzivni obrazovni proces problematičan u Bosni i Hercegovini, za Zašto govori Ana Kotur Erkić, novinarka, aktivistica i dobitnica nagrade "Šampionka inkluzije".
'To nije slučaj djeteta već institucije'
Inkluzija u obrazovanju u BiH nije zaživjela iz prostog razloga što se mi još uvijek bavimo domaćim zakonodavstvom koje nije u skladu sa UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom gdje Član 24 postavlja određene standarde i određene obaveze pred državu potpisnicu. Mi smo to vidjeli već u nekoliko slučajeva. Međutim, činjenica je da je slučaj Slavka Mrševića - odnosno slučaj Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske, jer prosto to nije slučaj djeteta koje je u ovom trenutku žrtva, već institucije koja nije provela svoj posao na adekvatan način, uključujući i školu kao direktnog provodioca odluka Ministarstva - pokazao da smo zaista u problemu i da imamo više stvari na koje moramo obratiti pažnju.
Ono što je problem sa inkluzijom u BiH pored neusklađenosti sa međunarodnim okvirom koji je standard, ne samo UN-a već i Evropske unije i to će sigurno biti dio procesa pristupanja BiH Evropskoj uniji, jeste to što se inkluzija provodi parcijalno u nekom trenutku u osnovnoj školi, jer je osnovno obrazovanje u Bosni i Hercegovini obavezno i njega svi u inkluzivnom procesu stavljaju kao stavku da mora osnovna škola biti inkluzivna. Međutim za srednjoškolsko obrazovanje, kasnije i visoko ili postdiplomske studije i svako naredno obrazovanje, zapravo inkluziju nemamo ni u tragovima.
Nismo još ni razmatrali zakon o obrazovanju odraslih i koliko je on inkluzivan i bojim se da će on biti jedina tačka u kojoj ćemo tražiti reparaciju štete u obrazovnom smislu prema Slavku Mrševiću jer je dijete izgubilo efektivno tri godine obrazovanja. Ono što je još bitno jeste da je ovaj slučaj u neku ruku akt milosrđa koji ne treba da bude cilj inkluzije. To je u suprotnosti sa suštinom ljudskih prava ali je u ovom trenutku neophodan da bismo sačuvali dijete psihofizički, jer nemamo prosto drugog načina da dijete vratimo u klupe.
Suština obrazovanja
Mi smo svi svjesni da ovaj akt vraćanja u školsku klupu nije suštinska stvar, to je pitanje boravka sa vršnjacima, nije pitanje obrazovanja i tek ćemo se kasnije baviti suštinom obrazovanja.
Postavljamo još jedno pitanje, a to je zapravo koliko je naknada štete koju je Slavko dobio sudskim putem efektivna i koliko ona zapravo može da nadoknadi ono što je Slavko izgubio.
Ja vjerujem da nijedan novac ne može da nadoknadi, prvo vrijeme koje je izgubljeno drugo sadržaj koji je Slavko trebao da dobije u obrazovanju. I sa treće strane ne može da nadoknadi onaj uspjeh koji bi Slavko postigao u redovnim okolnostima a sad će morati višestruko da se potrudi i on ali i sistem.
Redovno obrazovanje jedino prihvatljivo
Inkluzija se proteže kroz zakonodavstvo na način da imamo odredbe zakona na svim nivoima koji garantuju da se nijedno dijete neće diskriminisati po osnovu svojih određenih karakteristika u koje je uključen, naravno i invaliditet i da svako dijete ima pravo na obrazovanje. Međutim, svi propratni akti u odnosu na zakone, zapravo nisu u skladu sa zakonima.
U zakonima pored redovnog obrazovanja koje je jedini oblik inkluzije koji je prihvatljiv, mi imamo specijalne obrazovne institucije, dakle specijalne škole za koje je UN davno rekao da nisu prihvatljive u kontekstu inkluzivnog obrazovanja.
Ovdje ne govorimo samo o inkluzivnom obrazovanju, moramo napraviti već jedan korak naprijed, a evo vidimo vidimo koliko kaskamo. Ovdje se govori o kvalitetnom obrazovanju koje je usmjereno na sposobnosti kapacitete stremljenja i afinitete pojedinaca, dakle na lične kapacitete, na ono u čemu smo dobri a ne na ono što bi nam bilo prepreka da učestvujemo u obrazovanju, što naravno u Bosni i Hercegovini i dalje nije slučaj.
Poraz sistema
Mi nemamo ovdje sistem podrške u pravosuđu, ako govorimo u nekom širem kontekstu u smislu pravne pomoći i pristupačnosti pravne pomoći u institucionalnom okviru. Imamo u nevladinim organizacijama ali u institucionalnom obliku nažalost nemamo koja bi se suštinski bavila ovim pitanjem.
Mi nemamo pravnike koji su obučeni za pitanje diskriminacije, u pogledu bilo koje manjine a posebno u kontekstu invaliditeta, i nemamo sistem koji je prilagođen tome da u jednom upravnom kontekstu možete bez nekih posebnih poteškoća pokazati da ste diskriminisani, da vam je neko pravo uskraćeno. Već se time bave nevladine organizacije kojima je to isključivi mandat i to je još jedan poraz ovog sistema.
