Makedonija i Grčka su pokazale da se dugogodišnji sporovi mogu uspješno okončati, ali Evropska unija i Sjedinjenje Države sada moraju pojačati angažman u regionu da bi spriječile ruske pokušaje destabilizacije i pomogle Srbiji, BiH i Kosovu da čvrsto krenu putem euroatlantskih integracija, kaže Januš Bugajski, viši saradnik u vašingtonskom Centru za analizu evropske politike u intervjuu za 'Zašto?'.
Zašto: Uprkos žestokoj opoziciji u obje zemlje i protivljenju Rusije koja je čitav proces nazvala nelegitimnim, Makedonija i Grčka su dugogodišnji spor oko imena ostavile iza sebe što je Skoplju otvorilo put ka NATO-u i EU. Nakon Crne Gore još jedna država se pridružuje NATO-u što znači da se na Balkanu desio još jedan uspjeh, uprkos stalnim upozorenjima o nazadovanju?
Bugajski: Upravo tako, mislim da trebamo priznati uspjehe kada se dese, a ovo je veliki uspjeh. Ne smijemo zaboraviti, kada se Jugoslavija raspala ranih devedesetih, da je već postojao početak ove rasprave u vezi imena između Skoplja i Atine. Činjenica da su raspravu riješili dva vrlo odgovorna premijera nakon svih ovih godina je izvanredna. Sviju su iznenadili; svi su uzimali zdravo za gotovo da to neće biti riješeno. To je dobra naznaka da čak i dugovječni problemi u vezi osnovnih pitanja imena i identiteta mogu biti riješeni ako postoji volja obje strane i ako postoji ciljana i efikasna međunarodna intervencija i učešće, a to smo sada vidjela sa učešćem i SAD-a i EU.
Zašto: Mnogi bi rekli da je ovo primarno evropski uspjeh, ali i SAD su bile uključene. Sada preostaju Srbija, Kosovo i BIH sa neriješenim pitanjima. Može li EU sama, ili u vodećoj ulozi, riješiti preostale probleme i pomoći ovim zemljama da čvrsto krenu putem eurointegracija?
Bugajski: Postavimo to ovako: EU je potrebna, ali trebamo više od EU. Suočimo se sa činjenicama, sve ove zemlje se oslanjaju na Ameriku, pogotovo BiH i Kosovo. I Srbija vidi SAD kao ključnog igrača, a u slučaju Kosova i barem pola BiH oni vide i put prema NATO-u i sigurnost u Alijansi. Mislim da EU sama po sebi ne može obećati dovoljno. Šta ona sama obećava? Daje uvjete, daje dugoročnu agendu za zatvaranje poglavlja za pristup, koji će možda eventualno doći, ali se mora još na tome raditi. To nije neposredna privlačnost, kao što je nekada bila. EU je sama razdorena velikim unutrašnjim problema, ne samo sa Brexitom, već i sa porastom populizma, i ne znamo vremenski okvir za pridruženje balkanskih zemalja. Nužno je da se uključe SAD, zato što se bojim da će neke od ovih zemalja skliznuti sa puta prema EU ako se proces pristupa oduži godinama a možda i više.
Zašto: Kako vidite američku ulogu na Balkanu u narednom periodu? Za neke, Putinova posjeta Srbiji je bila način da se nametne i da nakon gubitka Crne Gore i Makedonije uz pomoć prijatelja u Srbiji i BiH osnaži svoje prisustvo u regionu? Da li možemo očekivati i da SAD zbog toga budu više uključene?
