"Tek kada sam otišla na sahranu, pa potom i na jednu slavu osjetila sam da počinjem da se uklapam, da sam dio nečijeg društva u Crnoj Gori", kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) turska državljanka Ela Duzova koja se prije tri godine doselila u Podgoricu.
Ona je jedna od desetak hiljada turskih državljana koji, prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, trenutno borave u Crnoj Gori.
U Crnoj Gori trenutno posluje više hiljada kompanija koje su osnovala preduzeća i preduzetnici iz Turske. Ela je na čelu jedne turističke agencije.
U Podgoricu se doselila tokom pandemije korona virusa.
"Vjerovala sam da globalna kriza može biti prilika za investicije u turizam. Iako je to bio rizičan potez i tada zvučalo neracionalno, smatrala sam da u Crnoj Gori imam veće šanse za uspjeh nego u Turskoj, gdje je konkurencija mnogo veća".
Sjećanje na prve dane i susrete u Crnoj Gori
Po dolasku u Crnu Goru 2021, snažan utisak na nju ostavili su agenti za nekretnine.
"Bili su ljubazni i čak mi ponudili popust na stanarinu, iako nisam tražila. To će mi zauvijek ostati urezano".
Ipak, kaže, socijalno prilagođavanje joj je bilo mnogo izazovnije i trajalo je dugo.
"Za razliku od Turaka, Crnogorci su srdačni ali i vrlo oprezni kada je u pitanju uključivanje novih ljudi u svoje društvene krugove. Većinom su povezani kroz zajedničko školovanje ili poznanstva, pa im je potrebno mnogo vremena da prihvate nove ljude".
Priznaje da je zbog toga prvih godina bila usamljena.
"Usamljenija nego što sam mislila da ću biti. Nikakvih društvenih aktivnosti nije bilo i trebalo mi je dvije godine da se osjećam kao dio nečijeg društva".
Iako još nije savladala crnogorski jezik, kaže da se trudi se da učestvuje u lokalnim događajima.
"Bila sam presrećna kada sam prvi put pozvana na književno veče. Događaj na kojem sam sjedjela tri sata i samo tapšala i osmjehivala se nakon svakog govora, bez da išta razumijem, učinio me najusamljenijom osobom na svijetu".
Uprkos izazovima, Ela ističe da je njen društveni život danas ispunjen.
"Oslanjam se na engleski kao zajednički jezik, ali moj život ovdje je sada srećan. Radim u firmi sa tridesetak zaposlenih i često se družimo mimo posla a vikendom stalno obilazim Crnu Goru".
Za nju je ključna motivacija za preseljenje u Crnu Goru bio i osjećaj sigurnosti.
"Patrijarhalna struktura u mojoj zemlji i svakodnevni izazovi života žene u Turskoj natjerali su me da cijenim sigurnost koju osjećam ovdje. To je ono što me konačno motivisalo da napustim sve što sam imala i krenem ispočetka".
Prija joj, navodi, i život u manjem gradu od onog na koji je navikla.
Naime, Istanbul od 15 miliona stanovnika zamijenila je Podgoricom, u kojoj živi oko 180.000 stanovnika.
"Nevjerovatno mi je da u jednom danu stignem da odem i na posao i da popijem kafu u drugom gradu, odem u trgovinu, vidim se sa prijateljima. U Istanbulu to bi bilo nepojmljivo".
Zaključuje da je zahvalna na svemu što je doživjela.
"Jedino za čim žalim je što nisam došla ranije".
Za razliku od Ele, Ipek Dursun se sa porodicom doselila ljetos i tek prolazi kroz proces prilagođavanja u novoj sredini.
"Bez obzira odakle dolazimo, svi tragamo za osjećajem pripadnosti", kaže ona za RSE.
Ona i suprug su se sa dvoje djece doselili u Podgoricu, vođeni željom za sigurnijim i mirnijim životom.
Dok je njihov stariji sin Ayaz već pronašao mjesto u četvrtom razredu jedne osnovne škole u Podgorici, mlađi čeka na upis u vrtić.
"Ayaz voli novu učiteljicu i drugare. Kaže da mu svi pomažu. Druži se najviše sa dječakom koji je takođe došao iz Turske".
Ipak priznaje da je proces prilagođavanja za nju, sa socijalnog aspekta, težak.
"Ne znam ni crnogorski ni engleski i onda mi to otežava druženje sa nekim s kim bih rado prošetala, popila kafu... Ne krijem da sam usamljena često, iako ovdje imamo par poznanika koji su se ranije doselili iz Turske i onda se nekada družimo".
Upravo od njih su čuli da je Crna Gora "mala i sigurna zemlja sa prelijepom prirodom".
"Ta informacija je do nas došla u momentu dok smo suprug i ja istraživali mogućnosti vezane za obrazovanje djece, posao i sigurnost, van Turske. U Crnoj Gori do tada nismo bili".
Voljela bi da se uskoro zaposli i da na taj način počne da uči jezik.
"Ali i da doprinesem poslovnom ambijentu u Crnoj Gori".
Inače, u prvoj polovini ove godine iz Turske je u Crnu Goru uloženo više od 30 miliona eura, podaci su TurkCham Montenegra.
U odnosu na 2019, direktne strane investicije u Crnoj Gori iz Turske su skočile čak 147 odsto.
Od hiljada kompanija koje su otvorili, oni koji se dosele uglavnom vode restorane, poslastičarnice, butike, turističke agencije...
Samo u najužem centru Podgorice imaju desetak radnji.
