Nakon što je švicarsko pravosuđe izručilo Nasera Orića, ratnog komandanta Armije BiH u Srebrenici, loptica je prebačena Tužilaštvu BiH koje bi trebalo ovaj slučaj privesti kraju. Naime, predmet je pokrenut 2006. godine, a Orić je 2008. godine ispitan po zahtjevu Okružnog tužilaštva Bijeljina. Predmet je, potom 2009. godine, preuzet u nadležnost Tužilaštva BiH i Suda BiH. O tome u kakvoj poziciji bi se u BiH mogao naći Naser Orić, te kakvi bi mogli biti potezi pravosuđa, govori profesor međunarodnog prava Zarije Seizović.
RSE: Profesore Seizoviću, švicarsko pravosuđe odlučilo je da Nasera Orića izruči BiH. On stiže u zemlju, u kojoj se protiv njega vodi postupak. U medijima se provlači teza kako je on oslobođen, ali da li je to tako, odnosno kakav je njegov status sada?
Seizović: Nisam vidio nijedan dokument koji se tiče ovog postupka, pa sve što kažem može biti podvrgnuto nekoj vrsti revizije, pošto se može desiti da zbog nepostojanja podataka kažem nešto što nije tačno. Prema onome što smo čuli i vidjeli na televiziji, gospodin Orić će biti vraćen BiH da se protiv njega provede postupak. Postoje pretpostavke za taj postupak unazad nekoliko godina. Zašto on nije bio proveden - ne znam, ali, svakako, postoji odgovornost nadležnog tužilaštva koje je trebalo da procesuira predmet.
Niko ne može prejudicirati ishod takvog postupka. Postoji nekoliko faza. Prije svega istražna, u kojoj se provedu istražne radnje i vidi se ima li osnova za vođenje postupka, odnosno dalju fazu, a to bi bilo donošenje rješenja za provođenje istrage. Onda ako se donese rješenje i postane pravosnažno, provodi se istraga i vidi se postoji li osnov da se podigne optužnica. Ako postoji osnov, onda se ona podigne i ide se u redovan krivični postupak, uz eventualno priznanje krivice koje postupak bitno skraćuje. Ukoliko se u bilo kojoj od ovih faza nađe da nema osnova za njeno provođenje, niko nije zabranjivao, niti može zabraniti nadležnim organima bilo koje države, pa i BiH, da postupak obustave u nedostatku dokaza. Da je to urađeno na vrijeme ni gospodin Ganić, ni gospodin Orić, vjerovatno ni gospodin Divjak ne bi bili predmet međunarodnih potjernica za ono činjenično stanje koje konvenira onom stanju koje je Haški tribunal uzeo u obzir kad je protiv njih donio oslobađajuće presude, odnosno, kada je utvrdio da nema osnova za gonjenje.
RSE: Šta je sada na pravosuđu BiH da uradi u slučaju Nasera Orića? On je izručen BiH upravo po osnovu zahtjeva Tužilaštva BIH koje kaže da se protiv njega vodi postupak?
Seizović: Mislim da može biti određen pritvor protiv gospodina Orića. Međutim, to ne mora biti slučaj, jer je on sve vrijeme bio dostupan organima gonjenja. To što oni nisu uradili svoj posao, to je druga stvar. Mislim da je dobro da je on u BiH, ali i da je Srbija dala sebi još jedan, treći u nizu, autogol na političkoj pozornici. Ovo je istovremeno i autogol njenom pravosuđu i ozbiljnosti kao države. Dobro je da je izručen Bosni iz razloga što postoji nekoliko procesnih pretpostavki da se eventualni postupak vodi u BiH. To je prije svega, državljanstvo gospodina Orića, potom državljanstvo navodnih žrtava, kažem navodnih jer se ne zna šta se dešavalo i o čemu se radi, i na kraju mjesto izvršenja djela je BiH.
Tako da su stečeni svi procesni uslovi da se taj postupak vodi u BiH. Ako ne bude određen pritvor, ili pak bude, jer ne znam u kojoj je fazi postupak, za koji je glavni tužilac rekao da postoji i da će se voditi, odnosno da se vodi, onda će se ići u istražne radnje, a ako su provedene u eventualno podizanje optužnice. Ne treba prejudicirati, presuda može biti i osuđujuća i oslobađajuća, to zavisi od dokaznog materijala koji nadležni organi nađu. Ako se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu zbog kojeg je gospodin Orić oslobođen u Haškom tribunalu, onda nema nikakvog osnova, odnosno zabranjeno je da se protiv njega za to isto djelo i iste okolnosti ponovo vodi postupak po načelu non bis in idem, odnosno, ne dva puta o istoj stvari.
RSE: Dakle, sada je Tužilaštvo BiH na potezu. Pretpostavljam da si ono ne može dozvoliti još narednih šest godina da ovaj predmet stoji, ali i predmeti slični ovom, zbog kojih se i predstavnici Udruženja srpskih žrtava godinama bune. Možemo li se opet dovesti u istu situaciju?