Bugajski: Mislim da je prisustvo SAD bilo prilično konstantno, ciljevi su isti, iako su se neke od strategija promijenile. Ovo smo posebno vidjeli sada u vezi pitanja o promjeni granice između Kosova i Srbije, koje je prije bilo očita crvena linija za američke diplomate. Više nije tako. Drugim riječima, ako se može o tome pričati, ako se može bilateralno dogovoriti, ako pridonosi stabilnosti u regiji, onda bismo to podržali. Više nije sklonjeno sa stola kao što je nekada bilo. Mislim da će se američka uloga nastaviti, previše je bilo uloženo diplomatski, politički, ekonomski, pa i vojno, u vezi sigurnosti u regiji. Jednostavno ne vidim američki odlazak bez dovršenih dogovora koji bi pogurali ove zemlje prema NATO-u i EU. Ali rekao bih i ovo, kada ste već spomenuli Rusiju. Rusija uvijek ima rezervnu poziciju. Njena prva pozicija je pokušaj sprječavanja ulaska ovih zemalja u NATO i EU. Kada to ne uspije, ona nastavlja sa naporima da oslabi ove zemlje, a to ima smisla, zato što onda mogu pokazati da čak ni članstvo u NATO-u ne daje sigurnost, i da će se Amerika eventualno povući i da ćemo mi ostati. Mislim da je upravo ova poruka poslana Putinovom posjetom Srbiji protekle sedmice, mislim da je to bila jasna poruka.
Zašto: Postoje mišljenja da Rusija na Balkanu igra istu igru kao na Bliskom Istoku i da pokušava zamijeniti SAD kao ključnog igrača. Da li imaju dovoljno mogućnosti i prisustva da to urade?
Bugajski: Oni bi mogli to uraditi samo ako se dese dvije stvari: ako se druge velike sile, to jeste Evropska unija i Sjedinjene Države i NATO, povuku i ne budu angažovane onoliko koliko bi trebale i koliko mogu, i druga, ako imaju saveznike u regionu koji bi mogli pomoći jačanju njihovih interesi i ambicija u regionu. Ali mislim da su u oba slučaja u nepovoljnom položaju. EU je i dalje uključena, Sjedinjene Države će također biti uključene, i drugo, rekao bih, osim Srbije i Republike Srpske oni zaista nemaju drugih većih saveznika.
Makedonija im je iskliznula prema NATO-u, Crna Gora je već u NATO-u i kreće se prema Evropskoj uniji, tako da oni, naravno, mogu stvarati nemir u ovim državama, kao što smo vidjeli potencijalni pokušaj državnog udara u Crnoj Gori i ovo mogu pokušati i drugdje kao što su pokušali na neki način i u Makedoniji, ali Rusija ne uspijeva uvijek. Ponekad im se vrati ono što pokušaju da urade, to može imati obrnuti efekat i ojačati otpor u regionu i učiniti Evropsku uniju i NATO i Sjedinjene Države još odlučnijim da djeluju na način koji bi stablizirao region.
Ja bih rekao da treba nadzirati šta Putin pokušava, treba kontrolisati sve kanale uticaja i subverzije koje Moskva ima u regionu i pokušati im se suprotstaviti.
Zašto: Šta za ove tri zemlje pojedinačno znači grčko-makedonski sporazum? Da li to na primjer, pojačava pritiska na Vučića da se oidluči ili je već to uradio ali čeka?
Bugajski: Ako ostanu još samo BiH i Kosovo, Srbija će biti okružena NATO-om. Mislim da se na kraju Srbija treba kretati prema NATO-u, kao što bi se trebali i Kosovo i BiH.
Probem nije toliko sam Vučić, već ono čega se boji. Drugim riječima, on se može bojati neke vrste oštre reakcije ako postigne dogovor sa Kosovom, i može se bojati ruske reakcije ako se približi NATO-u, možda čak u budućnosti i priključenju NATO-u.
Mislim da Srbi moraju odbaciti svoje strahove, strahove od preuzimanja rizika i kretanja naprijed radi nacionalnog interesa. Nacionalni interes Srbije nije to da bude bijela mrlja ili crna mrlja nasred Balkana, i svakako nije ni u čijem interesu da BiH bude bijela ili crna mrlja nasred Balkana ili Kosovo isto tako. Sve ove teritorije, sve ove države, će na kraju morati da budu dio transatlantske zajednice. U suprotnom, i dalje ćemo imati nestabilnost i potencijalnu mogućnosti za Rusiju da rovari po regionu i da ga destabilizira.
Zašto: Kosovo i Srbija su očigledno povezani slučajevi, pregovori su u toku, kako vi vidite to pitanje promjene granica? Da li je to izvodljivo, da li će donijeti rezultat na kraju?
