I dok se upozorava na težak život migranata i izbjeglica u BiH, među 3.500 njih, koliko ih se nalazi na području Unsko-sanskog kantona, ima i onih koji su se odlučili svoj boravak u Bosni i Hercegovini učiniti što je moguće lakšim. Jedni rade, kako bi živjeli bolje dok ne dosegnu krajnji cilj, odlazak u Evropsku uniju, a drugi pak imaju planove za ostanak u zemlji.
Svako od preko 3.500 hiljade izbjeglica i migranata, koliko ih se trenutno nalazi na području Unsko-sanskog kantona, ima svoju priču. Svaka je slična, a opet, svaka različita i posebna. Zajedničko je da su svi oni svoje domove napustili u potrazi za boljim životom. A put do sanjane Evrope nije nimalo lagan.
Neki od njih već godinama putuju. Ali Hasan jedan je od njih. Rodni Pakistan napustio je 2011. godine. U to vrijeme nije bio ni punoljetan. Porodica je ostala, a on je krenuo na put ka obećanoj zemlji. Prije šest mjeseci stigao je u Bihać, a odnedavno radi u jednom lokalnom brijačko-frizerskom salonu.
„Nekoliko godina sam boravio i radio u Istanbulu. Nakon toga otišao sam u Grčku, gdje sam boravio tri godine. Iz Grčke odlazim u Srbiju, a iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu. Već šest mjeseci boravim u Bihaću. Ovdje mi je dobro, ali ja i dalje želim napredovati. Trenutno mi je cilj otići u Italiju. Pokušao sam već otići, ali nisam uspio preći granicu. U Bihaću sam zadovoljan, frizer sam, uspio sam pronaći i posao. Grad je lijep, ljudi su uglavnom dobri, mada je nekolicina prosvjedovala protiv izbjeglica. Ne znam zašto. Mi samo želimo nastaviti dalje.
Došao sam jedan dan u ovaj salon, pitao za posao i – sad sam tu. Vlasnicu salona u kojem radim zovemo Mama, jer je to divna gospođa, koja nam puno pomaže i brine o nama. Nekad sa nama plače, kad smo tužni. Nemam riječi da opišem njenu dobrotu. Iako mi je ovdje dobro, nastavit ću pokušaje da pređem granicu i odem u Italiju. Pokušat ću, možda večeras, možda sutra. I tako opet, dok ne uspijem“, kaže Ali.
Vlasnica salona kaže – nije mogla odoljeti Hasanu kada je došao pitati da radi. Postao je ljubimac, ne samo njen već i njenih mušterija:
„Pitao je da mi pomogne. Pošto sam ja imala puno posla, pristala sam. Ipak on zna njihov jezik, lakše komunicira s migrantima. Tako je ostao kod mene. Rekao je da ga ne trebam plaćati, samo da bude tu, da nije u kampu. I tako, s njim je sve super, nisam imala nikakvih problema. Dolaze, ošišaju se, srede se, plate, idu. Brinem se o njima. I plačem za njima kad krenu. I oni isto. Nedostaju mi. Kažu da će, kad dobiju papire, doći po Mamu i da će Mama ići s njima.“
I dok nam Hasan kaže kako će i dalje pokušavati preći granicu kako bi stigao do svog cilja, Afganistanac Muhsin Safi planira u Bosni i Hercegovini stvarati svoju budućnost, iako njegova porodica, sa kojom je krenuo iz rodne zemlje, ne želi ovdje ostati. Grad na Uni, gdje boravi već šest mjeseci, očarao ga je prirodnim ljepotama ali i dobrotom onih koji u njemu žive. Ovdje je upoznao i djevojku sa kojom želi graditi zajedničku budućnost.
„Predao sam dokumentaciju za azil, s kojom ću ostvariti dodatna prava, a nadam se da ću početi i raditi. Dokumentacija bi trebala biti gotova kroz idućih devet mjeseci. Imam velike planove i želim ostati u Bosni i Hercegovini, jer se planiram oženiti djevojkom koju sam upoznao ovdje. Kad se oženim, možda odemo u Sarajevo, jer je dosta mojih prijatelja tamo i većina ih ima posao.
Ako mi odobre moj zahtjev i ostvarim prava kao i ostali građani, možda ostanem i u Bihaću. Mogao bih raditi kao prevodilac jer poznajem pet stranih jezika. S obzirom na svoje mogućnosti, mislim da neću imati problema prilikom traženja posla. Želim samo da to bude na legalan način. Na kraju je svejedno gdje ću raditi, u Bihaću, Mostaru ili Sarajevu. Želim samo da me tretiraju kao punopravnog građanina, što ću kroz narednih nekoliko mjeseci, nadam se, i postići“, kaže Safi.
Da nas upoznavanje drugog i drugačijeg čini boljim ljudima, tvrdi njegova djevojka Nurđži. Muhsin je uspio otjerati sve njene strahove od nepoznatog. Uz njega je uspjela savladati engleski jezik, i on ju je učinio sretnijom i boljom osobom. Ona je njemu najveća podrška.
„Stojim uvijek uz njega. To je prvi primjer gdje sam ja vidjela jednog emigranta koji je došao tu i koji hoće da ostane, kojem se sviđa naša država. Samo, kaže, ima malo ekonomskog problema. Priroda nam je krasna, kako narod razgovara s njima, kako se ophode, to mu se isto svidjelo. Osjeća se kao u svojoj zemlji, kroz razgovor, kroz njegovo ponašanje. Spreman je da prihvati druge navike.
Kod njih, na primjer, sramota je da muškarac nešto pomogne ženi, to mu je ponižavajuće da on nešto radi, ali ovdje, nekako se navikao, može očistiti za sobom, svoju odjeću iznijeti van, sve mu je normalno. Uvijek pita treba li nešto pomoći. Hoće da bude izvan toga. Kaže da bi volio ići u Bosni u školu, ali ne znam kako bi to sad išlo, neki fakultet. Ja ga, normalno, podržavam u tome svemu“, kaže Nurđži.
Za sada mladi par komunicira na engleskom. Dok čeka pozitivan odgovor na zahtjev za azil, Muhsin vrijedno uči bosanski jezik. Nakon što dobije azil, kaže, planira pronaći posao, ali i paralelno nastaviti sa školovanjem.
Facebook Forum