Seizović: Kad bi svako u ovoj zemlji radio svoj posao, ne bi bilo potrebe za međunarodnim krivičnim tribunalima. Šta će Tužilaštvo uraditi, ja zaista ne znam i ne želim bilo kakvu izjavu davati u tom smislu. To je stvar nadležnog državnog organa. Međutim, činjenica je da na Balkanu, a vjerovatno i svuda u svijetu, zbog emocija, zbog drugačijih shvatanja jedne osobe, s jedne strane se on posmatra kao heroj, s druge kao zločinac. Gotovo je nemoguće očekivati da domaći, nacionalni tribunali, ne u Bosni i Hercegovini nego u regionu, provedu postupke protiv osumnjičenih za ratne zločine, a koji su državljani tih država.
Upravo zato je dobro da postoje međunarodni krivični tribunali koji krče put, da tako kažem, međunarodnoj ali i nacionalnoj pravdi, uspostavljaju standarde, doktrinarne i one druge vrste u postupanju. Onda nacionalni sudovi i tužilaštva rade svoj posao. Činjenica je da nijedna država u regionu nije bila spremna – kad se ide u prošlost, bila je sve manje spremna, danas je spremnija ili potpuno spremna, da se uhvati u koštac sa zločinima koje su počinili njeni državljani. Šta će se s konkretnim predmetom desiti, ja zaista ne znam, ostaje da se vidi.
RSE: Ako se ništa ne uradi, postoji opasnost da i dalje ti ljudi ostanu taoci unutar granica Bosne i Hercegovine, ne mogu putovati, nikad se ne zna hoće li biti pokrenuta neka slična procedura kao što je to u ovim slučajevima.
Seizović: Naravno, u pravu ste. Ja mogu samo navesti jednu kategoriju koja ni u kom smislu u Bosni i Hercegovini nije afirmisana, a to je kategorija odgovornosti. Ne mislim na odgovornost osumnjičenih. Mislim na odgovornost organa koji trebaju da rade svoj posao, odnosno lica koja su zaposlena u tim organima i koja primaju redovne plate da rade svoj posao. Ako i dalje budemo u stanju potpune neodgovornosti u svakoj oblasti života pa i u pravosuđu – vi znate kakve smo poražavajuće situacije imali u posljednjih nekoliko godina nakon strazburških odluka – i da niko nije ni pomislio da kaže da se osjeća odgovornim, a kamoli da podnese ostavku.
Ako takvo stanje bude i danas i ubuduće, normalno je da će državljani Bosne i Hercegovine za koje se može postaviti pitanje njihove eventualne odgovornosti u ratu za ratne zločine, i dalje biti na listi za odstrel susjednih država, a Srbija, na njenu žalost, prednjači u tome. Ja ne znam šta će biti njihov sljedeći potez, ali, opet, dijalog, sporazumi tužilaštava, dobri odnosi država, trebali bi ovo stanje da nivelišu, odnosno ublaže, pa da konačno, nakon dvadeset godina, mada u to sumnjam, krenemo posmatrati zločin kao objektivnu kategoriju i zločinca kao individuu.
RSE: Je li to u trenutnim okolnostima moguće? Sastaju se i bosanskohercegovački i srbijanski tužilac, ali, čini se, nema tu nekih konkretnih pomaka. Bosna i Hercegovina zapravo ne zna koga Srbija ima sve na toj 'listi za odstrel'.
Seizović: Na osnovu ugovora koji je zaključila Bosna i Hercegovina sa Srbijom i Crnom Gorom o pomoći u krivičnim stvarima, nakon kojega je došao Protokol o saradnji tužilaštava, ovo pitanje je trebalo biti riješeno, odnosno, trebala je postojati nesmetana komunikacija između država i između tužilaštava kao organa gonjenja, i nije trebalo biti ništa skriveno niti nepoznato jednoj ili drugoj strani. Ono što je činjenica jeste da se ne može na dva mjesta za isto djelo suditi, odnosno procesuirati ista osoba. U tom smislu trebala bi postojati komunikacija tužilaštava i da se ovakve situacije ne dešavaju.
Ukoliko će, prije svega iz političko-idoloških razloga biti raspisivane potjernice, pri tome ne prejudiciram ni nevinost ni krivicu onih protiv kojih se potjernice raspisuju, onda možemo očekivati svašta. Saradnja država uopšte, u trgovini, pa i u krivičnim stvarima, zasniva se prije svega na povjerenju. Države moraju imati povjerenja jedna u drugu, odnosno državni organi koji sarađuju u konkretnom slučaju moraju imati jedno bazično povjerenje jedni u druge, inače, nikakvi protokoli, nikakvi ugovori koji se potpisuju neće značiti ništa nego mrtvo slovo na papiru.