Bugajski: Ne bih isključio tu mogućnost. Da vidimo da li su obje strane ozbiljne, i, kako je to shvatam, prema bilo kakvom sporazumu Srbija bi trebala priznati Kosovo kao nezavisnu državu. Trebala bi promijeniti svoj Ustav čak i prije nego što napravi korekciju granice.
Drugo, rekao bih, je da li je Srbija spremna da prepusti bilo koji do Preševske doline, a govorimo o tome, zar ne, jer kosovska vlada neće jednostrano podijeliti zemlju.To mora biti bilateralni sporazum, i mora imati međunarodnu superviziju i ljudi koji su zahvaćeni time moraju biti blisko uključeni u čitav projekat. Ne možete jednostavno promijeniti granice i uticati na živote ljudi bez njihovog učešća, njihovog doprinosa procesu. Tako da ne mislim da će se ovo desiti preko noći.
Zašto: Čini se da su problemi na Kosovu prevashodno vezani za ovaj prijedlog i premijer Haradinaj to ne podržava. Ako bi došlo do sveobuhvatnog sporazuma to bi onda okončalo i probleme kao što je carinski rat?
Bugajski: Postoji neslaganje između predsjednika i premijera na Kosovu, barem javno, a vjerovatno i privatno, oko bilo kakve korekcije granica. Ako bude dovoljne političke podrške u državi, a možda se ona nazire, to znači da bi Kosovo bilo priznato od Srbije i od Rusije, ući će u međunarodne institucije i onda bi imalo šansu da uđe u EU i NATO. Tako bi sve veći broj ljudi mogao biti spreman da pristane na ovu korekciju u smislu teritorije kako bi se osigurala bolja budućnost.
Opet kažem, još uvijek je rana faza, i ne bih pridavao previše značaja sukobu Haradinaja i Tačija, mislim da mnogo toga može biti strateška igra.
Zašto: Za kraj, ali ne manje važno, BiH koja je, ne možda na isti način kao Kosovo, ali ipak vezana za Srbiju. Republika Srpska očigledno gleda prema Beogradu kada su u pitanju NATO i evropske integracije. Kako EU i SAD mogu uticati na situaciju, pogotovo SAD koje su se malo povukle nakon propasti Aprilskog paketa 2006 i prepustile glavnu ulogu EU. Postoje prijedlozi da se Dejtonski sporazum otvori i da se poprave stvari?
Bugajski: Mislim da će uspjeh Prespanskog sporazuma imati odjeka i da će se pokazati da su bili u krivu ljudi koji su 25 godina govorili da se to ne može riješiti i da će uvijek biti u sukobu.
Kada dvije odgovorne vlade mogu djelovati, mogu djelovati zajedno, mogu djelovati u ime stabilnosti u regionu. Mislim da bi u slučaju BiH to trebalo ohrabriti SAD da budu još više uključene.
U isto vrijeme kada se odvija dijalog između Srbije i Kosova potreban je veći fokus na stvaranje jedinstvene države u BiH, treba pokušati otkloniti nekih od, nazovimo ih tako, najpogubnijih ruskih uticaja, i treba uvosti Dodika u proces, uz objašnjenje da je u njegovu korist ide povezivanje čitave BiH sa Evropskom unijom i, na kraju, sa NATO-om, a ne sa Rusijom.
Rusija je sila u opadanju, ima ograničene resurse i perspektivu za BiH. Ona koristi Republiku Srpsku za svoju korist, ali to nije u interesu Srba. Bilo bi korisno kada bi Srbije priznala Kosovo ili bar krenula prema normalizaciji odnosa, i poduzela korake prema Evropskoj uniji jer bi to ohrabrilo i srpski entitet u BiH da učini isto.
Zašto: Znači ključ za BiH je u Beogradu?
Bugajski: Postoji nekoliko ključeva. Jedan je u Washingtonu, jedan u Beogradu a jedan u Briselu. Nažalost, u Moskvi istovremeno imamo nekoga ko lomi ključeve i treba paziti na sve četvoro.
